NATO-ova “Želja smrti” će uništiti ne samo Evropu već i ostatak svijeta

Teško je razumjeti zašto zapadni političari i mejnstrim mediji ne uviđaju egzistencijalnu opasnost koju su nametnuli Rusiji i nepromišljeno nama ostalima. Insistiranje NATO-a na njegovoj takozvanoj politici „otvorenih vrata“ je solipsističko i bezočno ignoriše legitimne interese bezbednosti Rusije. Nijedna zemlja ne bi podnela takvu vrstu ekspanzije. Svakako ne SAD ako bi u poređenju Meksiko bio u iskušenju da se pridruži kineskom savezu.

NATO je pokazao ono što bih ja nazvao krivom nepopustljivošću, a njegovo odbijanje da pregovara o evropskom ili čak svjetskom sigurnosnom sporazumu predstavljalo je oblik provokacije, direktno pokrenuvši trenutni rat u Ukrajini. Štaviše, lako je shvatiti da bi ovaj rat vrlo lako mogao eskalirati do međusobnog nuklearnog uništenja.

Ovo nije prvi put da se čovječanstvo nađe suočeno s teškom krizom koja se mogla spriječiti ispunjavanjem obećanja koje je pokojnom Mihailu Gorbačovu dao bivši američki državni sekretar James Baker^[1] i od strane drugih američkih zvaničnika. Ruski lideri percipiraju proširenje NATO-a na istok od 1997. godine kao ozbiljno kršenje ključnog sigurnosnog sporazuma s egzistencijalnim prizvukom. Doživljava se kao sve veća prijetnja, “prijetnja upotrebom sile” u smislu člana 2(4) Povelje UN-a. To podrazumijeva ozbiljan rizik od nuklearne konfrontacije, budući da Rusija ima ogroman nuklearni arsenal i sredstva za isporuku bojevih glava.

Važno pitanje koje ne postavljaju mejnstrim mediji je: Zašto provociramo nuklearnu silu? Jesmo li izgubili smisao za proporcije? Igramo li neku vrstu „ruskog ruleta“ sa sudbinom budućih generacija ljudi na planeti?

Ovo nije samo političko pitanje, već u velikoj mjeri društveno, filozofsko i moralno pitanje. Naši lideri sigurno nemaju pravo ugrožavati živote svih Amerikanaca. Ovo je krajnje nedemokratsko ponašanje i američki narod bi ga trebao osuditi. Avaj, mejnstrim mediji decenijama šire antirusku propagandu. Zašto NATO igra ovu veoma rizičnu igru ​​“va banque”? Možemo li i mi ugroziti živote svih Evropljana, Azijata, Afrikanaca i Latinoamerikanaca? Samo zato što smo „izuzetnici“ i želimo da budemo nepopustljivi u pogledu našeg „prava“ na širenje NATO-a?

Udahnimo duboko i prisjetimo se koliko je svijet bio blizu Apokalipse u vrijeme kubanske raketne krize u oktobru 1962. Hvala Bogu da je u Bijeloj kući bilo ljudi hladne glave i John F. Kennedy se odlučio za direktne pregovore sa Sovjeti, jer je sudbina čovečanstva bila u njegovim rukama. Bio sam srednjoškolac u Čikagu i sećam se da sam gledao debate između Adlaja Stivensona III i Valentina Zorina (kojeg sam upoznao mnogo godina kasnije kada sam bio viši službenik UN za ljudska prava u Ženevi).

Godine 1962. UN su spasile svijet tako što su obezbijedile forum gdje su se razlike mogle riješiti mirnim putem. Tragedija je što sadašnji generalni sekretar Antonio Gutereš nije na vrijeme riješio opasnost koju predstavlja širenje NATO-a. Mogao je, ali nije uspio da olakša pregovore između Rusije i zemalja NATO-a prije februara 2022. Sramota je što OEBS nije uspio da ubijedi ukrajinsku vladu da mora implementirati sporazume iz Minska – pacta sunt servanda.

Žalosno je što neutralne zemlje poput Švicarske nisu uspjele progovoriti za čovječanstvo kada je još bilo moguće zaustaviti izbijanje rata. Čak i sada, imperativ je zaustaviti rat. Svako ko produžava rat čini zločin protiv mira i zločin protiv čovječnosti. Ubijanje mora prestati danas i cijelo čovječanstvo treba ustati i zahtijevati Mir SADA.

Sjećam se uvodne riječi Johna F. Kennedyja na Američkom univerzitetu u Washingtonu 10. juna 1963.^[2]. Mislim da bi svi političari trebali pročitati ovu izuzetno mudru izjavu i vidjeti koliko je ona relevantna za rješavanje trenutnog rata u Ukrajini. Profesor Jeffrey Sachs sa Univerziteta Kolumbija u New Yorku napisao je pronicljivu knjigu o tome.^[3]

Pohvaleći maturantsku klasu, Kennedy se prisjetio Masefieldovog opisa univerziteta kao “mjesta gdje oni koji mrze neznanje mogu nastojati da saznaju, gdje oni koji percipiraju istinu mogu nastojati da drugi vide.”

Kennedy je odabrao da razgovara o „najvažnijoj temi na svijetu: svjetskom miru. Na kakav mir mislim? Kakav mir tražimo? Ne a Pax Americana nametnuta svijetu američkim ratnim oružjem. Ne mir u grobu ili sigurnost roba. Govorim o istinskom miru, onom miru koji čini život na zemlji vrijednim življenja, onom koji omogućava ljudima i nacijama da rastu i nadaju se i grade bolji život za svoju djecu – ne samo mir za Amerikance, već mir za sve muškarci i žene – ne samo mir u našem vremenu, već mir za sva vremena.”

Kennedy je imao dobre savjetnike koji su ga podsjetili da „totalni rat nema smisla...u doba kada jedno nuklearno oružje sadrži gotovo deset puta veću eksplozivnu snagu koju su isporučile sve savezničke zračne snage u Drugom svjetskom ratu. Nema smisla u doba kada bi smrtonosne otrove proizvedene nuklearnom razmjenom vjetar, voda, tlo i sjeme prenosili u daleke krajeve svijeta i na generacije još nerođene.”

Kenedi i njegov prethodnik Ajzenhauer su više puta osuđivali trošenje milijardi dolara svake godine na oružje, jer takvi troškovi nisu efikasan način da se osigura mir, što je neophodan racionalni cilj racionalnih ljudi.

Za razliku od Kennedyjevih nasljednika u Bijeloj kući, JFK je imao osjećaj za realnost i sposobnost samokritičnosti: „Neki kažu da je beskorisno govoriti o svjetskom miru ili svjetskom zakonu ili svjetskom razoružanju – i da će to biti beskorisno sve dok ne vođe Sovjetskog Saveza zauzimaju prosvijećeniji stav. Nadam se da hoće. Vjerujem da im možemo pomoći u tome. Ali također vjerujem da moramo preispitati svoj stav – kao pojedinci i kao nacija – jer je naš stav jednako bitan kao i njihov.”

Shodno tome, predložio je da se ispita stav SAD prema samom miru. “Previše nas misli da je to nemoguće. Previše njih misli da je to nestvarno. Ali to je opasno, porazno uvjerenje. To dovodi do zaključka da je rat neizbježan – da je čovječanstvo osuđeno na propast – da smo zahvaćeni silama koje ne možemo kontrolirati.” Odbio je da prihvati taj stav. Kako je rekao maturantima na Američkom univerzitetu: „Naši problemi su stvoreni od strane čovjeka – dakle, čovjek ih može riješiti. A čovjek može biti velik koliko hoće. Nijedan problem ljudske sudbine nije izvan ljudskih bića. Čovjekov razum i duh često su rješavali ono naizgled nerješivo – i vjerujemo da to mogu učiniti ponovo…”

Ohrabrio je svoju publiku da se fokusira na praktičniji, dostižniji mir, zasnovan ne na iznenadnoj revoluciji u ljudskoj prirodi, već na postepenoj evoluciji ljudskih institucija – na nizu konkretnih akcija i efikasnih sporazuma koji su u interesu svih zainteresovanih. : „Ne postoji jedinstven, jednostavan ključ za ovaj mir – nema velike ili magične formule koju bi usvojile jedna ili dvije sile. Istinski mir mora biti proizvod mnogih nacija, zbir mnogih djela. Ona mora biti dinamična, a ne statična, mijenjati se kako bi odgovorila na izazove svake nove generacije. Jer mir je proces – način rješavanja problema.”

Osobno, tužan sam činjenicom da su Kenedijeve riječi toliko udaljene od retorike koju danas čujemo i od Bajdena i od Blinkena, čiji je narativ samopravedna osuda – crno-bijela karikatura – bez nagoveštaja JFK-ovog humanističkog i pragmatičnog pristup međunarodnim odnosima.

Ohrabren sam da ponovo otkrijem JFK-ovu viziju: „Svjetski mir, kao i mir u zajednici, ne zahtijeva da svaki čovjek voli svog bližnjeg – zahtijeva samo da žive zajedno u međusobnoj toleranciji, podvrgavajući svoje sporove pravednom i mirnom rješavanju. A istorija nas uči da neprijateljstva između nacija, kao i između pojedinaca, ne traju vječno.”

JFK je insistirao na tome da moramo istrajati i zauzeti manje kategoričan stav o vlastitoj dobroti i zlu naših protivnika. Podsjetio je svoju publiku da mir ne mora biti neizvodljiv, a rat ne mora biti neizbježan. „Jasnijim definisanjem našeg cilja, čineći ga upravljivijim i manje udaljenim, možemo pomoći svim ljudima da ga vide, da iz njega crpe nadu i da se neodoljivo kreću ka njemu.”

Njegov zaključak je bio tour de force: „Moramo, dakle, istrajati u potrazi za mirom u nadi da bi konstruktivne promjene unutar komunističkog bloka mogle donijeti dostupna rješenja koja sada izgledaju izvan nas. Moramo voditi naše poslove tako da komunistima bude u interesu da se dogovore o pravom miru. Iznad svega, dok brane svoje vitalne interese, nuklearne sile moraju spriječiti one sukobe koji dovode protivnika do izbora ili ponižavajućeg povlačenja ili nuklearnog rata. Usvajanje takvog kursa u nuklearnom dobu bio bi samo dokaz bankrota naše politike – ili kolektivne želje za smrću svijeta.”

Diplomci na Američkom univerzitetu su oduševljeno aplaudirali Kenediju 1963. Želio bih da svaki student, svaki srednjoškolac, svaki član Kongresa, svaki novinar pročita ovaj govor i razmisli o njegovim implikacijama na svijet DANAS. Volio bih da čitaju New York Times Georgea F. Kennana^[4] esej iz 1997. koji osuđuje širenje NATO-a, perspektiva Jacka Matlocka^[5], posljednji američki ambasador u SSSR-u, upozorenja američkih naučnika Stephena Cohena^[6] i profesor John Mearsheimer^[7].

Bojim se da bi u sadašnjem svijetu lažnih vijesti i izmanipulisanih narativa, u današnjem društvu ispranog mozga, Kenedi bio optužen da je „umiritelj“ Rusije, čak i izdajnik američkih vrijednosti. Pa ipak, sudbina cijelog čovječanstva je sada u pitanju. A ono što nam zaista treba je još jedan JFK u Bijeloj kući.

Alfred de Zayas je profesor prava na Ženevskoj školi diplomatije i služio je kao nezavisni ekspert UN-a za međunarodni poredak 2012-18. Autor je jedanaest knjiga uključujući “Izgradnja pravednog svjetskog poretka” Clarity Press, 2021, i “Countering Mainstream Narratives”, Clarity Press, 2022.

1. https://nsarchive.gwu.edu/document/16117-document-06-record-conversation-between ↑
2. https://www.jfklibrary.org/archives/other-resources/john-f-kennedy-speeches/american-university-19630610 ↑
3. https://www.jeffsachs.org/Jeffrey Sachs, Pomaknuti svijet: JFK-ova potraga za mirom. Random House, 2013. Vidi također https://www.jeffsachs.org/newspaper-articles/h29g9k7l7fymxp39yhzwxc5f72ancr ↑
4. https://comw.org/pda/george-kennan-on-nato-expansion/ ↑
5. https://transnational.live/2022/05/28/jack-matlock-ukraine-crisis-should-have-been-avoided/ ↑
6. “Ako prebacimo trupe NATO-a na granice Rusije, to će očigledno militarizirati situaciju, ali Rusija neće odustati. Pitanje je egzistencijalno.” ↑

7. https://www.mearsheimer.com/. Mearsheimer, The Great Delusion, Yale University Press, 2018. https://www.economist.com/by-invitation/2022/03/11/john-mearsheimer-on-why-the-west-is-principally-responsible- za-ukrajinsku-krizu ↑