Grupa srednjoškolaca u Steinbachu, Manitoba, Kanada World BEYOND War podržao je u posljednjih nekoliko godina nedavno prisustvovao i predstavljen na samitu o nuklearnom miru mladih. Oni su predstavili sljedeći govor o uzajamno osiguranom uništenju.
Autori: Althea Arevalo, Kristine Bolisay, Anton Ador, Erik Vladimirov, Karen Torres, Emery Roy, World BEYOND WarVeljače 7, 2024
Samo posjedovanje nuklearnog oružja je kockanje sa sudbinom. Rizik od nesreća i pogrešnih proračuna koji bi pokrenuli nenamjerni nuklearni rat visi nad nama kao Damoklov mač. Strah i nestabilnost koju stvaraju velika su cijena za sumnjiv osjećaj sigurnosti.
Doktrina uzajamnog sigurnog uništenja (MAD) je tanka linija između nas i atomske katastrofe. MAD je uvrnuta i opasna igra piletine koja je držala svijet na nišanu oružja tokom Hladnog rata. Princip je jednostavan, ali zastrašujući: ako dvije zemlje imaju dovoljno nuklearnog oružja da jedna drugu zbrišu s lica zemlje, prvi udar na neprijatelja je samoubistvo, jer bi se suprotstavljena zemlja mogla suprotstaviti jednako snažnim udarom. Kako smo došli do ove ivice ludila? MAD-ova evolucija otkriva smrtonosnu historiju jednog nadmoći, gdje su politički lideri i zvaničnici odbrane pokušavali da steknu ili zadrže prednost nad svojim rivalima koristeći različite strategije i tehnologije.
Kennedyjeva administracija suočila se s novom realnošću nuklearnog terora, kubanskom raketnom krizom 1962. Kako je Sovjetski Savez postavio nuklearne projektile na Kubu, SAD su izgradile nuklearnu trijadu – mješavinu bombardera, kopnenih projektila i podmornica – kako bi osigurale mogli su uzvratiti, čak i ako su prvi pogođeni. Kenedi i Nikita Hruščov smirili su krizu mirnim putem, ali je to dovelo do promjene američke nuklearne doktrine od strane američkog ministra odbrane Roberta McNamara, koji je predložio strategiju protiv vrijednosti koja bi ciljala gradove, a ne vojne baze. Tvrdio je da će prijetnja sigurnim uništenjem odvratiti svaki napad. To je podrazumijevalo da im je potreban samo minimalan broj nuklearnog oružja da bi održali ovu ravnotežu. Međutim, McNamarinu doktrinu osporio je vojni analitičar Donald Brennan, koji je skovao termin MAD kako bi ismijao ono što je vidio kao nestabilnu i nerealnu strategiju. Zalagao se za odbrambeni sistem protiv balističkih raketa kako bi zaštitio SAD od sovjetskih projektila.
Invazija na Kubu koju su podržale SAD 1961. bila je katastrofa. Grupa od 1,400 prognanih Kubanaca pokušala je da svrgne Kastra, ali su brzo poraženi i zarobljeni. SAD su negirale bilo kakvu umiješanost, ali je istina ubrzo izašla na vidjelo. Oni su obučavali i naoružavali osvajače, pa čak i odobrili plan. Istoričar Theodore Draper nazvao je to "savršenim neuspjehom", jer je mala zemlja ponizila SAD, odupirući se jednoj od najjačih vojski u istoriji.
SAD su željele srušiti legitimnu vladu koja nije odgovarala njihovim interesima. SAD su učinile istu stvar u mnogim drugim zemljama, kao što su Ukrajina, Koreja i Libija. Ali kada Rusija radi istu stvar, zapad to naziva agresijom. Ovo pokazuje licemjerje i aroganciju zapada.
Invazija je imala strašne posljedice. To je dovelo do kubanske raketne krize, koja je zamalo započela nuklearni rat. SAD su pokušale da destabilizuju Kubu tajnim operacijama, kao što su operacija Mongoose i [planirana, ali nije reagovala] operacija Northwoods. To je uključivalo sabotaže, atentate, pa čak i napade lažnom zastavom na tlu SAD-a. JFK je odbacio neke od ovih planova, ali su njihovi prijedlozi pokazali koliko daleko će SAD ići da postigne svoje ciljeve.
Kuba je postala bliže Sovjetskom Savezu nakon invazije. Sovjetski Savez je stavio atomsko oružje na Kubu kao sredstvo odvraćanja. To je izazvalo krizu koja je prijetila da uništi svijet.
Invazija je bila neuspješan i glup pokušaj SAD-a da nametnu svoju volju drugoj zemlji. To se izjalovilo i zamalo izazvalo nuklearnu katastrofu. To pokazuje koliko opasna i nepromišljena može biti američka vanjska politika i kako oni moraju biti odgovorni za svoje postupke. Nuklearno oružje je užasna manifestacija naše moći i našeg ludila. Oni mogu da zbrišu sve u trenu, ostavljajući za sobom samo pepeo i radijaciju. Nuklearno oružje je stalna prijetnja koja visi nad našim svijetom.
Nijedna nuklearno naoružana država nije se suočila sa invazijom strane sile. Dva su primjera zemalja koje su napadnute nakon razoružanja: Libija i Ukrajina.
U slučaju Ukrajine, oni su držali treću po veličini nuklearnu zalihu nakon otcjepljenja od Sovjetskog Saveza. Međutim, 1990-ih su svoje oružje prebacili u Rusku Federaciju, čime je postala nenuklearna država.
Krajem 1994. godine, SAD, Velika Britanija i Rusija potpisale su Budimpeštanski memorandum. Sve navedene zemlje su obećale da će priznati suverenitet Ukrajine. Rusija je prekršila ovo obećanje u februaru 2022. kada je izvršila invaziju na istočne teritorije Ukrajine.
Odluka Ukrajine da se razoruža došla je zbog toga što su ih pomenute nuklearne sile tjerale da osiguraju svoju sigurnost putem sporazuma, a ne zbog ekonomski i politički skuplje metode održavanja svog programa nuklearnog oružja. Je li ova odluka bila nepromišljena? Da li je razoružanje dovelo do sadašnje situacije sa invazijom Rusije i NATO isporukom više oružja Ukrajini; umjesto da im pomognete da se izbore sa situacijom?
Bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev vodi panel Vijeća sigurnosti koji koordinira proizvodnju oružja. Rugao se tvrdnjama Zapada da Rusiji ponestaje oružja i kaže da je ruska industrija oružja povećala proizvodnju.
Medvedev je rekao da bi Ukrajina mogla dovesti do toga da Rusija koristi nuklearno oružje ako njihova kontraofanziva uspije, a poraz Rusije u ratu mogao bi dovesti do nuklearnog sukoba. Rekao je, a ja citiram:
“Poraz nuklearne sile u konvencionalnom ratu može dovesti do izbijanja nuklearnog rata... Nuklearne sile ne gube velike sukobe o kojima ovisi njihova sudbina.”
Sa Libijom, bivši diktator Muammar Gaddafi započeo je proces razoružanja u decembru 2003. kako bi oslobodio sankcije koje su nametnule Amerikance i poboljšao odnose Libije sa Zapadom.
Kao odgovor, tadašnji američki predsjednik Bush rekao je da Libija treba da bude primjer drugim zemljama, te da bi druge trebale oduzeti poruku da će: “lideri koji odustanu od potrage za hemijskim, biološkim i nuklearnim oružjem i sredstvima za njihovo isporuku, pronaći otvoren put ka boljim odnosima sa Sjedinjenim Državama i drugim slobodnim nacijama.”
NATO je 2011. godine pomogao libijskim pobunjenicima u svrgavanju Gadafijeve vlade…
Prije njihovog uplitanja, Libija je imala jedan od najviših životnih standarda u Africi. Razvojni program UN-a ih je 2010. ocijenio kao “visoko razvijenu naciju”. Pod Gadafijevom upravom, Libija je od jedne od najsiromašnijih afričkih država 1969. godine postala na vrhu Indeksa ljudskog razvoja na kontinentu 2011. godine.
Početak Gadafijeve vlade signalizirao je promjenu paradigme, što je navelo Libiju da iskoristi svoje novootkrivene prihode od nafte za jačanje mjera redistribucije među stanovništvom. Osim toga, poboljšao je odnose Libije sa susjednim zemljama i radio na održavanju veza s drugim zemljama kao što su Francuska i Rusija.
Sada je Libija i dalje “zarobljena u spirali nasilja” uzrokovanog dijelom NATO bombardovanja. Od Libije su napravili primjer za druge nuklearno naoružane zemlje koje se protive Zapadu, jasno šaljući nenamjernu poruku da se ne razoružavaju.
Mnogi vjeruju da je Libija zadržala svoj nuklearni program, do njihove trenutne situacije možda ne bi došlo. Zemlja je u stalnom stanju političkih previranja. Sa stalnom prijetnjom oružanog sukoba, brojnim kršenjima ljudskih prava i nefunkcionalnim pravosudnim sistemom, današnja Libija je daleko od visoko razvijene nacije pod Gadafijevom vladom.
Istorija Sjeverne Koreje s nuklearnim oružjem započela je 1980-ih i 1990-ih. Završetak Hladnog rata doveo je režim Sjeverne Koreje do zabrinutosti da bi njegove zaštitne supersile mogle napustiti Pjongjang. I tako su sve više vidjeli nuklearno oružje kao način osiguranja sigurnosti. Sjeverna Koreja je bila dio Ugovora o neširenju nuklearnog oružja 1985. Kršeći ovaj sporazum, razvili su vojni nuklearni program i nakon toga objavili svoju namjeru da se povuku iz NPT-a. Uvjeravajući da nemaju namjeru razvijati tu vrstu oružja, uprkos sankcijama koje su opterećivale tu azijsku naciju, Pjongjang je izveo šest nuklearnih proba između 2006. i 2017. godine.
Kim je odgovorio rekavši da se njegova zemlja mora pripremiti i za "dijalog i za konfrontaciju".
Sjeverna Koreja je čuvala svoj hermetički politički sistem decenijama netaknutim uprkos tenzijama s međunarodnom zajednicom. Zvaničnici Sjeverne Koreje su čak naveli primjer Libije kada su razgovarali o vlastitom oružju. Godine 2011., dok su bombe padale na Gadafijevu vladu, zvaničnik ministarstva vanjskih poslova Sjeverne Koreje rekao je: “Libijska kriza uči međunarodnu zajednicu teškoj lekciji.” Taj zvaničnik je dalje govorio o odustajanju od oružja u potpisanim sporazumima kao o "taktici invazije za razoružavanje zemlje".
Zapad je osudio nastavak Severne Koreje sa svojim programima oružja za masovno uništenje, jer su pokazali da poseduju projektile dovoljnog dometa da gađaju Evropu. Evropska unija je također odobrila autonomni režim sankcija koji predviđa dodatne mjere.
Puna i efikasna implementacija ovih sankcija je prioritet za zapad u nedostatku konkretnog napretka ka potpunoj denuklearizaciji. Oni obezbjeđuju potpuni embargo na trgovinu oružjem sa Sjevernom Korejom, zabranu uvoza određenih proizvoda iz Sjeverne Koreje (ugalj, željezo, minerali itd.), te izvoz drugih proizvoda u zemlju (luksuznih predmeta itd.).
Velike nuklearne supersile poput NATO-a i Rusije izvršile su invaziju na manje moćne zemlje nakon što njihovo oružje nije predstavljalo prijetnju napadačkim snagama, ali ono što je uslijedilo svelo je Ukrajinu i Libiju na stanja haosa i političkih previranja, rastrganih ratom i stranom intervencijom. Takvi ratovi samo povećavaju rizik od upotrebe nuklearnog oružja. Sjeverna Koreja drži nuklearnu moć nad svijetom, ali s obzirom da MAD jedva sprječava Zemlju da ne propadne, ona nas tjera da živimo život znajući da bi nas u svakom trenutku moglo zadesiti nuklearno uništenje.
Ne bi bilo opasnosti od nuklearnog armagedona da nije postojalo nuklearno oružje, ali istorija govori da posjedovanje nuklearnog oružja odvraća napade neprijateljskih zemalja. Je li pomisao na nuklearno razoružanje realna? Ili će primjeri poput Libije i Ukrajine spriječiti zemlje da razoružaju svoje zalihe? Može li čovječanstvo vjerovati jedno drugom dovoljno da eliminira rizik od uništenja od ovog užasnog oružja ili je uzajamno osigurano uništenje zaista jedina realna opcija?
