Potreba da se Evropa oslobodi nuklearne opasnosti

Autor Ludo De Brabander, 6. jul 2024
Predstavljeno na https://nonatoyespeace.org

Rat u Ukrajini vratio je nuklearno oružje u centar pažnje. Nažalost, nuklearna konfrontacija je čak vjerovatnija nego tokom hladnog rata.

U svom doprinosu želio bih se pozabaviti nuklearnom politikom NATO-a i konceptom nuklearne podjele u kojem američko nuklearno oružje pohranjeno u vojnim bazama 5 evropskih zemalja NATO-a igra centralnu ulogu.

Tek postepeno, nuklearno oružje postalo je središnji dio NATO-ove vojne strategije nakon hladnog rata. U prvim godinama NATO-a, nuklearno oružje se zapravo nije ni pominjalo u strateškim konceptima alijanse, čak i kada je američko nuklearno oružje u Evropi dostiglo vrhunac na više od 7000 70-ih godina. Nuklearno oružje se smatralo odgovornošću nuklearnih sila NATO-a. Tek 2010. godine na samitu NATO-a u Lisabonu, NATO je prihvatio strateški koncept kojim se prvi put proglašava „nuklearna alijansa“.

Kolektivizacija nuklearne odgovornosti

Od 1950-ih, SAD su počele raspoređivati ​​nuklearno oružje u drugim državama članicama NATO-a, dajući im ulogu u planiranju i pripremi nuklearnog rata osnivanjem Grupe za nuklearno planiranje 1966. godine. U godinama koje su uslijedile, sve zemlje, nove članice, osim što se Francuska uključila u politiku nuklearnog odvraćanja, koja se sve više definirala kao oblik solidarnosti saveza. Razlog? Međunarodna podrška među stanovništvom za nuklearno razoružanje je rasla. Tokom 80-ih, stotine hiljada ljudi demonstriralo je u evropskim i američkim gradovima protiv novih raspoređivanja nuklearnog oružja. Jačanje humanitarnih i antinuklearnih normi tokom i nakon Hladnog rata odigralo je ključnu ulogu u guranju NATO-a da se prilagodi. To je dovelo do kolektivizacija političke odgovornosti za nuklearno oružje.

Prvo, nuklearnizacija NATO-a kao organizacijskog identiteta omogućila je pronuklearnim akterima da opravdaju skupe programe nuklearne modernizacije i nuklearna raspoređivanja kao doprinos „solidarnosti“ i „koheziji“ saveza.

Drugo, ova nuklearna akcija NATO-a potkopala je potencijal unutaralijanse otpora nuklearnom oružju. Pozivi na nuklearno razoružanje se stoga mogu smatrati anti-NATO-om.

Nuclear Sharing

Nuklearna razmjena postala je ključna komponenta NATO-ove strategije. Od tri nuklearne sile u NATO-u (Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države), samo Sjedinjene Države imaju nuklearno oružje u drugim državama članicama: Belgiji, Njemačkoj, Italiji, Holandiji i Turskoj. Nekada je postojalo i američko nuklearno oružje u Kanadi (1950-1984), Grčkoj (do 2001) i Velikoj Britaniji (do 1992, ali se planiraju nova raspoređivanja).

Trenutno SAD ima oko 100 taktičkih gravitacionih bombi B61 raspoređenih u Evropi. Moraju se montirati u (ne u Turskoj) avione s dvostrukom sposobnošću (DCA) u vrijeme rata. Svake godine se nuklearna podjela provodi u manevrima Steadfast Noon koji su donedavno bili tajni.

Postoji nekoliko pravnih i političkih problema sa nuklearnom politikom NATO-a.

Prvo, koncept dijeljenja nuklearnog oružja može se smatrati prijenosom nuklearnog oružja nenuklearnim državama što bi bilo u suprotnosti s člankom 1. i 2. ugovor o neširenju (NPT) iz 1970. NPT zabranjuje direktan ili indirektan transfer ili kontrolu nuklearnog oružja nenuklearnim državama. To bi svakako bio slučaj kada se borbeni avioni država koje ne posjeduju nuklearno oružje polete u nebo i kada se aktiviraju Permesivne akcione veze (PAL) koje omogućavaju korištenje nuklearnog oružja tokom vojne operacije ili potpuno otvorenog rata. Ali prema SAD, NPT više ne važi u ratno vrijeme (argument: svrha NPT-a da izbjegne rat nije uspjela). Ove bombe će uskoro biti zamijenjene novim bombama B61-12 opremljenim elektronskim repom koji može usmjeriti bombu do cilja. Imaju i opcije nižeg prinosa.

Ratni planeri su mogli vidjeti mješavinu obje opcije, preciznosti i nižeg prinosa upotrebljiviji oružje. Novi B61-12 mogao bi povećati opasnost od rata s nuklearnim oružjem narušavajući koncept odvraćanja.

Drugi problem je što ne postoji nikakva transparentnost oko prisustva američkog nuklearnog oružja u evropskim vojnim bazama. To čini demokratske rasprave i donošenje odluka praktično nemogućim, što vjerovatno nije slučajnost. Tradicionalno, prema nekoliko istraživanja, većina stanovništva u većini zemalja NATO-a je za zabranu nuklearnog oružja. Čak i ako nije jasno da li je rat u Ukrajini promijenio ovo javno raspoloženje, tajnovitost oko dijeljenja nuklearne energije neprihvatljiva je u demokratiji.

Treći problem je NATO-ov agresivan stav prema sporazumu o zabrani nuklearne energije (TPNW). Na svom posljednjem samitu u Vilniusu, NATO je ponovio da Sporazum o neširenju (NPT) ostaje suštinski bedem protiv širenja nuklearnog oružja, tvrdeći svoju najčvršću opredijeljenost za punu implementaciju NPT-a u njegova tri stuba, uključujući član VI. S druge strane, države članice NATO-a bojkotiraju pregovore o sporazumu o zabrani nuklearnog oružja (TPNW) iako se to može smatrati implementacijom člana 6. Ugovora o neširenju (NPT) u kojem se strane obavezuju na pregovore sporazum o potpunom nuklearnom razoružanju.

NATO je vodio kampanje dezinformacija s lažnom tvrdnjom da Ugovor o zabrani podriva režim nuklearnog razoružanja i da mu nedostaju mehanizmi kontrole i verifikacije iako član 3 TPNW-a jasno kaže da će države koje nemaju nuklearno oružje „održavati svoje zaštitne mjere Međunarodne agencije za atomsku energiju obaveze” na minimum.

NATO vidi TPNW kao prijetnju svom političkom jedinstvu zbog nuklearne strategije. To je razlog snažnog odbacivanja u Vilnius deklaraciji, nazivajući TPNW “opozicijom”, “nedosljednom” i “nekompatibilnom s politikom nuklearnog odvraćanja Alijanse” i “u suprotnosti s postojećom arhitekturom neširenja i razoružanja” što uzrokuje “ rizikuje potkopavanje NPT-a.”

U svakom slučaju, reakcije i izjave SAD-a i NATO-a izraz su zabrinutosti zbog opšteg uticaja TPNW-a i široke podrške koju dobija, ugrožavajući njenu političku koheziju. Stoga se u deklaraciji iz Vilnusa naglašava da razgovore i pregovore o razoružanju treba voditi sa „NATO-om kao platformom“. Drugim riječima, članice NATO-a ne bi trebale pokretati ili učestvovati u inicijativama za razoružanje izvan NATO-a ili bez rukovodstva SAD-a.

Četvrto, NATO je uvijek bio dvosmislen u svojoj nuklearnoj politici. Ona na usta plaća NPT, dok njene nuklearne sile nastavljaju da ulažu milijarde u zamjenu ili nadogradnju svojih nuklearnih arsenala. Izjave NATO-a pune su kontradikcija. Prema NATO-u: „Nuklearno oružje je ključna komponenta ukupnih sposobnosti NATO-a za odvraćanje i odbranu, pored konvencionalnih i raketnih odbrambenih snaga. NATO je posvećen kontroli naoružanja, razoružanju i neproliferaciji, ali sve dok postoji nuklearno oružje, ostat će nuklearni savez.” (citat iz Deterrence and Defence Posture Review, 2012.)

Jezik koji je NATO koristio u deklaraciji iz Vilnusa nije takav da poziva Rusiju ili Kinu da se razoružaju, okrivljujući ove zemlje za eroziju režima razoružanja, dok ona šuti o vlastitoj ulozi u njemu, poput postavljanja raketnog štita nakon SAD su se povukle iz ABM-a, američko povlačenje sporazuma INF i otvorenog neba i sporazuma s Iranom, buduća isporuka nuklearnih podmornica Australiji (AUKUS)…

Kako da se oslobodimo nuklearne opasnosti?

Izazov za mirovni pokret je uvjeriti druge društvene pokrete u kolektivnu važnost nuklearnog razoružanja. Kao i klimatske promjene, nuklearno oružje je planetarna prijetnja. Klima i mirovni pokret bore se za očuvanje planete. To je zajednička borba za koju treba udružiti snage.

Široki društveni i politički pokret protiv opasnosti od nuklearnog rata trebao bi postaviti niz zajedničkih zahtjeva:

1. Mora se obezbijediti potpuna transparentnost o nuklearnom oružju u Evropi kako bi se omogućila demokratska debata i donošenje odluka.

2. Ne trebaju nam riječi o nuklearnom razoružanju, već konkretne inicijative za razoružanje koje vode pregovorima kako bi se spriječila rastuća nuklearna opasnost u Evropi. One mogu biti uspješne samo ako postoji prekid vatre u Ukrajini, ako se smanje međunarodne tenzije i uzmu u obzir obostrani sigurnosni interesi.

3. Potrebni su novi sporazumi kako bi se izbjeglo novo raspoređivanje nuklearnog oružja u Evropi na svim stranama. Jednom kada se to shvati, povlačenje nuklearnog oružja s teritorija zemalja koje dijele nuklearno oružje može pomoći u oblikovanju uslova i obaveza za zonu bez nuklearnog oružja (NWFZ) u zapadnoj, srednjoj i istočnoj Evropi. Je li to moguće? Naravno. Pitanje je političke volje da se pregovaraju o procedurama, vremenskim okvirima i mehanizmima verifikacije za NWFZ.

4. zakonska zabrana nuklearnog oružja i pristupanje TPNW-u. Koliko je to politički teško, vjerujem da uvijek postoji prilika da se razbije nuklearna kohezija NATO-a. Pod pritiskom SAD-a i NATO-a, belgijska vlada nije bila voljna da prizna Ugovor o zabrani kao važan instrument za nuklearno razoružanje. Konačno, vlada je popustila pod pritiskom mirovnog pokreta i učestvovala na oba sastanka država članica kao posmatrač. Isto su učinile i Njemačka i Holandija, dvije druge zemlje NATO-a koje su uključene u dijeljenje nuklearnog oružja.

5. Na kraju, ali ne i najmanje važno, moramo raspustiti NATO da bismo postigli svijet bez nuklearnog oružja. Na kraju krajeva, prava skraćenica ove militarističke ratne organizacije je Nuklearno naoružana teroristička organizacija.