David Swanson, World BEYOND War, Mart 14, 2022
Decenijama se činilo da je američka javnost uglavnom ravnodušna prema većini užasnih ratnih stradanja. Korporativni mediji su to uglavnom izbjegavali, činili da rat izgleda kao video igrica, povremeno su spominjali stradanje američkih trupa, a jednom u plavom mjesecu dotakli su se smrti šačice lokalnih civila kao da je njihovo ubijanje neka vrsta aberacije. Američka javnost je finansirala i ili je navijala ili tolerisala godine i godine krvavih ratova, i izašla je uspevajući da poveruje lažno da je veliki procenat smrtnih slučajeva u ratu od strane trupa, da su veliki procenat poginulih u ratu u američkim ratovima američke trupe, da ratovi se dešavaju na misterioznom mjestu zvanom “bojno polje” i da su ljudi koje su ubile američke trupe, uz rijetke izuzetke, ljudi kojima je potrebno ubijanje baš kao i onima kojima su izrečene smrtne kazne na američkim sudovima (osim onih kasnije oslobođenih).
Decenijama su mudri i strateški zagovornici mira savjetovali da se ne pominju milioni muškaraca, žena i djece poklanih, ranjenih, beskućnika, prestravljenih, traumatiziranih, otrovanih ili izgladnjelih u američkim ratovima. Rečeno nam je da niko neće brinuti o njima, tako da im njihovo spominjanje zapravo ne bi pomoglo. Bilo bi pametnije spomenuti samo američke trupe, čak i ako bi to održavalo lažno uvjerenje da ratovi nisu jednostrana genocidna pokolja. Bilo bi još pametnije, rečeno nam je, fokusirati se na finansijske troškove ratova, iako američka vlada jednostavno izmišlja koliko novca želi za još ratova. Novac je, rečeno nam je, nešto do čega ljudi mogu brinuti.
Naravno, očigledan problem nije ono o čemu smo pričali, već to što nam nije dozvoljeno na televiziji. Naravno, prosječan stanovnik SAD nije bezosjećajni sociopata. Naravno, ljudima je sve vrijeme stalo do udaljenih i drugačijih ljudskih bića. Kada se žrtve uragana u medijima predstavljaju kao dostojne, ljudi doniraju. Kada se za glad okrivi priroda, novac izbija. Kada je rak prikazan kao nastao iz netaknutog, neokaljanog okruženja, samo vas usuđujem da pronađete susjedstvo koje neće trčati maraton da ga izliječi. Dakle, u teoriji, uvijek sam vjerovao da ljudi u Sjedinjenim Državama zapravo mogu brinuti o žrtvama rata. Baš kao što su mogli proglasiti "Svi smo mi Francuzi" kada je bomba eksplodirala u Francuskoj, teoretski bi mogli proglasiti "Svi smo mi Jemenci" kada američka i saudijska vojska teroriziraju jemensku djecu, ili objaviti "Svi smo mi Afganistanci" kada Joe Bajden krade milijarde dolara potrebnih za osnovni opstanak.
Uočili ste stvarni problem, naravno. Ne postoji takva stvar kao da te teroriše američka vojska ili američki predsednik koji krade od stranaca. Gotovo niko, zapravo, čak i ne zna koje je boje jemenska zastava - a još manje da su je zalijepili posvuda. U američkim medijima te stvari ne postoje. Ali briga o žrtvama rata postoji. Jasno se sjećam koliko je ljudima bilo stalo do izmišljenih dojenčadi uklonjenih iz inkubatora kako bi se pokrenuo prvi Zaljevski rat, ili utjecaja koji su imali video snimci pojedinačnih žrtava ISIS-a. “Ruanda” je bila besmislen argument za rat u Libiji upravo zato što se smatra da ljudi brinu o žrtvama rata kada je to potrebno. Sirijci su bili dostojne žrtve rata kada je pogrešna strana lažno optužena da koristi pogrešnu vrstu oružja. Briga o žrtvama rata je uvijek bila mogućnost, a sada je izbila na centralnu scenu. Sada vidimo, usmjerenu prema Ukrajincima, brigu i empatiju koji su uvijek bili mogući za malu djecu i bake ubijene u ratu u Iraku ili desetinama drugih zemalja.
Za one od nas čije je protivljenje ratu uvijek bilo prvenstveno vođeno brigom za njegove direktne žrtve – uvećano brigom za žrtve preusmjeravanja tolikih resursa u rat umjesto u korisne stvari – ovo je prilika da iskreno govore. Iskreno govoriti uvijek je uvjerljivije nego govoriti manipulativno. Osim ako niste odlučili da navijate za rusko masovno ubistvo, evo prilike da javnosti koja konzumira medije kaže: DA! DA! Mi smo uz vas! Rat je užasan! Rat je nemoralan! Nema ništa gore od rata! Moramo ukinuti ovo varvarstvo! Moramo ga ukinuti bez obzira ko to radi i zašto. A to ćemo učiniti samo ako naučimo moć nenasilne akcije da joj se odupremo.
Milioni Rusa i ne-Rusa vjeruju da Rusija djeluje defanzivno i da je sve što radi opravdano. Milioni Ukrajinaca i ne-Ukrajina vjeruju da je sve što radi odbrambeno i opravdano. Argumenti su potpuno različiti i ne trebamo udostojiti idiotizma prigovaranja njihovom izjednačavanju. Ne postoji ništa jednako ili čak mjerljivo u ljudskim postupcima. Ali Rusija je imala nenasilne alternative da se odupre širenju NATO-a i izabrala je nasilje. Ukrajina je imala nenasilne alternative da se odupre ruskoj invaziji, a američke televizije nam ne govore u kojoj su mjeri Ukrajinci zapravo odabrali, uz malo podrške ili organizacije, da to pokušaju.
Ako svi preživimo ovu krizu, jedina lekcija koju moramo izvući iz nje je da ljudska bića žive pod tim fantastičnim trakama svjetlosti o kojima televizijski govore oh i aah. A ako se čini da ta ljudska bića nisu bitna, možemo samo pokušati da o njima razmišljamo kao da su Ukrajinci. Onda možemo raditi na tome da shvatimo da neprijatelj nije narod u čije ime padaju bombe. Neprijatelj je rat.
