David Swanson, World Beyond War, Mart 21, 2022
Prošle nedelje sam razgovarao sa veoma pametnim razredom maturanata u Vašingtonu. Znali su više i imali su bolja pitanja za mene od vaše prosječne grupe u bilo kojoj dobi. Ali kada sam ih zamolio da razmisle o ratu koji bi mogao biti opravdan, prvi je neko rekao da je građanski rat u SAD-u. Kasnije se, naravno, pokazalo da su barem neki od njih također mislili da je Ukrajina opravdana da trenutno vodi rat. Ipak, kada sam pitao kako je okončano ropstvo u Washingtonu, nijedna osoba u prostoriji nije imala pojma.
Poslije mi je palo na pamet koliko je to čudno. Mislim da je to tipično za mnoge ljude u DC-u, stare i mlade, visoko obrazovane i manje. Ništa se u ovom trenutku ne smatra relevantnijim za dobro progresivno političko obrazovanje od istorije ropstva i rasizma. Washington DC je okončao ropstvo na vrijedan divljenja i kreativan način. Ipak, mnogi ljudi u DC-u nikada nisu ni čuli za to. Teško je ne zaključiti da je ovo namjeran izbor naše kulture. Ali zašto? Zašto bi bilo važno ne znati kako je DC okončao ropstvo? Jedno od mogućih objašnjenja je da je to priča koja se ne uklapa u veličanje američkog građanskog rata.
Ne želim da preuveličavam slučaj. To zapravo nije tajna. U DC-u postoji službeni praznik, što je tako objašnjeno na vladi DC-a sajt:
„Šta je Dan emancipacije?
“Zakon o kompenziranoj emancipaciji DC-a iz 1862. godine okončao je ropstvo u Washingtonu, DC, oslobodio 3,100 pojedinaca, nadoknadio troškove onima koji su ih legalno posjedovali i ponudio novooslobodenim ženama i muškarcima novac da emigriraju. Upravo ovaj zakon, kao i hrabrost i borbu onih koji su se borili da to pretvore u stvarnost, obilježavamo svakog 16. aprila, na Dan emancipacije DC.”
Američki Kapitol ima online plan lekcije na temu. Ali ovi i drugi resursi su prilično jednostavni. Ne pominju da su desetine nacija koristile kompenziranu emancipaciju. Ne spominju da su se ljudi godinama zalagali za njegovu opću upotrebu za okončanje ropstva u Sjedinjenim Državama. Oni niti postavljaju moralno pitanje obeštećenja ljudi koji su počinili zločin, niti predlažu bilo kakvo poređenje između nedostataka kompenzirane emancipacije i mana pokolja tri četvrt miliona ljudi, spaljivanja gradova i ostavljanja iza sebe aparthejda i beskrajne gorčine ogorčenost.
Izuzetak je izdanje od 20. juna 2013. godine Atlantic Magazine koji je objavio an članak pod nazivom "Ne, Linkoln nije mogao 'kupiti robove'." Zašto ne? Pa, jedan od razloga je taj što robovlasnici nisu htjeli prodati. To je i očigledno tačno i previše lako u zemlji u kojoj se veruje da sve ima cenu. U stvari, glavni fokus je atlantski Članak je tvrdnja da je cijena bila previsoka da bi je Lincoln mogao priuštiti. To naravno sugerira da bi porobljivači možda bili voljni prodati da im je ponuđena prava cijena.
Prema atlantski cijena bi bila 3 milijarde dolara u novcu iz 1860-ih. To očigledno nije zasnovano ni na jednom velikom prijedlogu koji je ponuđen i prihvaćen. Radije se zasniva na tržišnoj stopi porobljenih ljudi koji su se stalno kupovali i prodavali.
Članak dalje objašnjava kako bi bilo praktično nemoguće pronaći toliki novac - čak i uz pominjanje računice da je rat koštao 6.6 milijardi dolara. Šta da je robovlasnicima ponuđeno 4 milijarde dolara ili 5 milijardi dolara ili 6 milijardi dolara? Da li zaista treba da pretpostavimo da oni uopšte nisu imali cenu, da njihove državne vlade nikada ne bi mogle da pristanu na cenu koja je dvostruko veća od sadašnje? Ekonomski misaoni eksperiment atlantski članak u kojem cijena stalno raste s kupovinom zanemaruje nekoliko važnih točaka: (1) kompenziranu emancipaciju nameću vlade, a ne tržište, i (2) Sjedinjene Države nisu cjelina Zemlje — desetine drugih mjesta su to shvatila u praksi, tako da namjerna nesposobnost američkog akademika da to natjera da funkcionira u teoriji nije uvjerljiva.
S mudrošću unatrag, zar ne znamo da bi smišljanje kako okončati ropstvo bez rata bilo mudrije i da bi ishod vrlo vjerovatno bio bolji na mnogo načina? Nije li slučaj da ako bismo upravo sada okončali masovno zatvaranje, bilo bi bolje da to uradimo sa nacrtom zakona koji nadoknađuje zatvorske gradove koji profitiraju od pronalaženja nekih polja u kojima će se poklati ogroman broj ljudi, spaliti gomilu gradova, a onda — nakon svih tih užasa — usvajanje zakona?
Vjera u pravdu i slavu prošlih ratova je apsolutno kritična za prihvatanje sadašnjih ratova, kao što je rat u Ukrajini. A ogromna cijena ratova vrlo je relevantna za zamišljanje kreativnih alternativa eskalaciji rata koji nas je stavio bliže nuklearnoj apokalipsi nego ikada prije. Za cijenu ratne mašinerije, Ukrajina bi se mogla učiniti rajem i modelom ugljično neutralnog društva čiste energije, a ne bojnim poljem između imperija opsjednutih naftom.
