Živeo sam u Iraku tokom 2003 Shock i Awe bombardovanja. U aprilu 1st, oko dve nedelje nakon bombardovanja iz vazduha, lekar koji je bio jedan od mojih kolega članova mirovnog tima pozvao me je da idem s njom u bolnicu Al Kindi u Bagdadu, gdje je znala da može biti od neke pomoći. Bez medicinske obuke, pokušao sam da budem nenametljiv, jer su porodice trčale u bolnicu noseći ranjene voljene. U jednom trenutku, žena koja je sedela pored mene počela je nekontrolisano plakati. "Kako da mu kažem?" "Šta kažem?" Ona je bila Jamela Abbas, tetka mladića, po imenu Ali. Rano ujutro u martu 31st, američki ratni avioni su pucali na njenu porodičnu kuću, dok je ona sama od njene porodice bila napolju. Jamela je plakala dok je tražila reči kojima bi rekla Aliju da su hirurzi amputirali obe njegove teško oštećene ruke, blizu ramena. Štaviše, morala bi mu reći da je sada njegov jedini preživjeli rođak.
Ubrzo sam čuo kako je taj razgovor otišao. Rečeno mi je da kada je Ali, u dobi od 12-a, saznao da je izgubio obe ruke, odgovorio je pitajući: "Da li ću uvijek biti ovako?"
Vrativši se u hotel Al Fanar, sakrio sam se u svoju sobu. Besne suze su tekle. Sećam se kako sam udario jastuk i pitao: "Hoćemo li uvek biti ovako?"
David Swanson me podsjeća da gledam na nevjerojatna dostignuća čovječanstva u suprostavljanju ratu, u izboru alternativa koje još moramo pokazati punom snagom da ih ostvarimo.
Pre stotinu godina Eugene Debs je neumorno vodio kampanju u SAD-u kako bi izgradio bolje društvo, u kojem će prevladati pravda i jednakost, a obični ljudi više neće biti poslani da se bore za ratove u ime tiranskih elita. Od 1900-a do 1920-a Debs se kandidovao za predsednika na svakom od pet izbora. On je vodio svoju 1920 kampanju iz zatvora u Atlanti, u koju je bio osuđen za pobunu zbog toga što je energično govorio protiv ulaska SAD u Prvi svjetski rat. Inzistirajući na tome da su se ratovi kroz povijest uvijek borili u svrhu osvajanja i pljačke, Debs se istakao između majstorske klase koja objavljuje ratove i pokorenih koji vode bitke. "Majstorski razred je imao sve da dobije i ništa da izgubi", rekao je Debs u govoru za koji je bio zarobljen, "dok predmetna klasa nije imala ništa da dobije i sve izgubi - pogotovo njihove živote."
Debs se nadao da će stvoriti način razmišljanja u američkom biračkom tijelu koji je izdržao propagandu i odbacio rat. To nije bio lak proces. Kako piše istoričar rada, „bez radio i televizijskih spotova, i sa malo suosjećajnog izvještavanja o progresivnim, trećim stranama uzrocima, nije bilo alternative nego da se neprestano putuje, jedan grad ili zviždaljka u isto vrijeme, u vrelini vrućine ili obamrlosti. hladno, pre velikih ili malih gužvi, u bilo kojoj dvorani, parku ili železničkoj stanici gde bi se mogla okupiti gomila. "
Nije spriječio ulazak SAD-a u Prvi svjetski rat, ali Swanson nam govori u svojoj knjizi 2011, "Kada je svjetski rat van zakona, došla je točka u američkoj povijesti, u 1928-u, kada su bogate elite odlučile da je to u njihovom prosvijetljenom samoupravljanju. interes za pregovore o Kellog-Briand paktu, koji je imao za cilj da spreči buduće ratove, i da spreči buduće američke vlade da traže rat. Swanson nas ohrabruje da proučavamo i gradimo trenutke u istoriji kada je rat odbačen, i da odbijemo da kažemo sebi da je rat neizbežan.
Sigurno se moramo pridružiti Swansonu u priznavanju ogromnih izazova s kojima se suočavamo u kampanji kako bi se izbjegao rat ili ukinuo. On piše: „Pored toga što su uronjeni u lažni pogled na svijet o neminovnosti rata, ljudi u Sjedinjenim Državama su protiv korupcijskih izbora, saučesničkih medija, lošeg obrazovanja, gladne propagande, podmukle zabave, i ogromnog stalnog ratnog stroja lažno predstavljenog kao neophodan ekonomski program koji se ne može rastaviti. ”Swanson odbija da bude suzdržan od velikih izazova. Etički život je izuzetan izazov i obuhvata manje izazove, kao što je demokratizacija naših društava. Deo izazova je da iskreno priznaju njegove poteškoće: očigledno svedočite o silama koje rat čine verovatnijim u našem vremenu i na mestu, ali Swanson odbija da te snage kategoriše kao nepremostive prepreke.
Pre nekoliko godina čuo sam još jednom o nećaku Jamele Abbasa, Aliju. Sada mu je bilo 16 godina, živeo je u Londonu gde ga je intervjuisao novinar BBC-a. Ali je postao uspešan umetnik, koristeći svoje prste da drži četkicu sa bojom. Naučio je i da se hrani svojim nogama. "Ali", upita intervjuer, "šta bi želio da budeš kad odrasteš?" Na savršenom engleskom, Ali je odgovorio: "Nisam siguran. Ali bih volio raditi za mir. “David Swanson nas podsjeća da nećemo uvijek biti ovako. Transcendirat ćemo na načine koje još ne možemo ispravno zamisliti, kroz odlučnost da se izdignemo iznad svojih nesposobnosti i ostvarimo svoje ciljeve na zemlji. Očigledno da Alijeva priča nije dobra priča. Čovječanstvo je toliko izgubilo u ratu, a ono što se često čini da je njegova nesposobnost za mir nalik na najteže izobličenja. Ne znamo kako ćemo otkriti u čemu ćemo raditi da bismo se uzdigli iznad tih izobličenja. Učimo iz prošlosti, držimo pogled na naš cilj, u potpunosti žalimo svoje gubitke, i očekujemo da budemo iznenađeni plodovima marljivog rada i strasti da održimo čovječanstvo živim i da mu pomognemo da ga ponovo stvori.
Ako je David u pravu, ako čovečanstvo preživi, sam rat će ići putem smrti-duela i čedomorstva, dečijeg rada i institucionalizovanog ropstva. Možda će jednog dana, nakon što se učini nezakonitim, čak i eliminisati. Naše druge borbe za pravdu, protiv sporog brušenja rata bogatih protiv siromašnih, protiv ljudske žrtve smrtne kazne, protiv tiranije koju strah od rata tako ohrabruje, hrani se ovim. Naši organizovani pokreti koji rade za ove i bezbroj drugih uzroka često su sami po sebi modeli mira, koordinacije, raspuštanja izolacije i sukoba u kreativnom zajedništvu, kraj rata koji je, u zakrpama, već vidljiv.
U Chicagu, gdje živim, godišnja ljetna ekstravaganca održana je na obali jezera koliko god se sjećam. Nazvana “Emisija vazduha i vode”, rasla je u protekloj deceniji u ogroman prikaz vojne sile i značajnog regrutnog događaja. Prije velike predstave, Zrakoplovstvo će prakticirati vojne manevre i čut ćemo zvučne udarce tijekom tjedna priprema. Događaj bi privukao milione ljudi, a usred piknik atmosfere američki vojni potencijal da uništi i osakati druge ljude predstavljen je kao skup herojskih, trijumfalnih avantura.
U ljeto 2013-a, u Avganistanu mi je stigla riječ da je došlo do emisije vazduha i vode, ali da je američka vojska bila "ne pokazivanje".
Moj prijatelj Sean je ušao u park za prethodnih nekoliko godišnjih događaja u solističkom protestu, veselo ohrabrujući polaznike da “uživaju u predstavi” još više zbog svojih neverovatnih troškova u poreskim dolarima, u životima i globalnoj stabilnosti i političkoj slobodi. izgubljena od imperijalne militarizacije. Željan da prizna ljudski impuls da se divi impresivnom spektaklu i tehničkim dostignućima na izložbi, insistirao bi na avionima, i što je moguće prijateljskijim tonom, "Izgledaju mnogo hladnije kada vas ne bombarduju!" godine je očekivao manje gužve, nakon što je čuo (iako je očigledno bio previše zauzet okupljanjem svojih nekoliko hiljada letača kako bi pažljivo istražio ovogodišnji posebni događaj) da je nekoliko vojnih djela otkazalo. "Dve stotine flajera kasnije, saznao sam da je to zato što je VOJNA VASPOREDILA!", Napisao mi je na sam dan: "Nisu bili tamo_sve osim u nekim neurednim šatorima vazduhoplovstva koje sam našao kada sam vozio kroz traženje stanica za zapošljavanje. Odjednom sam shvatio zašto nisam čuo nikakav zvučni bum koji je vodio do vikenda. ”(Uvijek sam se žalio Seanu na godišnju agoniju slušanja tih zrakoplova koji su vježbali za predstavu). , Odložio sam letke i sretno prošao kroz ovaj događaj. Bilo je divno jutro, i nebo Čikaga je isceljeno! "
Naše nesposobnosti nikada nisu cijela priča; naše pobede dolaze malim kumulativnim načinima koji nas iznenade. Pokreće se milionski protest u znak protesta zbog rata, čiji je početak odložen, njegov uticaj je umanjen, koliko mjeseci ili godina, koliko života nikada nije izgubljeno, koliko udova nikada nije istrgnuto iz tijela djece? Koliko su okrutne maštarije ratnih tvoraca potpuno ometene time što moraju braniti svoje sadašnje smrtonosne planove, koliko novih uvreda, zahvaljujući našem otporu, nikada neće ni zamisliti? Koliko će faktora, kako se godine odvijaju, naše demonstracije protiv rata nastaviti, sa zastojima, da rastu? Kako će se uzbuditi čovječanstvo naših susjeda, do kojeg će nivoa biti podignuta njihova svijest, koliko će se čvrsto povezati u zajednici da li će naučiti da budu u našim zajedničkim naporima da izazovu i odupru ratu? Naravno da ne možemo znati.
Ono što znamo je da nećemo uvijek biti ovako. Rat nas može potpuno istrijebiti, i ako se ne provjeri, bez osporavanja, on pokazuje svaki potencijal za to. No, David Swanson's War No More zamišlja vrijeme u kojem Ali Abbases svijeta pokazuju svoju ogromnu hrabrost u svijetu koji je ukinuo ratovanje, gdje nitko ne mora ponovno proživljavati svoje tragedije u rukama razjarenih nacija, gdje slavimo propast rat. Osim toga, on predviđa vrijeme kada je čovječanstvo pronašlo istinsku svrhu, smisao i zajednicu svog poziva da zajedno okonča ratovanje, da živi izazov koji zamjenjuje rat mirom, otkriva živote otpora i istinski ljudske aktivnosti. Umjesto da glorifikuju naoružane vojnike kao heroje, hajde da cenimo dijete koje je oboružana američkom bombom, koja mora znati da je malo nesposobnosti izgovor za nedjelovanje, da je ono što je moguće ili nije moguće promijeniti, a tko, uprkos svemu što smo učinili njemu, i dalje odlučno namjerava raditi za mir.
-Kathy Kelly
