Ranjivi Kinezi, Ranjivi Amerikanci

Autor: Joseph Essertier, Dissident VoiceVeljače 24, 2023

Essertier je organizator za World BEYOND War's Japan Chapter

Ovih dana u medijima se puno raspravlja o kineskoj agresiji u raznim oblastima, a pretpostavlja se da to ima ogromne implikacije na globalnu sigurnost. Ovakva jednostrana rasprava može dovesti samo do pojačane napetosti i veće mogućnosti nesporazuma koji dovode do razornog rata. Kako bi se globalni problemi riješili na razuman, dugoročan način, važno je sagledati situaciju iz perspektive svih zainteresovanih. Ovaj esej će naglasiti neka od pitanja koja su uglavnom ignorirana, kako u medijima tako iu akademskoj zajednici.

Prošlog mjeseca je najavljeno da bi predsjedavajući Predstavničkog doma američkog Kongresa Kevin McCarthy mogao posjetiti Tajvan kasnije ove godine. Kao odgovor, glasnogovornik kineskog ministarstva vanjskih poslova Mao Ning je pozvao SAD da se „ozbiljno pridržavaju principa jedne Kine“. Ako McCarthy ode, njegova posjeta će uslijediti nakon posjete Nancy Pelosi 2. avgusta prošle godine, kada je Tajvance uputila o najranijim danima osnivanja naše zemlje kada je naš “predsjedništvo” Benjamin Franklin rekao: „Sloboda i demokratija, sloboda i demokratija su jedna stvar, sigurnost ovdje. Ako nemamo – ne možemo imati ni jedno ni drugo, ako nemamo oboje.”

(Franklin nikada nije postao predsjednik i šta je on zapravo rekao bila je: „Oni koji bi se odrekli suštinske slobode da bi kupili malo privremene sigurnosti ne zaslužuju ni slobodu ni sigurnost“).

Pelosijeva posjeta rezultirala je velike vežbe sa živom paljbom u vodama i vazdušnom prostoru koji okružuje Tajvan. Ne svako na Tajvanu joj zahvalio što ih je na ovaj način čuvala.

Čini se da McCarthy gaji iluziju da je Pelosijeva posjeta bila veliki uspjeh i da će postupiti kao njegov demokratski prethodnik izgraditi mir za narod istočne Azije i za Amerikance općenito. Ili zaista da je u prirodnom poretku stvari da službenik američke vlade koji je na funkciji predsjednika, treći u redu do predsjednika, koji radi na tome da se zakoni ne izvršavaju, treba posjetiti ostrvo kojim vladaju “samostalni pod upravom Republike Kine uprkos našem obećanju Narodnoj Republici Kini da će poštovati politiku „jedne Kine“. Vlada Republike Kine zapravo nije samoupravna u uobičajenom smislu jer je podržavaju SAD najmanje 85 godine i dominiraju SAD decenijama. Ipak, prema pravilnom američkom bontonu, tu činjenicu se ne smije spominjati i uvijek treba govoriti o Tajvanu kao da je nezavisna država.

"SAD se službeno pridržavaju politici 'jedne Kine', koja ne priznaje suverenitet Tajvana" i "dosljedno podržava Tajvan i ekonomski i vojno kao demokratski bedem protiv autoritarne kineske vlade." Kineska Komunistička partija uspjela je pridobiti većinu Kineza i preuzeti kontrolu nad gotovo cijelom Kinom do 1949. čak i nakon decenije američke finansijske i vojne podrške njihovog neprijatelja Jiang Jieshija (AKA, Chiang Kai-shek, 1887-1975) i njegovog Guomindang (AKA, “Nacionalistička partija Kine” ili “KMT”). Guomindang je bio potpuno korumpiran i nesposoban, i više puta klao narod Kine, npr šangajski masakr iz 1927. godine 228 Incident iz 1947i tokom četiri decenije “Bijeli teror” između 1949. i 1992., pa čak i danas svako ko poznaje osnovnu istoriju može pretpostaviti da Tajvan možda nije svijetli “svjetionik slobode” i “cvjetajuća demokracija” koji Liz Truss tvrdi da jeste. Dobro informisani znaju da su Tajvanci izgradili svoju demokratiju uprkos američka intervencija.

Očigledno, međutim, prema prosudbi predsjednika Joea Bidena, posjete Pelosi i McCarthyja neće učiniti da se Tajvanci osjećaju sigurno i sigurno, niti će u potpunosti pokazati našu posvećenost slobodi, demokratiji i miru u istočnoj Aziji. Tako je u petak 17. poslao Zamjenik pomoćnika ministra odbrane za Kinu Michael Chase. Chase je tek drugi visoki zvaničnik Pentagona koji je posjetio Tajvan u četiri decenije. Možda će Chase planirati ceremoniju pušenja lule sa "jedinicom za specijalne operacije SAD i kontingentom marinaca" koji "tajno djeluju na Tajvanu da tamo obučavaju vojne snage” od najmanje oktobra 2021. Dodajući mirnoj atmosferi preko Tajvanskog moreuza, dvostranačka kongresna delegacija, na čelu sa poznati zagovornik mira Ro Khanna takođe je stigao u Tajvan 19. u petodnevnu posetu.

Nesigurnost u SAD i Kini

Sada bi možda bio pravi trenutak da podsjetimo Amerikance da za razliku od 1945. godine, mi ne uživamo veliku prednost u odnosu na sve druge nacionalne države u smislu naše sigurnosti i sigurnosti, da ne živimo u “Tvrđavi Americi”, mi nismo jedina igra u gradu, a mi nismo nepobjedivi.

Svijet je ekonomski mnogo integriraniji nego što je bio u eri kada je Jiang Jieshi (Chiang Kai-shek) pojavio se na naslovnicama američkih časopisa iznova i iznova kao heroj Azije. Nadalje, s pojavom novih oružja kao što su dronovi, cyber oružje i hipersonične rakete koje lako prelaze granice, udaljenost više ne osigurava našu sigurnost. Možemo biti pogođeni sa udaljenih lokacija.

Iako su neki građani SAD-a svjesni toga, vrlo malo ih je vjerojatno svjesno da ljudi u Kini uživaju daleko manju nacionalnu sigurnost od nas. Dok Sjedinjene Države dijele samo kopnene granice s dvije suverene države, Kanadom i Meksikom, Kina dijeli granice sa četrnaest zemalja. Okrećući se u smjeru suprotnom od kazaljke na satu od države najbliže Japanu, to su Sjeverna Koreja, Rusija, Mongolija, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Afganistan, Pakistan, Indija, Nepal, Butan, Mjanmar, Laos i Vijetnam. Četiri države na granicama Kine su nuklearne sile, odnosno Sjeverna Koreja, Rusija, Pakistan i Indija. Kinezi žive u opasnom kraju.

Kina ima prijateljske odnose sa Rusijom i Severnom Korejom, a donekle prijateljske odnose sa Pakistanom, ali trenutno ima zategnute odnose sa Japanom, Južnom Korejom, Filipinima, Indijom i Australijom. Od ovih pet zemalja, Australija je jedina zemlja koja je dovoljno udaljena od Kine da bi Kinezi mogli imati malo unaprijed obaviještene ako i kada ih Australci jednog dana napadnu.

Japan je remilitarizacija, i oboje Japan i Južna Koreja su uključeni u trku u naoružanju sa Kinom. Veći dio Kine okružen je američkim vojnim bazama. Američki napadi na Kinu mogli bi biti pokrenuti iz stotina ovih baza, posebno iz Japana i Južne Koreje. Luchu, ili lanac ostrva "Ryukyu", prepun je američkih baza i nalazi se pored Tajvana.

(Luchu je pripojen Japanu 1879. Ostrvo Yonaguni, koje je najzapadnije naseljeno ostrvo lanca ostrva, udaljeno je samo 108 kilometara, ili 67 milja, od obale Tajvana. Dostupna je interaktivna mapa OVDJE. Ova mapa ilustruje da je tamošnja američka vojska u suštini okupatorska vojska, koja monopolizira resurse na zemlji i osiromašuje narod Luchua).

Australija, Južna Koreja i Japan su već ušli ili će uskoro stupiti u saveze sa SAD-om, kao i sa zemljama koje su već savezničke sa SAD-om. Stoga Kina nije ugrožena samo pojedinačno od strane ovih mnogih zemalja, već i kao jedinstvena jedinica od višestrukih zemlje. Moraju se brinuti hoćemo li se udružiti s njima. Južna Koreja i Japan su izjednačeni s obzirom na članstvo u NATO-u.

Kina ima labav vojni savez sa Sjevernom Korejom, ali ovo je kineski jedino vojnog saveza. Kao što svi znaju, ili bi trebali znati, vojni savezi su opasni. Mnogi stručnjaci vjeruju da savezničke obaveze mogu poslužiti za izazivanje i širenje rata. Takvi savezi bili su krivi za situaciju 1914. godine kada je ubistvo nadvojvode Franca Ferdinanda, austrougarskog prijestolonasljednika, iskorišteno kao povod za rat ogromnih razmjera, odnosno Prvi svjetski rat, umjesto jednostavnog rata između Austrougarske i Srbije.

Japan, tako blizak Kini i bivši kolonizator, pod kontrolom militarista, bio bi očigledna prijetnja Kini kada se posmatra iz istorijske perspektive. Vlada Japanskog carstva izazvala je užasnu smrt i uništenje tokom dva zaraćena rata protiv Kine tokom pola veka između 1894. i 1945. (tj. Prvi i Drugi kinesko-japanski rat). Njihova kolonizacija Tajvana bila je početak ogromnog poniženja i patnje za narode Kine i drugih zemalja u regionu.

Oružane snage Japana lažno se nazivaju Snage samoodbrane (SDF), ali one su jedna od svjetskih vojnih moćnika. “Japan ima stvorio svoju prvu amfibijsku vojnu jedinicu od Drugog svetskog rata i pokrenut nova klasa fregata visoke tehnologije (nazvane “Noshiro” koju je Mitsubishi lansirao 2021.), a to je restrukturiranje njegova tenkovska snaga da bude lakša i pokretljivija i jačajući svoje raketne sposobnosti.” Mitsubishi proširuje asortiman japanskih “Projektil tipa 12 zemlja-brod”, što će Japanu dati sposobnost napada na neprijateljske baze i sprovoditi „kontraudare“. Uskoro (oko 2026.) Japan će moći čak i unutar Kine sa 1,000 kilometara udaljenosti. (Udaljenost od ostrva Išigaki, dela Lučua, do Šangaja je oko 810 km, npr.)

Japan je nazvan “stanje klijenta” Washingtona, a Washington se miješa i u međunarodne poslove Južne Koreje. Ovo uplitanje je toliko rasprostranjeno da „kako stvari trenutno stoje, Južna Koreja ima operativnu kontrolu nad svojom vojskom pod uslovima primirja, ali Sjedinjene Države bi preuzele u ratno doba. Ovaj aranžman je jedinstven za savez SAD i Južne Koreje.” Drugim riječima, Južnokorejci ne uživaju potpuno samoopredjeljenje.

Filipini će uskoro daj američkoj vojsci pristup četiri dodatne vojne baze, a SAD imaju proširio broj američkih trupa na Tajvanu. Od World BEYOND War's interaktivna mapa, može se vidjeti da, izvan Filipina, postoji barem nekoliko američkih baza u dijelovima jugoistočne Azije, kao i nekoliko baza zapadno od Kine u Pakistanu. Kina je dobila svoje prva baza u inostranstvu 2017 u Džibutiju na Rogu Afrike. SAD, Japan i Francuska takođe imaju bazu tamo.

Gledajući Kinu u ovoj nesigurnoj i ranjivoj situaciji u odnosu na SAD, sada se očekuje da vjerujemo da Peking želi da eskalira sukobe s nama, da Peking preferira nasilje nego diplomatsku deeskalaciju. U preambuli njihovog ustava, imperijalizam je jasno odbačen. Govori nam da je „istorijska misija kineskog naroda da se suprotstavi imperijalizmu“ i da su „kineski narod i kineska narodnooslobodilačka vojska pobedili imperijalističku i hegemonističku agresiju, sabotaže i oružane provokacije, očuvali nacionalnu nezavisnost i bezbednost i ojačali nacionalna odbrana.” Ipak, mi bi trebali vjerovati da je za razliku od SAD-a, čiji ustav ne spominje imperijalizam, Peking skloniji ratu od Washingtona.

James Madison, “otac” našeg ustava napisao sledeće reči: „Od svih neprijatelja javnog slobodarskog rata se, možda, najviše treba bojati, jer sadrži i razvija klicu svakog drugog. Rat je roditelj armija; od ovih pristigli dugovi i porezi; a vojske, dugovi i porezi su poznati instrumenti za dovođenje mnogih pod dominaciju nekolicine.” Ali, nažalost po nas i po svijet, takve mudre riječi nisu upisane u naš voljeni ustav.

Edvard Snouden je 13. na Tviteru napisao sledeće reči:

nisu vanzemaljci

voleo bih da su vanzemaljci

ali to nisu vanzemaljci

to je samo stara izmišljena panika, privlačna smetnja koja osigurava da se natsec reporteri dodijele da istražuju balonska sranja, a ne budžete ili bombardovanja (à la nordstream)

Da, ova opsesija balonima je odvraćanje pažnje od velike priče da je naša vlada verovatno zabila nož u leđa jednom od naših ključnih saveznika, Nemačkoj, uništava Cjevovodi Sjevernog toka.

Realnost današnjeg sveta je da bogate zemlje, uključujući i SAD, špijuniraju mnoge druge zemlje. Pokrenuo je Nacionalni ured za izviđanje mnogo špijunskih satelita. Naša vlada ima čak špijunirao Japance “službenici kabineta, banke i kompanije, uključujući konglomerat Mitsubishi.” Zapravo, sve bogate zemlje vjerovatno stalno špijuniraju sve svoje protivnike, a ponekad i neke od svojih saveznika.

Samo razmislite o istoriji SAD-a. U skoro svakom slučaju nasilja između Kineza i Amerikanaca, Amerikanci su inicirali nasilje. Tužna istina je da smo mi bili agresori. Mi smo bili počinioci nepravde prema Kinezima, dakle imaju mnogo dobrih razloga da bude sumnjičav prema nama.

Svake godine naša zemlja samo troši 20 milijardi dolara za diplomatiju dok je potrošio 800 milijardi dolara na pripreme za rat. To je istina, ali naši prioriteti su okrenuti ka nasilnoj izgradnji carstva. Ono što se rjeđe govori je da Amerikanci, Japanci i Kinezi – svi mi – živimo u opasnom svijetu, u kojem rat više nije razumna opcija. Naš neprijatelj je sam rat. Svi mi moramo ustati sa svojih sofa i izraziti svoje protivljenje Trećem svjetskom ratu dok mi i buduće generacije imamo ikakve šanse za neku vrstu pristojnog života.

Veliko hvala Stephenu Brivatiju na njegovim vrijednim komentarima i prijedlozima.