Njemački parlamentarac u Washingtonu kaže Ne NATO-u – Da miru

Mir umjesto NATO-a

Govor Sevim Dagdelen, zastupnice njemačkog Bundestaga u
Miting „Ne NATO-u – Da miru“ u Vašingtonu 7. jula 2024.

Dok NATO obilježava svoju 75. godišnjicu uoči samita u Washingtonu, razotkrivaju se tri njegova velika mita.

Prvi mit: NATO je odbrambeni savez koji poštuje međunarodno pravo.

U stvarnosti, tokom poslednjih četvrt veka, NATO je vodio ničim izazvane, ilegalne agresije na Jugoslaviju i Libiju; a Sjedinjene Države, vođa alijanse, izvršile su invaziju i okupaciju Iraka, u katastrofalnoj avanturi – da navedemo tri notorna primjera.

Drugi mit: NATO se zalaže za demokratiju i vladavinu prava.

Realnost je da NATO nikada nije imao problem da među svoje članove ubroji vojne diktature ili fašističke režime. Portugal, jedan od osnivača NATO-a, ubio je hiljade Afrikanaca u svojim kolonijalnim ratovima i stotine mučio na smrt u koncentracionim logorima. To nikada nije bio problem za ovaj konkretan kolektiv zajedničkih vrijednosti, baš kao što Erdoğanova Türkiye, sa svojom podrškom terorističkim grupama džihadista u Siriji, danas za nju ne predstavlja poseban etički problem.

Treći mit: NATO je zajednica zajedničkih vrijednosti i zalaže se za ljudska prava.

U stvarnosti, ratovi koje su Sjedinjene Države i njihovi saveznici vodili samo u posljednjih 20 godina ubili su četiri i po miliona ljudi, prema proračunu istraživača s cijenjenog Univerziteta Brown. Logor za mučenje i zatočeništvo u pomorskoj bazi Guantanamo Bay i danas je u funkciji. Novinar Julian Assange mučen je gotovo na smrt 14 godina jer je objavio dokaze o američkim ratnim zločinima. Krajnje desničarska vlada Benjamina Netanyahua i dalje prima američku i evropsku podršku u vidu isporuke oružja za napad na Gazu, što se ne može vjerodostojno opravdati pribjegavanjem pravu na samoodbranu.

Na svom samitu u Vašingtonu, NATO namerava da svoju strategiju eskalacije i širenja učini globalnom. Planira se sve više isporuka oružja Ukrajini; raste opasnost od direktnog uključivanja u rat; a NATO-izacija Azije sada zvanično počinje.

Svojim bilateralnim sporazumima, NATO sada nastoji da proširi svoju hegemoniju u Aziji i da se suprotstavi Kini; a tome će prethoditi daljnji sukobi u samodestruktivnom trgovinskom ratu – svi primjeri nepromišljene strategije kojoj je hitno potrebno gašenje.

Ako želite da znate kakav karakter ima NATO, morate samo pogledati činjenicu da NATO bezuslovno podržava krajnje desničarsku vladu Netanyahua u Izraelu.

Ako želite da znate kakav karakter ima NATO, samo treba da pogledate kako NATO Stoltenberg torpeduje svaku inicijativu za mir u Briselu, ali i Vašington i Berlin. Plan je eskalacija niti pregovori za mir! Mi kažemo: Moramo zaustaviti ubistva u Ukrajini. Prekini vatru odmah!

A mi također kažemo: trebamo zaustaviti ubistva u Gazi! Prekini vatru odmah!

Koja je uloga Njemačke u ovom tekućem ratu u Gazi?

Zapravo, Njemačka je drugi najvažniji dobavljač oružja za Izrael nakon SAD-a. Od 2019. do 2023. 30 posto naoružanja dolazilo je iz Njemačke. U 2023. ta brojka je bila 47 posto, dok su SAD isporučivale 53 posto. Mislim da je to neodgovorno i sramota slati oružje u rat koji je u toku.

Većina njemačkog stanovništva sada više ne želi da prati Berlin u njegovoj bezumnoj eskalaciji, a isto tako se protivi davanju Ukrajine članstvu u NATO-u i prelijevanju beskrajnih suma novca korumpiranom, nedemokratskom režimu u Kijevu.

Potpuno je neodgovorno i suludo držati se članstva Ukrajine u NATO-u. Većina u Njemačkoj odbija ovo pristupanje. 55 posto u cijeloj Njemačkoj i 70 posto u istočnoj Njemačkoj to odbija. Naše vlade vode politiku protiv većine stanovništva.

Sramota je i travestija da sadašnja njemačka vlada, kao nijedna druga prije nje, u trenutku izvršava naredbe Washingtona, više puta, kontinuirano – i sramotno, svojom ratobornošću – ozbiljno ugrožava dobrobit naroda ko ga je izabrao.

Treba nam mir umjesto NATO-a.

Moramo se, konačno, zauzeti za demokratski i narodni suverenitet, i odbaciti poniženje da smo vazal Washingtonu, što je skoro sve što smo dobili od vladajuće koalicije u Berlinu.

Globalni NATO: ekspanzija i eskalacija

Uvodni govor Sevim Dagdelen, zastupnice u njemačkom Bundestagu u
„Ne NATO-u – Da miru“-samit u Vašingtonu 6. jula 2024.

Baš na vrijeme za svoju 75. godišnjicu, NATO je bacio masku. A samit NATO-a u Vašingtonu je jedan posebno osvetljavajući trenutak u ovom otkriću. Istorija prosvjetiteljstva nas uči da nikada ne prihvatimo sliku o sebi ili organizaciji. Isto tako čine i rani izvori prosvjetiteljskih ideja u staroj Grčkoj. Grci su već posjedovali taj uvid. Iznad Apolonovog hrama bila je ispisana maksima: Upoznaj samog sebe.

Ako tu naredbu ne shvatimo olako kao blagi podsjetnik na granice ljudske misli, već i kao značenje onoga što je predsokratski grčki filozof Heraklis insistirao – da “svima ljudima pripada da poznaju sebe i dobro misle” – onda moramo uzeti u obzir samospoznaja kao suštinski ljudski kvalitet, što bi možda trebalo da važi i za naše organizacije.

Sa NATO-om, međutim, čini se da je upravo obrnuto. Za NATO, poricanje njegove prave prirode je dio suštine organizacije. Ili drugačije rečeno, gotovo meditativno uranjanje u vlastitu sliku o sebi dio je suštine vojnog saveza. Utoliko je začuđujuće, dakle, da se zapadni mediji tako često zadovoljavaju time da tisuću iteracija ove slike o sebi vrate u javnost, bez pitanja i bez zastajkivanja da razmisle o tome da li slika na adekvatan način predstavlja stvarnost.

U stvari, 75 godina NATO-a je ekvivalentno 75 godina poricanja, iako sa dramatičnim proširenjem razmjera i obima posljednjih godina.

To je dijelom zato što tri velika mita o NATO-u sada blijede.

Prvi je centralni mit o NATO-u organiziranom kao odbrambena zajednica posvećena međunarodnom pravu: NATO koji je zajednica ustavnih država koje podržavaju zakon, dopuštajući međunarodnom pravu da upravlja svojim postupcima tako da ono ne postoji samo za odbranu teritorije njenih članova.

Ipak, ako ispitamo stvarnu politiku NATO-a, šta ćemo naći?

Sam NATO je 1999. godine, kršeći međunarodno pravo, vodio agresiju na Saveznu Republiku Jugoslaviju. Ratni zločini NATO-a uključivali su bombardovanje jedne televizijske stanice u Beogradu i navodno slučajno bombardovanje kineske ambasade u kojem su ubijena tri kineska novinara.

NATO je 2011. napao Libiju. Zloupotrebila je rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a za vođenje rata za promjenu režima, čiji je jedan rezultat bio da je dio zemlje došao pod vlast islamista; Libija je u cjelini bila uronjena u stanje užasne bijede, pa je čak pretrpjela i povratak ropstva.

U Afganistanu se NATO od 2003. godine uključio u rat daleko od teritorije Alijanse, da bi 20 godina kasnije vlast predao talibanima – čije je svrgavanje bio naglašeni cilj invazije. Taj 20-godišnji rat u Afganistanu obilježili su brojni ratni zločini – poput američkog zračnog napada u oktobru 2015. na bolnicu Ljekari bez granica u Kunduzu – koji je, naravno, prošao nekažnjeno.

NATO je preuzeo moto musketara: svi za jednog i jedan za sve. To u praksi znači da se djela pojedinih članica NATO-a moraju pripisati i samoj organizaciji. Univerzitet Brown procjenjuje broj poginulih u američkim ratovima na Bliskom istoku u posljednjih 20 godina na 4.5 miliona ljudi – ratovi, poput onog u Iraku, zasnovani na lažima i koji nisu bili ništa drugo do eklatantno kršenje međunarodnog prava.

Imidž NATO-a o sebi kao zajednici za odbranu u skladu sa međunarodnim pravom jednostavno ne odgovara stvarnosti. Radije moramo izvući suprotan zaključak.

NATO je zajednica nezakonitosti i prekršitelja međunarodnog prava koji, bilo zasebno ili kao organizacija, vode agresorske ratove na politički oportunističkoj osnovi.

Drugi mit, možda onaj koji se najinsistentnije utiskivao u javnost, je mit o NATO-u kao zajednici demokratija utemeljenih na vladavini prava. Ali ako s pažnjom proučimo prošlost, ovo laskavo samoprezentiranje odmah je ispražnjeno ružnim i sramotnim zapisom. Do 1974. godine, član NATO-a Portugalom je bio pod vlašću fašističke diktature koja je vodila krvlju natopljene kolonijalne ratove u Angoli i Mozambiku. Oni koji su pružali otpor otjerani su u koncentracione logore poput Tarrafala na Zelenortskim ostrvima, gdje su mnogi Angolanci i Gvineja Bisauanci bili mučeni do smrti. Poput fašističkog Portugala, i Grčka i Turska bile su članice NATO-a nakon svojih vojnih udara.

Sam NATO je, kao što sada znamo, pokrenuo operaciju Gladio, tajnu organizaciju koja se aktivira kad god bi demokratska većina zaprijetila da će glasati protiv članstva u NATO-u. U Italiji su, na primjer, teroristički napadi izvedeni u ime krajnje lijevih grupa kako bi se diskreditirala Italijanska Komunistička partija u njenim nastojanjima da formira vladu.

Netko bi mogao prigovoriti da ovdje govorimo o prošlom vremenu i da je NATO sada spreman da bude pozvan u globalnu borbu demokrata protiv autokrata. Ali i po ovom pitanju, svaki ozbiljan posmatrač mora zaključiti da nešto nije u redu u tom aspektu slike o sebi 21. veka Alijanse.

Uzmimo Tursku pod predsjednikom Erdoganom. Više puta je vodio ilegalne ratove protiv Iraka i Sirije, podržavao islamističke terorističke grupe u Siriji i, prema vlastitoj procjeni njemačke vlade 2016., predstavlja lansirnu rampu za islamiste; ipak, Turska je uvijek bila i ostala do danas cijenjena članica NATO-a.

Bilateralni sigurnosni sporazumi, poput onih koji su sklopljeni sa Frankovom Španijom, sada su na snazi ​​sa Saudijskom Arabijom i Katarom, čak i uz puno znanje da su ove države otvoreno antidemokratske. Jasno je da je jedini smisleni kriterij za postupanje sa Alijansom geopolitička prednost. NATO niti je zajednica demokratija, niti postoji da bi branio demokratiju.

Treće: NATO trenutno tvrdi da štiti ljudska prava. Čak i kada bismo previdjeli kako akcije NATO-a milion puta gaze prava na rad, zdravlje i adekvatno stanovanje – usred rastućeg siromaštva i historijske preraspodjele bogatstva u zemlji – takva sebična slika ne može izdržati ispitivanje u međunarodnim pitanjima .

Dok ovde raspravljamo, zatvorenici odvedeni u američkom takozvanom „Globalnom ratu protiv terorizma“ još uvek čame u zalivu Gvantanamo, gde su držani bez suđenja skoro četvrt veka. To je realnost “ljudskih prava” u vodećoj državi NATO-a. Kada je riječ o slobodi mišljenja i štampe, SAD su, uz podršku svojih NATO pomoćnih snaga, pokušale dati primjer Juliana Assangea mučeći ga 14 godina. Njegov jedini zločin bio je otkrivanje američkih ratnih zločina javnosti. Protiv njega je tada pokrenuta klevetnička kampanja; Hillary Clinton i Mike Pompeo otvoreno su razmišljali o njegovom ubistvu. Ovo je dio realnosti odnosa NATO-a prema ljudskim pravima.

Oduševljen sam što mogu konačno reći da je Julian Assange sada slobodan čovjek. I Julian je neporažen.

Međunarodna kampanja za Assangea, svi povjerljivi razgovori i slično, na kraju su bili uspješni. Ali takođe moramo shvatiti da je borba za slobodu Juliana Assangea bila i dio borbe za slobodu kao takvu. I ova borba nastavlja da bjesni ovdje u samom srcu NATO sistema.

S obzirom na gustoću propagande, koliko neumorno djeluje u slavljenju NATO mitologije, iz dana u dan, gotovo je čudo da ne samo da se podrška NATO-u urušava u cijelom svijetu, već da su upravo oni najizloženiji njegovoj propagandi koji su sve skeptičniji prema vojnom paktu.

U Sjedinjenim Državama, javno odobravanje NATO-a kontinuirano opada posljednjih godina, dok većina u Njemačkoj dovodi u pitanje princip odbrane svih članica; to jest, više nisu spremne da se obavežu na član 5. Sjevernoatlantskog ugovora.

Žašto je to? Zašto ljudi počinju da sumnjaju u NATO – uprkos naletu propagande?

Odgovor je dovoljno jednostavan: NATO sam izaziva ovu krizu i ljudi to osjećaju.

Dok njeni branioci govore o savezu kao da je vječan, težnja organizacije ka eskalaciji u Ukrajini i njenom širenju u Aziju premašuje vlastite kapacitete Alijanse. Kao i kod većine imperija, NATO upada u zamku pretjeranog proširenja koju je sam napravio. U tom smislu, NATO je politički fosil, nespreman da uči iz poraza Njemačkog carstva u Prvom svjetskom ratu i čini se da ponavlja grube pogrešne proračune Kajzerove Njemačke, samo na globalnoj razini.

Njemačko carstvo je vjerovalo da može voditi rat na dva fronta. Danas, slično uvjerenje dobija na snazi ​​unutar NATO-a da ne mora samo da se suprotstavi Rusiji i Kini, već da se mora uključiti i na Bliski istok. Ovo je zahtjev za globalnom hegemonijom koja je sada u fazi formulacije. Kakva oholost!

NATO očigledno sebe vidi kako vodi rat na tri fronta. Ali ako bi to uradila, njen poraz bi bio siguran od samog početka.

Imajući to u vidu, sasvim je logično da su za ovosedmični samit NATO planirana tri posebna sastanka. Prva je radna sesija posvećena daljem jačanju vlastitog ponovnog naoružavanja Alijanse. Vijeće NATO-Ukrajina je sljedeće na dnevnom redu. Treba razgovarati o tome kako se raskošni finansijski transferi i obećanja NATO-a Ukrajini mogu povećati, uz povećanje isporuka oružja i eventualno članstvo Ukrajine u NATO-u. Treće, biće održan sastanak sa AP4, odnosno azijsko-pacifičkim partnerima – Australijom, Japanom, Novim Zelandom i Južnom Korejom – i sastanak sa čelnicima EU.

Sedamdeset pet godina nakon što je osnovan, NATO će se zalagati za pojačanu ratobornost u Ukrajini i širenje u Aziju. Namjera je da se unaprijedi NATO-izacija Azije i da se tamo postavi strategija za koju vjeruje da je već uspješno raspoređena protiv Rusije.

Za sada, primarni fokus na Pacifiku nije na direktnom pristupanju NATO-u azijskih zemalja, već radije na širenju sfere uticaja NATO-a putem bilateralnih sigurnosnih sporazuma – i to ne samo sa AP4, već i sa Filipinima, Tajvanom i Singapur.

Baš kao što je Ukrajina podignuta kao država na prvoj liniji protiv Rusije, NATO se nada da će transformisati azijske zemlje poput Filipina u države izazivača vis-à-vis Kine. Početni cilj je uključiti se u hladni proxy rat, ali u isto vrijeme i pripremiti se za vrući proxy rat SAD i NATO-a u Aziji.

I baš kao što je proširenje NATO-a vođeno po principu „vrele žabe” u odnosu na Rusiju, pri čemu se proširenje odvija postepeno kako ne bi izazvalo previše sumnje u Rusiji, politika obuzdavanja Kine sada se sastoji od postrojavanja država jednu po jednu u falanga spremna za rat. Cilj je, kao i uvijek, izbjeći potrebu da sami vodite takav rat, već da budete u mogućnosti pristupiti savezničkim resursima kako bi vodili ove hladne, a zatim vruće ratove. Ovaj razvoj događaja prati ekonomski rat, koji je sada također usmjeren protiv Kine i čiji glavni teret snose ekonomije američkih država klijenata.

SAD i NATO u stvari sprovode metod rata koji je izložio drevni kineski vojni strateg Sun Tzu, koji je savjetovao da je ratovanje bez vlastitih resursa ona vrsta kojoj država treba težiti.

Problem za NATO stratege ovdje nije samo njihova spremnost da zapale cijeli svijet, već i rizik koji su sami sebi nametnuli zbog njihovih globalnih pretenzija, što samo podstiče savezništvo među državama koje odbacuju NATO. Zaista, politika NATO-a odigrala je veliku ulogu u usponu zemalja BRICS-a, jer je ta grupacija za mnoge države sredstvo zaštite vlastitog suvereniteta.

Paradoksalno onda, ako postoje snage koje sada promovišu multipolarni svijet, SAD i njeni NATO saveznici moraju se smatrati među najznačajnijim. Čak i države poput Indije i Vijetnama odbijaju da se podrede strategiji NATO-a.

A sa svojom bezuvjetnom podrškom krajnje desničarskoj vladi Benjamina Netanyahua, NATO gubi svaki moralni legitimitet na globalnom jugu, jer se vidi da je saučesnik u izraelskim ratnim zločinima.

Kao što je već spomenuto, javna podrška NATO-u posvećenom eskalaciji i širenju opada na Zapadu. U Njemačkoj 55% ljudi odbija ulazak Ukrajine u NATO. Većina se protivi isporuci oružja Ukrajini i želi hitan prekid vatre. U Sjedinjenim Državama, finansijska pomoć Ukrajini, do sada 200 milijardi dolara, postala je krajnje nepopularna. Sve veći broj ljudi želi da se zaustavi protok novca u sistem u Kijevu koji ne samo da je korumpiran, već poštuje krajnje desničarski državni kult oko nacističkog saradnika Stepana Bandere.

NATO-ovi mitovi gube sjaj. Strategije Alijanse podliježu vlastitoj imperijalnoj ekstenziji. Ono što nam je sada potrebno je hitan prekid isporuke oružja Ukrajini i konačno tamošnji prekid vatre. Oni koji traže mir i sigurnost za svoje stanovništvo moraju zaustaviti agresivnu politiku ekspanzije u Aziju.

Na kraju krajeva, borba protiv NATO-a je borba za sopstveni suverenitet. Kao savez država klijenata, Evropa je u opasnosti od kolapsa. Emancipacija kakva se vidi u Latinskoj Americi tek treba da se materijalizuje. Prvi korak bi bio da prestanemo da nas izigrava budala vojna alijansa koja svoju agresivnu strategiju finansira društvenim ratom koji njene konstitutivne vlade vode protiv sopstvenog stanovništva.