David Swanson je tvrdio da su i Rusija i Ukrajina imale bolje opcije od rata tokom World BEYOND Wargodišnja globalna konferencija, #NoWar2023: Nenasilni otpor militarizmu.

Mislim da je najpogubnije uvjerenje da i Rusija i Ukrajina nisu imale izbora osim da vode ovaj rat. Kada bismo prihvatili takva uvjerenja o borbi s malom djecom u predškolskoj ustanovi, možete li zamisliti društvo koje bismo stvorili? Naravno, u međunarodnim odnosima ne postoji tačna paralela sa onim što ima predškolska ustanova, odnosno vaspitača. Ali ni predsjednici i članovi parlamenata ne bi trebali biti potpuni ekvivalenti maloj djeci. Oni bi trebali biti sposobni za ozbiljno razmatranje opcija i dugoročnih posljedica. Bilo da jesu ili ne, mi smo tu da razgovaramo o tome šta su trebali da urade, a ne o tome šta bi verovatno uradili, a ne o tome šta su uradili. Ispravnost ovoga ima veliki uticaj na ono što bismo mogli da ih nateramo da urade u budućnosti.

Sljedeća najopasnija uvjerenja su, po mom mišljenju, ona da ili Ukrajina ili Rusija u nekom određenom trenutku – ostavljajući po strani sve ono što su pogriješili godinama prije, i ostavljajući po strani da su već vodili rat – nisu imali izbora nego da ratuju. Činjenica da obje strane u ovom i svakom ratu imaju vjernike trebalo bi barem navesti te vjernike da razmisle o tome da li razlozi za grešku druge strane imaju paralele na vlastitoj strani.

Pretpostavlja se da Rusija nije imala izbora osim da izvrši invaziju na Ukrajinu na veliki način kako bi se odbila od prijetnje od NATO-a (kao što je Rej savršeno precizno ispričao). Ali ne samo da nije bilo neposredne prijetnje Rusiji od Ukrajine ili NATO-a (a dugoročne zabrinutosti, poput onih oko rastućeg neprijateljstva i naoružanja od strane NATO-a, dozvoljavaju sve vrste opcija), već i najobičnijeg posmatrača (da ne pomenuti zapadnog huškača) mogao je i jeste tačno predvideo da će ruska invazija ojačati NATO i ojačati ratne huškače u ukrajinskoj vladi. Ako prihvatimo da Rusija nije imala izbora, na osnovu čega Kina ima drugog izbora osim da odmah napadne Tajvan, Japan, Australiju i Južnu Koreju?

Pretpostavlja se da Ukrajina nije imala izbora (kada zanemarimo godine izgradnje prema ratu i vođenja rata manjeg obima) nego da se vojno odupre ruskoj invaziji – invaziji koju opisuje Džejms. Jedina alternativa je široko zamišljena kao kolektivno spuštanje na koljena i krotko preklinjanje “Molim vas, nemojte nas povrijediti”. To je bila i ostala glupa alternativa kojoj se suprotstavljaju skoro svi, uključujući, u njegovo vrijeme, Mohandasa Gandija — zbog čega se promovira kao jedina alternativa profitabilnom poslu s oružjem. Da je Ukrajina mogla izabrati da uradi nešto drugačije može se zamisliti uz manje truda nego što to rutinski ulažemo u umjetnost, pozorište ili dječje igre. Možemo smatrati koliko je Ukrajina bila blizu toga da uradi nešto drugačije i koliko puta su drugi uradili nešto drugačije, ali ostat će činjenica da Ukrajina nije, a Rusija nije, da ljudi nisu imali razumijevanja da to urade , da su mu snažne sile težile. Nisam ovdje da vas uvjeravam da je Ukrajina skoro upotrijebila nenaoružani nenasilni otpor ili da bi to bilo razumno, realno ili poznato. Ovdje sam samo da kažem da bi korištenje nenasilja bilo bolje. Čak i bez godina ulaganja i priprema koje bi bile idealne i mogle bi odvratiti invaziju, za ukrajinsku vladu i njene saveznike da su sve stavili u neoružani otpor u trenutku invazije bio bi mudriji potez.

Korišten je otpor bez oružja. Državni udari i diktatori su nenasilno svrgnuti na desetine mjesta. Nenaoružana vojska pomogla je u oslobađanju Indije. 1997. nenaoružane mirovne snage u Bougainvilleu su uspjele tamo gdje nisu uspjele naoružane. 2005. godine u Libanu je sirijska dominacija okončana nenasilnom pobunom. 1923. nenasilnim otporom okončana je francuska okupacija dijela Njemačke. Između 1987. i 91. nenasilni otpor protjerao je Sovjetski Savez iz Latvije, Estonije i Litvanije — a potonja je uspostavila planove za budući nenaoružani otpor. Ukrajina je nenasilno okončala sovjetsku vlast 1990. godine. Neka od oruđa nenaoružanog otpora poznata su iz 1968. godine kada su Sovjeti napali Čehoslovačku.

U anketama u Ukrajini, prije ruske invazije, ne samo da su ljudi znali šta je nenaoružani otpor, već ih je više favoriziralo nego vojni otpor invaziji. Kada se invazija dogodila, bilo je stotine incidenata Ukrajinaca koji su koristili nenaoružani otpor, zaustavljali tenkove itd. World BEYOND War Član odbora John Reuwer saznao je da su nenaoružani civili držali rusku vojsku dalje od nuklearne elektrane Zaporožje, bez ijednog pogibije, dok je predaja tog posla Nacionalnoj gardi rezultirala trenutnim preuzimanjem od strane Rusa, koji su pucali čak i na nuklearnu elektranu jednom su tamo bile naoružane trupe na koje su pucale.

Stalno se dešavaju stvari bez presedana. U Sjedinjenim Državama, na primjer, javno protivljenje ratu preokrenuto je političkim partijama. Također smo vidjeli da veliki mediji izvještavaju o žrtvama rata na način koji gotovo nikada nije viđen. Međutim, vladala je gotovo šutnja medija o ranim neorganiziranim i nepodržanim pokušajima neoružanog otpora. Šta ako je pažnja posvećena ukrajinskim ratnim herojima bila posvećena ukrajinskim nenaoružanim herojima otpora? Šta ako je svijet ljudi koji žele mir pozvan da se pridruži nenaoružanom otporu, a milijarde potrošene na oružje su potrošene na to? Šta da su Ukrajinci zamoljeni da ugoste međunarodne zaštitnike, ljude poput nas sa i bez ikakve obuke, umjesto da pobjegnu iz svoje zemlje ili se uključe u rat?

Ljudi bi vjerovatno bili ubijeni, a iz nekog razloga, te smrti bi se smatrale daleko gorom. Ali vrlo vjerovatno bi ih bilo mnogo manje. Do sada u svjetskoj historiji, masakri nenaoružanih otpornika su kap u čaši u poređenju sa smrtnim slučajevima u ratu. Put koji je izabran u Ukrajini doveo je do pola miliona žrtava, 10 miliona izbeglica, povećanog rizika od nuklearnog rata, prekida međunarodne saradnje koja nas prilično dobro osuđuje na klimatski kolaps, preusmeravanja resursa na globalnom nivou u militarizam, ekološki uništenje, nestašica hrane i rizik od katastrofe u nuklearnoj elektrani.

Rusija je mogla izabrati nenasilje. Rusija je mogla nastaviti ismijavati svakodnevna predviđanja invazije i stvarati urnebes u cijelom svijetu, umjesto da vrši invaziju i predviđanja jednostavno za nekoliko dana, mogla je poslati u Donbas hiljade dobrovoljaca i najboljih svjetskih trenera nenasilnog građanskog otpora, mogao dati prijedlog za glasanje u Vijeću sigurnosti UN-a za zaustavljanje ukrajinskog ratovanja u Donbasu ili za demokratizaciju tijela i ukidanje veta, zatražio od UN-a da nadgleda novo glasanje na Krimu o tome hoće li se ponovo pridružiti Rusiji, pridružio se Međunarodnoj Krivični sud i tražio od njega da istraži Donbas, itd. Rusija je mogla prekinuti trgovinu, a ne da natjera Zapad da to učini.
Da su obje strane trebale samo ograničen napor da postignu zadovoljavajući sporazum, pokazuje činjenica da su ga imale u Minsku II i činjenica da je vršen vanjski pritisak da se takav sporazum spriječi u ranim danima rata i od tada .

Katastrofalan kurs koji odaberu obje strane može završiti nuklearnom apokalipsom ili kompromisnim sporazumom. U vrlo malo vjerovatnom slučaju da se završi rušenjem ukrajinske ili ruske vlade, ili čak teritorijalnim linijama koje ne odgovaraju otprilike onome za šta bi lokalno stanovništvo moglo glasati bez rata, neće se uopće završiti.

U ovom trenutku, neka vidljiva akcija mora prethoditi pregovorima. Bilo koja strana bi mogla objaviti prekid vatre i tražiti da se to uskladi. Svaka strana bi mogla najaviti spremnost da pristane na određeni sporazum. Rusija je to učinila prije invazije i bila je ignorirana. Takav sporazum bi uključivao uklanjanje svih stranih trupa, neutralnost Ukrajine, autonomiju Krima i Donbasa, demilitarizaciju i ukidanje sankcija. Takav prijedlog bilo koje strane bi bio ojačan najavom da će koristiti i izgraditi svoje kapacitete za korištenje neoružanog otpora protiv bilo kakvog kršenja primirja.