Od Mosula preko Raqqe do Mariupolja, ubijanje civila je zločin

Medea Benjamin i Nicolas JS Davies, World BEYOND WarApril 12, 2022

Amerikanci su šokirani smrću i uništenjem ruske invazije na Ukrajinu, ispunjavajući naše ekrane bombardovanim zgradama i leševima koji leže na ulici. Ali Sjedinjene Države i njihovi saveznici su decenijama vodili rat iz zemlje u zemlju, razarajući gradove, mjesta i sela u daleko većim razmjerima nego što je to do sada unakazilo Ukrajinu. 

Kao i nedavno prijavljeno, SAD i njeni saveznici su bacili preko 337,000 bombi i projektila, ili 46 dnevno, na devet zemalja samo od 2001. godine. Rekli su visoki oficiri američke Odbrambene obavještajne agencije Newsweek da je prvih 24 dana ruskog bombardovanja Ukrajine bilo je manje destruktivno od prvog dana američkog bombardovanja u Iraku 2003.

Kampanja vođena od strane SAD-a protiv ISIS-a u Iraku i Siriji bombardovala je te zemlje sa preko 120,000 bombi i projektila, što je najjače bombardovanje u poslednjih nekoliko decenija. američki vojni oficiri rekao je za Amnesty International da je američki napad na Raqqu u Siriji bio i najteže artiljerijsko bombardiranje od Vijetnamskog rata. 

Mosul u Iraku bio je najveći grad Sjedinjenih Država i njihovih saveznika pretvorena u ruševine u toj kampanji, sa populacijom od 1.5 miliona prije napada. Oko 138,000 kuće bili oštećeni ili uništeni bombardovanjem i artiljerijom, i najmanje se računao izvještaj obavještajne službe iračkih Kurda 40,000 civili ubijen.

Raqqa, koja je imala 300,000 stanovnika, bila je još više iscrpljen. A misija UN za procenu izvijestili su da je 70-80% zgrada uništeno ili oštećeno. Sirijske i kurdske snage u Raqqi prijavljeno računajući 4,118 tijela civila. Mnogo više mrtvih ostaje neprebrojano u ruševinama Mosula i Raqqe. Bez sveobuhvatnih istraživanja smrtnosti, možda nikada nećemo znati koliki dio stvarnog broja smrtnih slučajeva predstavljaju ovi brojevi.

Pentagon je obećao da će preispitati svoju politiku o civilnim žrtvama nakon ovih masakra, i ovlastio Rand Corporation da sprovede studija pod nazivom „Razumijevanje civilne štete u Raqqi i njenih implikacija na buduće sukobe“, koja je sada objavljena. 

Čak i dok svijet uzmiče od šokantnog nasilja u Ukrajini, premisa studije Rand Corp-a je da će američke snage nastaviti da vode ratove koji uključuju razorna bombardiranja gradova i naseljenih područja, te da stoga moraju pokušati razumjeti kako to mogu učiniti dakle bez ubijanja tolikog broja civila.

Studija ima preko 100 stranica, ali se nikada ne bavi centralnim problemom, a to su neizbježni razorni i smrtonosni efekti ispaljivanja eksplozivnog oružja na naseljena urbana područja poput Mosula u Iraku, Raqqe u Siriji, Mariupolja u Ukrajini, Sane u Jemenu ili Gaze u Palestini.  

Razvoj “preciznog oružja” očito nije uspio spriječiti ove masakre. Sjedinjene Države su predstavile svoje nove "pametne bombe" tokom Prvog zaljevskog rata 1990-1991. Ali oni su u stvari sadržavali samo 7% od 88,000 tona bombi koje je bacio na Irak, smanjujući „prilično visoko urbanizovano i mehanizovano društvo“ na „naciju predindustrijskog doba“ prema UN anketa. 

Umjesto objavljivanja stvarnih podataka o preciznosti ovog oružja, Pentagon je vodio sofisticiranu propagandnu kampanju kako bi prenio utisak da je ono 100% tačno i da može pogoditi metu poput kuće ili stambene zgrade bez ozljeđivanja civila u okruženju. 

Međutim, tokom američke invazije na Irak 2003., Rob Hewson, urednik časopisa za trgovinu oružjem koji pregledava performanse oružja iz zraka, procijenio je da 20 do 25% američkog "preciznog" oružja promašio je svoje ciljeve. 

Čak i kada pogode svoju metu, ovo oružje se ne ponaša kao svemirsko oružje u video igrici. Najčešće korištene bombe u američkom arsenalu su 500 lb bombe, sa eksplozivnim punjenjem od 89 kilograma Tritonala. Prema Sigurnosni podaci UN-a, samo eksplozija tog eksplozivnog punjenja je 100% smrtonosna do radijusa od 10 metara i razbiće svaki prozor u krugu od 100 metara. 

To je samo efekat eksplozije. Smrti i užasne povrede također su uzrokovane urušavanjem zgrada i letećim gelerima i krhotinama – betonom, metalom, staklom, drvetom itd. 

Udarac se smatra tačnim ako padne unutar "vjerovatne kružne greške", obično 10 metara oko ciljanog objekta. Dakle, u urbanom području, ako uzmete u obzir „vjerovatnu kružnu grešku“, radijus eksplozije, leteće krhotine i zgrade koje se ruše, čak i udar ocijenjen kao „tačan“ vrlo je vjerovatno da će ubiti i povrijediti civile. 

Američki zvaničnici prave moralnu razliku između ovog “nenamjernog” ubistva i “namjernog” ubijanja civila od strane terorista. Ali pokojni istoričar Howard Zinn doveo je u pitanje ovu razliku pismo u New York Times 2007. Napisao je,

“Ove riječi su obmanjujuće jer pretpostavljaju da je radnja ili 'namjerna' ili 'nenamjerna'. Postoji nešto između, za šta je riječ 'neizbežna'. Ako se upustite u akciju, poput zračnog bombardovanja, u kojoj nikako ne možete napraviti razliku između boraca i civila (kao bivši bombarder zračnih snaga, to ću potvrditi), smrt civila je neizbježna, čak i ako ne 'namjerna'. 

Da li vas ta razlika moralno oslobađa? Terorizam bombaša samoubice i terorizam bombardovanja iz vazduha su zaista moralno ekvivalentni. Reći drugačije (kao što bi bilo koja strana mogla) znači dati jednoj moralnoj superiornosti nad drugom i tako služiti da se ovekoveče užasi našeg vremena.”

Amerikanci su s pravom užasnuti kada vide civile ubijene ruskim bombardiranjem u Ukrajini, ali generalno nisu baš toliko užasnuti i vjerovatnije će prihvatiti zvanična opravdanja kada čuju da su civile ubijale američke snage ili američko oružje u Iraku, Siriji, Jemen ili Gaza. Zapadni korporativni mediji igraju ključnu ulogu u tome, pokazujući nam leševe u Ukrajini i jauke njihovih najmilijih, ali nas štite od jednako uznemirujućih slika ljudi koje su ubile američke ili savezničke snage.

Dok zapadni lideri traže da se Rusija smatra odgovornom za ratne zločine, oni nisu podigli takvu galamu da procesuiraju američke zvaničnike. Ipak, tokom američke vojne okupacije Iraka, oba Međunarodni komitet Crvenog krsta (MKCK) i Misije pomoći UN-a u Iraku (UNAMI) dokumentovala uporna i sistematska kršenja Ženevskih konvencija od strane američkih snaga, uključujući Četvrtu Ženevsku konvenciju iz 1949. koja štiti civile od posljedica rata i vojne okupacije.

Međunarodni komitet Crvenog križa (MKCK) i grupe za ljudska prava dokumentirano sistematsko zlostavljanje i mučenje zatvorenika u Iraku i Afganistanu, uključujući slučajeve u kojima su američke trupe mučile zatvorenike do smrti. 

Iako su američki zvaničnici odobravali mučenje sve do god Bela kuća, nijedan oficir iznad čina majora nikada nije odgovarao za smrt zbog mučenja u Afganistanu ili Iraku. Najstroža kazna izrečena za smrtno mučenje zatvorenika bila je petomjesečna zatvorska kazna, iako je to smrtno djelo prema SAD-u Zakon o ratnim zločinima.  

U 2007-u izvještaj o ljudskim pravima koji opisuje široko rasprostranjeno ubijanje civila od strane američkih okupacionih snaga, UNAMI je napisao: „Uobičajeno međunarodno humanitarno pravo zahtijeva da, koliko god je to moguće, vojni ciljevi ne smiju biti smješteni unutar područja gusto naseljenih civilima. Prisustvo pojedinačnih boraca među velikim brojem civila ne mijenja civilni karakter područja.” 

U izvještaju se traži da se “sve vjerodostojne optužbe o protivpravnim ubistvima temeljito, brzo i nepristrasno istraže, te da se preduzmu odgovarajuće mjere protiv vojnog osoblja za koje je utvrđeno da je koristilo prekomjernu ili neselektivnu silu”.

Umjesto istrage, SAD su aktivno prikrivale svoje ratne zločine. Tragično primjer je masakr 2019. u sirijskom gradu Baghuz, gdje je jedinica za specijalne američke vojne operacije bacila ogromne bombe na grupu uglavnom žena i djece, ubivši oko 70. Vojska ne samo da nije priznala neuspješan napad već je čak i uništila mjesto eksplozije da to pokrije. Tek nakon a New York Times izložbeé godine kasnije je vojska čak priznala da je došlo do štrajka.  

Stoga je ironično čuti kako predsjednik Biden poziva predsjednika Putina da se suoči sa suđenjem za ratne zločine, kada Sjedinjene Države prikrivaju vlastite zločine, ne uspijevaju da svoje visoke dužnosnike pozivaju na odgovornost za ratne zločine i još uvijek odbijaju nadležnost Međunarodnog krivičnog suda (ICC). Donald Trump je 2020. otišao toliko daleko da je uveo američke sankcije najvišim tužiocima MKS-a za istragu američkih ratnih zločina u Afganistanu.

Randova studija u više navrata tvrdi da američke snage imaju “duboko ukorijenjenu predanost zakonu rata”. Ali uništenje Mosula, Raqqe i drugih gradova i istorija američkog prezira prema Povelji UN, Ženevskim konvencijama i međunarodnim sudovima govore sasvim drugu priču.

Slažemo se sa zaključkom Randovog izvještaja da, “slabo institucionalno učenje Ministarstva odbrane za pitanja civilne štete značilo je da su prošle lekcije ostale bez pažnje, povećavajući rizik za civile u Raqqi.” Međutim, postavljamo pitanje zbog neuspjeha studije da prepozna da su mnoge očigledne kontradikcije koje dokumentira posljedice suštinski kriminalne prirode cijele ove operacije, prema Četvrtoj Ženevskoj konvenciji i postojećim zakonima o ratu. 

Odbacujemo cijelu premisu ove studije, da američke snage trebaju nastaviti s bombardiranjem gradova koje neizbježno ubijaju hiljade civila, te stoga moraju učiti iz ovog iskustva kako će ubiti i osakatiti manje civila sljedeći put kada unište grad kao što je Raqqa. ili Mosul.

Ružna istina iza ovih američkih masakra je da ih je nekažnjivost koju su visoki američki vojni i civilni zvaničnici uživali zbog prošlih ratnih zločina ohrabrila da vjeruju da bi se mogli izvući bombardiranjem gradova u Iraku i Siriji do ruševina, neizbježno ubijajući desetine hiljada civila. 

Do sada se pokazalo da su u pravu, ali prezir SAD-a prema međunarodnom pravu i neuspjeh globalne zajednice da pozove Sjedinjene Države na odgovornost uništavaju sam „redak zasnovan na pravilima“ međunarodnog prava za koji američki i zapadni lideri tvrde da ga njeguju. 

Dok hitno pozivamo na prekid vatre, na mir i odgovornost za ratne zločine u Ukrajini, trebali bismo reći "Nikad više!" na bombardovanje gradova i civilnih područja, bilo da su u Siriji, Ukrajini, Jemenu, Iranu ili bilo gdje drugdje, i da li je agresor Rusija, Sjedinjene Države, Izrael ili Saudijska Arabija.

I nikada ne treba zaboraviti da je najveći ratni zločin sam rat, zločin agresije, jer, kako su sudije u Nirnbergu izjavile, „sadrži u sebi nagomilano zlo cjeline“. Lako je upirati prstom u druge, ali nećemo zaustaviti rat dok ne natjeramo svoje vođe da žive u skladu sa principom ispisano od strane Vrhovnog suda i tužioca iz Nirnberga Roberta Jacksona:

“Ako su određena djela kojima se krše ugovori zločini, oni su zločini bilo da ih čine Sjedinjene Države ili Njemačka, a mi nismo spremni postaviti pravilo kriminalnog ponašanja protiv drugih na koje ne bismo bili voljni da se pozovemo. protiv nas.”

Medea Benjamin je suosnivač CODEPINK za mir, i autor nekoliko knjiga, uključujući Unutar Irana: prava istorija i politika Islamske Republike Iran. 

Nicolas JS Davies je nezavisni novinar, istraživač sa CODEPINK-om i autor časopisa Krv na našim rukama: Američka invazija i uništavanje Iraka.