Ni ljudi u Hirošimi to nisu očekivali


David Swanson, World BEYOND WarAvgust 1, 2022

Kada je New York City nedavno objavio groteskni video "objavu javnog servisa" u kojem se objašnjava da bi trebalo da ostanete u kući tokom nuklearnog rata, reakcija korporativnih medija uglavnom nije bila zgražavanje zbog prihvatanja takve sudbine ili gluposti kada se ljudima kaže "Vi ste dobio ovo!” kao da bi mogli preživjeti apokalipsu čahurom s Netflixom, već radije ismijavanje same ideje da bi se nuklearni rat mogao dogoditi. Američko istraživanje o glavnim zabrinutostima ljudi pokazalo je da je 1% ljudi najviše zabrinuto za klimu i 0% najviše zabrinuto za nuklearni rat.

Ipak, SAD su upravo ilegalno stavile nuklearke u 6. naciju (i bukvalno niko u SAD-u ne može imenovati ni nju ni ostalih pet u kojima su SAD već ilegalno imale nuklearne bombe), dok Rusija govori o stavljanju nuklearnog oružja iu drugu naciju, i dvije vlade s većinom nuklearnih bombi sve više govore - javno i privatno - o nuklearnom ratu. Naučnici koji drže sat za sudnji dan smatraju da je rizik veći nego ikada. Postoji opći konsenzus da je isporuka oružja Ukrajini pod rizikom od nuklearnog rata vrijedna toga – što god “to” bilo. I, barem unutar šefa američke predsjedavajuće Predstavničkog doma Nancy Pelosi, glasovi su jednoglasni da se i putovanje na Tajvan isplati.

Trump je pokidao sporazum s Iranom, a Bajden je učinio sve što je moguće da tako i ostane. Kada je Trump predložio razgovor sa Sjevernom Korejom, američki mediji su poludjeli. Ali administracija je ta koja je dostigla visinu vojne potrošnje prilagođene inflaciji, postavila rekord po broju nacija istovremeno bombardovanih i izmislila rat robot-avioni (ono Baracka Obame) za kojim se sada mora bolno čeznuti, kao što je on to učinio smiješne -ali bolje od rata sa Iranom, odbio je da naoruža Ukrajinu i nije imao vremena da započne rat sa Kinom. Naoružavanje Ukrajine od strane Trumpa i Bidena učinilo je više za šanse da vas ispare nego bilo šta drugo, a sve što je osim krajnje ratobornosti od strane Bajdena bilo je dočekano krvožednim urlicima od strane vaših prijateljskih korporativnih američkih vijesti.

U međuvremenu, baš kao ljudi iz Hirošime i Nagasakija, i kao zamorci ljudi koji žive na mnogo većim nuklearnim eksperimentima na pacifičkim ostrvima, i svi koji se spuštaju posvuda, niko ne vidi da će to doći. I, štoviše, ljudi su obučeni da budu apsolutno uvjereni da ne mogu ništa učiniti da promijene stvari ako postanu svjesni bilo kakvog problema. Dakle, izvanredan je trud koji ulažu oni koji obraćaju bilo kakvu pažnju, na primjer:

Prekinite vatru i pregovarajte o miru u Ukrajini

Nemojte biti uvučeni u rat s Kinom

Globalni apel devet država nuklearnih vlada

Reci ne opasnom putovanju na Tajvan Nancy Pelosi

VIDEO: Globalno i lokalno ukidanje nuklearnog oružja — Webinar

12. jun Anti-Nuclear Legacy Videos

Smanjiti nuklearni rat

2. avgust: Webinar: Šta bi moglo izazvati nuklearni rat sa Rusijom i Kinom?

5. avgust: 77 godina kasnije: Uklonite nuklearne bombe, a ne život na Zemlji

6. avgust: projekcija filma “Dan poslije” i diskusija

9. avgust: Komemoracija 77. godišnjice Dana Hirošime i Nagasakija

Seattle se okuplja za nuklearno ukidanje

Malo pozadine o Hirošimi i Nagasakiju:

Nuklearne bombe nisu spasile živote. Odnijeli su živote, vjerovatno 200,000 njih. Oni nisu bili namijenjeni spašavanju života ili okončanju rata. I nisu okončali rat. Ruska invazija je to učinila. Ali rat će se ionako završiti, bez bilo koje od ovih stvari. Istraživanje o strateškom bombardovanju Sjedinjenih Država zaključio, “… svakako prije 31. decembra 1945., a po svoj prilici prije 1. novembra 1945., Japan bi se predao čak i da atomske bombe nisu bačene, čak i da Rusija nije ušla u rat, pa čak i da nije bilo invazije bilo planirano ili razmatrano.”

Jedan neistomišljenik koji je izrazio isto mišljenje ministru za rat i, po njegovom sopstvenom mišljenju, predsedniku Trumanu, pre bombardovanja bio je general Dvajt Ajzenhauer. Podsekretar mornarice Ralph Bard, prije bombardovanja, urgirao na to Japanu treba dati upozorenje. Lewis Strauss, savjetnik ministra mornarice, također prije bombardovanja, preporučuje se dizanje u vazduh šuma, a ne grad. General George Marshall očigledno dogovoreno sa tom idejom. Atomski naučnik Leo Szilard organizovani naučnici da podnese peticiju predsedniku da ne koristi bombu. Atomski naučnik Džejms Frank je organizovao naučnike koji se zalagao tretiranje atomskog oružja kao pitanja civilne politike, a ne samo vojne odluke. Drugi naučnik, Joseph Rotblat, tražio je prekid projekta Manhattan, i dao ostavku kada nije okončan. Anketa američkih naučnika koji su razvili bombe, snimljena prije njihove upotrebe, pokazala je da 83% želi da se nuklearna bomba javno demonstrira prije nego što je baci na Japan. Američka vojska je tu anketu držala u tajnosti. General Douglas MacArthur održao je konferenciju za štampu 6. avgusta 1945. godine, prije bombardiranja Hirošime, na kojoj je objavio da je Japan već poražen.

Predsjedavajući združenog načelnika štabova admiral William D. Leahy ljutito je 1949. rekao da ga je Truman uvjeravao da će samo vojni ciljevi biti bombardirani, a ne civili. “Upotreba ovog varvarskog oružja u Hirošimi i Nagasakiju nije bila od materijalne pomoći u našem ratu protiv Japana. Japanci su već bili poraženi i spremni da se predaju”, rekao je Leahy. Najviši vojni zvaničnici koji su neposredno nakon rata rekli da bi se Japanci brzo predali bez nuklearnih bombardovanja uključivali su generala Douglasa MacArthura, generala Henryja “Hap” Arnolda, generala Curtisa LeMaya, generala Carla “Tooeyja” Spaatz, admirala Ernesta Kinga, admirala Chestera Nimitza , admiral William “Bull” Halsey i brigadni general Carter Clarke. Kao što Oliver Stone i Peter Kuznick rezimiraju, sedam od osam američkih oficira s pet zvjezdica koji su dobili svoju posljednju zvijezdu u Drugom svjetskom ratu ili neposredno nakon toga — generali MacArthur, Eisenhower i Arnold, i admirali Leahy, King, Nimitz i Halsey — 1945. odbacio ideju da su atomske bombe potrebne za okončanje rata. “Nažalost, međutim, malo je dokaza da su oni tvrdili svoj slučaj s Trumanom prije činjenice.”

Dana 6. avgusta 1945. predsjednik Truman lagao je putem radija da je nuklearna bomba bačena na vojnu bazu, a ne na grad. I opravdao je to ne kao ubrzanje kraja rata, već kao osvetu japanskim prestupima. "Gospodin. Truman je slavio ”, napisala je Dorothy Day. Nekoliko sedmica prije bacanja prve bombe, 13. jula 1945., Japan je poslao telegram Sovjetskom Savezu izražavajući svoju želju da se preda i okonča rat. Sjedinjene Države su prekršile japanske kodove i pročitale telegram. Truman se u svom dnevniku osvrnuo na "telegram japanskog cara koji traži mir". Predsjednik Truman bio je obaviješten preko švicarskih i portugalskih kanala o japanskim mirovnim ugovorima već tri mjeseca prije Hirošime. Japan se usprotivio samo bezuvjetnoj predaji i odustajanju od svog cara, ali Sjedinjene Države su insistirale na tim uslovima sve dok nisu pale bombe, kada je Japanu dozvoljeno da zadrži svog cara. Dakle, želja za bacanjem bombi možda je produžila rat. Bombe nisu skratile rat.

Predsjednički savjetnik James Byrnes rekao je Trumanu da bi bacanje bombi omogućilo Sjedinjenim Državama da "diktiraju uslove okončanja rata". Sekretar mornarice Džejms Forestal napisao je u svom dnevniku da je Birns "najviše želeo da se završi japanska afera pre nego što Rusi uđu". Truman je u svom dnevniku zapisao da se Sovjeti spremaju za marš protiv Japana i “Fini Japanci kada do toga dođe”. Sovjetska invazija je bila planirana prije bombi, a ne oni su odlučili. Sjedinjene Države nisu imale planove za invaziju mjesecima, kao ni planove na skali da rizikuju broj života za koje će vam nastavnici u američkim školama reći da su spašeni. Ideja da je masovna američka invazija neizbježna i da je jedina alternativa nuklearkim gradovima, tako da su gradovi nuklearkom spasili ogroman broj američkih života, je mit. Istoričari to znaju, kao što znaju da Džordž Vašington nije imao drvene zube ili da je uvek govorio istinu, a Pol Rever nije jahao sam, a govor robovlasničkog Patrika Henrija o slobodi napisan je decenijama nakon što je on umro, a Moli Pitcher nije postojao. Ali mitovi imaju svoju moć. Životi, inače, nisu jedinstveno vlasništvo američkih vojnika. Japanci su takođe imali živote.

Truman je naredio da se bombe bace, jedna na Hirošimu 6. avgusta, a druga vrsta bombe, plutonijumska bomba, koju je vojska također htjela testirati i pokazati, na Nagasaki 9. augusta. Bombardovanje Nagasakija pomaknuto je s 11th na 9th kako bi se smanjila vjerovatnoća da će se Japan prvi predati. Takođe 9. avgusta, Sovjeti su napali Japance. Tokom naredne dve nedelje, Sovjeti su ubili 84,000 Japanaca, a izgubili su 12,000 svojih vojnika, a Sjedinjene Države su nastavile da bombarduju Japan nenuklearnim oružjem – paleći japanske gradove, kao što su to uradile sa većim delom Japana pre 6. avgusta.th da, kada je došlo vrijeme da se izaberu dva grada za nuklearno oružje, nije ostalo mnogo za izabrati. Tada su se Japanci predali.

Da je postojao razlog za upotrebu nuklearnog oružja je mit. Da bi opet mogao postojati razlog za upotrebu nuklearnog oružja je mit. Da možemo preživjeti značajnu daljnju upotrebu nuklearnog oružja je mit - NE "saopštenje za javnost". Da postoji razlog za proizvodnju nuklearnog oružja iako ga nikada nećete koristiti je previše glupo čak i da bi bilo mit. A da možemo zauvijek preživjeti posjedovanje i širenje nuklearnog oružja, a da ga neko namjerno ili slučajno ne koristi je čisto ludilo.

Zašto američki nastavnici historije u američkim osnovnim školama danas - 2022. godine! - recite djeci da su nuklearne bombe bačene na Japan kako bi spasile živote - ili bolje rečeno "bomba" (jednina) da se ne pomene Nagasaki? Istraživači i profesori prelijevali su dokaze 75 godina. Oni znaju da je Truman znao da je rat završio, da se Japan htio predati, da će Sovjetski Savez uskoro napasti. Oni su dokumentirali sav otpor bombardovanju u američkoj vojnoj i vladinoj i naučnoj zajednici, kao i motivaciju za testiranje bombi u koju je uloženo toliko rada i troškova, kao i motivaciju da se zastraši svijet, a posebno Sovjeta, kao i otvoreno i besramno stavljanje nulte vrijednosti na živote Japana. Kako su nastali tako moćni mitovi da se činjenice tretiraju kao tvorci na pikniku?

U knjizi Grega Mitchella za 2020. Početak ili kraj: kako su Hollywood i Amerika naučili da prestanu da se brinu i vole bombu, imamo izvještaj o snimanju filma MGM iz 1947. godine, Početak ili kraj, koju je američka vlada pažljivo oblikovala kako bi promovirala laži. Film je bombardovan. Izgubio je novac. Ideal za pripadnika američke javnosti očito je bio da ne gleda zaista loš i dosadan pseudodokumentarac s glumcima koji glume naučnike i ratne huškače koji su proizveli novi oblik masovnog ubistva. Idealna akcija je bila izbjeći bilo kakvu pomisao na tu stvar. Ali oni koji to nisu mogli izbjeći dobili su mit o sjajnom velikom ekranu. Možeš gledajte ga besplatno besplatno, i kao što bi rekao Mark Twain, vrijedi svake sitnice.

Film počinje onim što Mitchell opisuje kao priznanje Velikoj Britaniji i Kanadi za njihove uloge u produkciji mašine smrti - navodno cinično, ali i falsifikovano sredstvo za privlačenje većeg tržišta za film. Ali čini se da je to više okrivljavanje nego pripisivanje. Ovo je pokušaj širenja krivice. Film brzo prelazi na okrivljavanje Njemačke za neposrednu prijetnju nuklearnog napada na svijet ako je Sjedinjene Države ne napadnu prve. (Danas zapravo možete imati poteškoća da naterate mlade ljude da poveruju da se Nemačka predala pre Hirošime ili da je američka vlada 1944. znala da je Nemačka odustala od istraživanja atomske bombe 1942. godine.) spisak naučnika iz celog sveta. Onda neka druga osoba sugeriše da dobri momci gube rat i bolje je da požure i izmisle nove bombe ako žele da ga dobiju.

Uvijek nam se govori da će veće bombe donijeti mir i okončati rat. Imitator Franklina Roosevelta čak izvodi akt Woodrow Wilsona, tvrdeći da bi atomska bomba mogla okončati cijeli rat (nešto što iznenađujući broj ljudi zaista vjeruje da jeste, čak i pred posljednjih 75 godina ratova, za koje neki američki profesori opisuju da su Veliki mir). Rečeno nam je i pokazane su nam potpuno izmišljene besmislice, poput one da su SAD bacale letke na Hirošimu kako bi upozorile ljude (i 10 dana - "To je 10 dana više upozorenja nego što su nam dali u Pearl Harboru", izgovara jedan lik) i da je Japanci su pucali na avion dok se približavao meti. U stvarnosti, SAD nikada nisu bacile nijedan letak na Hirošimu, ali su - na dobar način SNAFU - bacile tone letaka na Nagasaki dan nakon što je Nagasaki bombardovan. Također, junak filma umire od nesreće dok je petljao s bombom kako bi je pripremio za upotrebu - hrabru žrtvu za čovječanstvo u ime stvarnih žrtava rata - pripadnika američke vojske. Film takođe tvrdi da ljudi koji su bombardovani "nikada neće saznati šta ih je snašlo", uprkos tome što su tvorci filma znali za bolnu patnju onih koji su sporo umirali.

Jedna komunikacija filmskih stvaralaca sa njihovim konsultantom i urednikom, generalom Leslie Grovesom, uključivala je ove riječi: "Sve implikacije koje vojsku čine glupim bit će uklonjene."

Mislim da je glavni razlog da je film smrtonosno dosadan nije taj što su filmovi ubrzavali svoje akcijske sekvence svake godine u toku 75 godina, dodali boju i osmislili sve vrste šok uređaja, već jednostavno to što je razlog zašto bi svatko trebao pomisliti da je bomba likovi o kojima svi pričaju u čitavoj dužini filma velika su stvar izostavljeni. Ne vidimo šta radi, ne od zemlje, samo sa neba.

Mitchell -ova knjiga pomalo podsjeća na gledanje kobasica, ali isto tako i kao čitanje transkripata od odbora koji je sastavio neki dio Biblije. Ovo je mit o porijeklu globalnog policajca u nastajanju. I ružno je. Čak je i tragično. Sama ideja za film došla je od naučnika koji je želio da ljudi shvate opasnost, a ne veličaju uništenje. Ovaj naučnik je pisao Donni Reed, lijepoj dami koja se udaje za Jimmyja Stewarta To je divan život, i dobila je loptu. Zatim se 15 mjeseci kotrljao oko cijedeće rane i voilà, pojavilo se kinematografsko govno.

Nikada nije bilo pitanja da se govori istina. To je film. Ti izmišljaš stvari. I sve to izmišljate u jednom smjeru. Scenarij za ovaj film ponekad je sadržavao razne vrste gluposti koje nisu potrajale, poput nacista koji su Japancima dali atomsku bombu - i Japancima koji su uspostavili laboratoriju za nacističke naučnike, upravo onako kako je to bilo u stvarnom svijetu u ovom trenutku vrijeme kada je američka vojska uspostavljala laboratorije za nacističke naučnike (a da ne spominjemo korištenje japanskih naučnika). Ništa od toga nije smiješnije od Čovek u Visokom zamku, da uzmem nedavni primjer 75 godina ove stvari, ali to je bilo rano, ovo je bilo ključno. Gluposti koje nisu ušle u ovaj film, nisu svi na kraju vjerovali i poučavali studente decenijama, ali su lako mogli. Filmski tvorci dali su konačnu kontrolu montaže američkoj vojsci i Bijeloj kući, a ne naučnicima koji su bili zabrinuti. Mnogi dobri i ludi delovi privremeno su bili u scenariju, ali su izrezani radi odgovarajuće propagande.

Ako je za utjehu, moglo je biti i gore. Paramount je bio u trci za film o nuklearnom naoružanju s MGM-om i zaposlio je Ayn Rand za izradu hiper-patriotskog-kapitalističkog scenarija. Njena završna rečenica bila je "Čovjek može upregnuti univerzum - ali niko ne može upregnuti čovjeka." Na sreću svih nas, nije uspjelo. Nažalost, uprkos Johnu Herseyju Zvono za Adanoa biti bolji film od Početak ili kraj, njegova najprodavanija knjiga o Hirošimi nije se svidjela nijednom studiju kao dobra priča za filmsku produkciju. Nažalost, Dr. Strangelove će se pojaviti tek 1964. godine, do kada su mnogi bili spremni preispitati buduću upotrebu "bombe", ali ne i prethodnu upotrebu, čineći sva pitanja buduće upotrebe prilično slabim. Ovaj odnos prema nuklearnom oružju paralelan je s ratovima općenito. Javnost SAD -a može dovesti u pitanje sve buduće ratove, pa čak i one za koje se čulo u proteklih 75 godina, ali ne i Drugi svjetski rat, čineći slaba sva pitanja budućih ratova. Zapravo, nedavna ispitivanja javnog mnijenja otkrivaju užasnu spremnost američke javnosti da podrži budući nuklearni rat.

U to vreme Početak ili kraj je scenarij i sniman, američka vlada je zaplijenila i sakrila svaki otpad koji je mogao pronaći stvarnu fotografsku ili snimljenu dokumentaciju o mjestima bombe. Henry Stimson imao je trenutak za Colina Powella, gurajući ga naprijed da javno iznese slučaj u pisanom obliku zbog toga što je bacio bombe. Ubrzo se gradilo i razvijalo više bombi, a cijelo je stanovništvo prognano iz svojih otočkih domova, lagalo i koristilo ih kao rekvizite za novine u kojima su prikazani kao sretni sudionici njihova uništenja.

Mitchell piše da je jedan od razloga zbog kojih je Hollywood preusmjeren na vojsku bio da koristi svoje avione itd. U produkciji, kao i da koristi prava imena likova u priči. Teško mi je povjerovati da su ovi faktori bili užasno važni. Sa neograničenim budžetom koji je bacio na ovu stvar - uključujući plaćanje ljudima kojima je davao veto - MGM je mogao stvoriti svoj prilično neimpresivan rekvizit i svoj oblak gljiva. Zabavno je maštati da bi jednog dana oni koji se protive masovnim ubistvima mogli preuzeti nešto poput jedinstvene zgrade američkog Instituta za mir i zahtijevati da Holivud ispunjava standarde mirovnog pokreta kako bi tamo snimali. Ali, naravno, mirovni pokret nema novca, Hollywood nema interesa i bilo koja zgrada može se simulirati negdje drugdje. Hirošima se mogla simulirati negdje drugdje, a u filmu se uopće nije prikazivao. Glavni problem ovdje bila je ideologija i navike podaništva.

Bilo je razloga za strah od vlade. FBI je špijunirao ljude koji su bili uključeni, uključujući naučnike poput J. Roberta Oppenheimera koji su se konsultovali o filmu, žaleći za njegovom groznošću, ali se nikada nisu usudili tome suprotstaviti. Nova Crvena zastrašivanje je tek nastupila. Moćnici su svoju moć izvršavali na uobičajen način.

Kao proizvodnju Početak ili kraj na putu ka završetku, stvara isti zamah kao i bomba. Nakon toliko scenarija, računa i revizija, te toliko rada i ljubljenja u dupe, nije bilo šanse da ga studio ne objavi. Kad je napokon izašao, publika je bila mala, a kritike su se miješale. Njujorški dnevnik PM film je našao „uvjerljiv“, za koji mislim da je bio osnovni stav. Zadatak izvršen.

Mitchell zaključuje da je bomba u Hiroshimi bila "prvi udar", te da bi Sjedinjene Države trebale ukinuti politiku prvog udara. Ali naravno da to nije bilo tako. Bio je to jedini štrajk, prvi i posljednji. Nije bilo drugih nuklearnih bombi koje bi doletele kao "drugi udar". Danas, danas, opasnost je slučajna koliko i namjerna upotreba, bila ona prva, druga ili treća, a potreba je da se konačno napokon pridruže većini svjetskih vlada koje nastoje ukinuti nuklearno oružje zajedno - što, naravno, zvuči ludo za svakoga ko je internalizirao mitologiju Drugog svjetskog rata.

Postoje daleko bolja umjetnička djela od onih Početak ili kraj kojima bismo se mogli obratiti za razbijanje mitova. Na primjer, Zlatno doba, roman koji je Gore Vidal objavio 2000. godine sa užarenom podrškom od strane Washington Post, i Recenzija knjige New York Times, nikada nije snimljen u filmu, ali priča priču mnogo bližu istini. U Zlatno doba, pratimo iza svih zatvorenih vrata, dok se Britanci zalažu za uključivanje SAD -a u Drugi svjetski rat, dok se predsjednik Roosevelt obvezuje na premijera Churchilla, dok huškači manipuliraju republikanskom konvencijom kako bi osigurali da obje stranke predlože 1940. kandidate spremne da vodi kampanju za mir dok planira rat, jer Roosevelt žudi da se kandiduje za bez presedana treći mandat kao ratni predsjednik, ali se mora zadovoljiti započinjanjem nacrta i vođenjem kampanje kao predsjednik u vrijeme navodne nacionalne opasnosti, i dok Roosevelt radi na provociranju Japan u napadu po svom željenom rasporedu.

Zatim knjiga povjesničara i veterana Drugog svjetskog rata Howarda Zina iz 2010. Bomba. Zinn opisuje američku vojsku koja je prvi put upotrijebila napalm bacajući ga po cijelom francuskom gradu, spalivši svakoga i sve što je dotakla. Zinn je bio u jednom od aviona i učestvovao u ovom užasnom zločinu. Sredinom aprila 1945. rat u Evropi je u suštini završen. Svi su znali da je kraj. Nije bilo nikakvog vojnog razloga (ako to nije oksimoron) da se napadnu Nemci stacionirani u blizini Royana u Francuskoj, a još manje da se Francuzi, muškarci, žene i deca u gradu spale na smrt. Britanci su već uništili grad u januaru, bombardujući ga na sličan način zbog njegove blizine nemačkim trupama, u onome što se široko nazivalo tragičnom greškom. Ova tragična greška je racionalizovana kao neizbežni deo rata, baš kao i užasna bombardovanja koja su uspešno stigla do nemačkih ciljeva, baš kao i kasnije bombardovanje Rojana napalmom. Zinn krivi Vrhovnu savezničku komandu što je nastojala dodati "pobjedu" u posljednjim sedmicama već izvojevanog rata. On krivi ambicije lokalnih vojnih komandanata. On krivi želju američkog ratnog vazduhoplovstva da testira novo oružje. I krivi sve koji su uključeni — što mora uključivati ​​i njega samog — za „najmoćniji motiv od svih: naviku poslušnosti, univerzalno učenje svih kultura, da se ne izađe iz reda, čak ni da razmišlja o onome što nije bilo dodijeljen da razmišlja o negativnom motivu da nema ni razloga ni volje za posredovanjem.”

Kad se Zinn vratio iz rata u Evropi, očekivao je da će biti poslan u rat na Pacifiku, sve dok nije vidio i obradovao se kad je vidio vijest o atomskoj bombi bačenoj na Hirošimu. Samo nekoliko godina kasnije Zinn je shvatio neoprostivi zločin ogromnih razmjera koji je bio bacanje nuklearnih bombi u Japanu, akcije na neki način slične konačnom bombardiranju Royana. Rat s Japanom je već bio završen, Japanci traže mir i spremni su se predati. Japan je tražio samo da mu se dozvoli da zadrži svog cara, što je zahtjev koji je kasnije uvažen. Ali, poput napalma, nuklearne bombe bile su oružje koje je trebalo testirati.

Zinn se također vraća kako bi razbio mitske razloge zbog kojih su Sjedinjene Države bile u ratu. Sjedinjene Države, Engleska i Francuska bile su imperijalne sile koje su međusobno podržavale međunarodne agresije na mjestima poput Filipina. Isto su se usprotivili iz Njemačke i Japana, ali ne i samoj agresiji. Većina američkog kalaja i gume dolazi iz jugozapadnog Pacifika. Sjedinjene Države su godinama jasno pokazivale svoju zabrinutost zbog napada Židova u Njemačkoj. Takođe je demonstriralo nedostatak protivljenja rasizmu svojim tretmanom prema Afroamerikancima i Japancima. Franklin Roosevelt opisao je fašističke kampanje bombardovanja civilnih područja kao "nečovječno barbarstvo", ali je potom to učinio u znatno većim razmjerima prema njemačkim gradovima, nakon čega je uslijedilo uništavanje Hiroshime i Nagasakija bez presedana - akcije koje su uslijedile nakon godina dehumaniziranje Japanaca. Svjesna da bi rat mogao završiti bez više bombardiranja i svjesni da će američki ratni zarobljenici stradati od bombe koja je bačena na Nagasaki, američka vojska je krenula naprijed i bacila bombe.

Ujedinjavanje i jačanje svih mitova o Drugom svjetskom ratu sveobuhvatni je mit koji Ted Grimsrud, slijedeći Waltera Winka, naziva „mitom o iskupiteljskom nasilju“ ili „kvazireligijskim uvjerenjem da nasiljem možemo steći spas“. Kao rezultat ovog mita, piše Grimsrud, „Ljudi u modernom svijetu (kao i u starom svijetu), a ne najmanje u Sjedinjenim Američkim Državama, vjeruju u ogromne instrumente nasilja kako bi osigurali sigurnost i mogućnost pobjede nad svojim neprijateljima. Koliko ljudi vjeruju u takve instrumente možda se najjasnije vidi u količini resursa koje posvećuju pripremama za rat. ”

Ljudi svjesno ne odlučuju vjerovati u mitove o Drugom svjetskom ratu i nasilju. Grimsrud objašnjava: „Dio efikasnosti ovog mita proizlazi iz njegove nevidljivosti kao mita. Skloni smo pretpostaviti da je nasilje jednostavno dio prirode stvari; vidimo da je prihvatanje nasilja činjenično, a ne zasnovano na vjerovanju. Dakle, nismo samosvjesni dimenzije vjere našeg prihvaćanja nasilja. Mislimo da jesmo znati kao jednostavna činjenica da nasilje funkcionira, da je nasilje potrebno, da je nasilje neizbježno. Ne shvaćamo da umjesto toga djelujemo u sferi vjerovanja, mitologije, religije, u vezi s prihvaćanjem nasilja. ”

Potreban je napor da se izbjegne mit o iskupiteljskom nasilju, jer postoji od djetinjstva: „Djeca čuju jednostavnu priču u crtanim filmovima, video igrama, filmovima i knjigama: mi smo dobri, naši neprijatelji su zli, jedini način da se izborimo sa zlom znači pobijediti ga nasiljem, krenimo.

Mit o otkupiteljskom nasilju direktno je povezan sa središtem nacionalne države. Dobrobit nacije, kako su je definirali njeni vođe, predstavlja najveću vrijednost za život ovdje na zemlji. Ne može biti bogova prije nacije. Ovaj mit ne samo da je uspostavio patriotsku religiju u srcu države, već daje i imperijalistički imperativ nacije, božansku sankciju. . . . Drugi svjetski rat i njegove posljedice uvelike su ubrzale evoluciju Sjedinjenih Država u militarizirano društvo. . . ova militarizacija se oslanja na mit o iskupiteljskom nasilju za svoju egzistenciju. Amerikanci nastavljaju prihvaćati mit o iskupiteljskom nasilju čak i usprkos sve većem broju dokaza da je njegova militarizacija koja je nastala pokvarila američku demokraciju i uništava ekonomiju i fizičko okruženje zemlje. . . . Još krajem tridesetih godina prošlog stoljeća američka vojna potrošnja bila je minimalna, a moćne političke snage usprotivile su se umiješanosti u „strane zaplete“.

Prije Drugog svjetskog rata, Grimsrud primjećuje, „kada se Amerika upustila u vojni sukob. . . na kraju sukoba nacija se demobilizirala. . . . Od Drugog svjetskog rata nije došlo do potpune demobilizacije jer smo iz Drugog svjetskog rata prešli direktno u Hladni rat u Rat protiv terorizma. Odnosno, prešli smo u situaciju da su 'sva vremena vremena rata'. . . . Zašto bi se ne-elite, koje snose užasne troškove živeći u stalnom ratnom društvu, podložile ovom aranžmanu, čak i u mnogim slučajevima nudeći intenzivnu podršku? . . . Odgovor je vrlo jednostavan: obećanje spasenja. ”

 

Ostavite odgovor

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *

Vezani članci

Naša teorija promjene

Kako okončati rat

WBW filmski festival 2024
Antiwar Events
Pomozite nam da rastemo

Mali donatori nas vode dalje

Ako odaberete da dajete stalni doprinos od najmanje 15 USD mjesečno, možete odabrati poklon zahvale. Zahvaljujemo se našim stalnim donatorima na našoj web stranici.

Ovo je vaša prilika da ponovo zamislite a world beyond war
WBW Shop
Prevedi na bilo koji jezik