Militarizovana adaptacija

Mona Ali, Fenomenalni svijetJanuar 27, 2023

Ovaj esej se prvi put pojavio u ZELENA, časopis iz Groupe d'études géopolitiques.

Kada je NATO održao svoj dvodnevni samit u Madridu u junu 2022. godine, španska vlada se rasporedila deset hiljada policajaca da ogradi čitave dijelove grada, uključujući muzeje Prado i Reina Sofia, za javnost. Dan prije početka samita, klimatski aktivisti organizovali su “die-in” ispred Pikasovog Guernica u Reina Sofia, u znak protesta protiv onoga što su identifikovali kao militarizaciju klimatske politike. Iste sedmice, američki Vrhovni sud je ukinuo federalnu zaštitu prava na pobačaj, ograničio sposobnost američke Agencije za zaštitu okoliša da obuzda emisije stakleničkih plinova i proširio pravo na nošenje skrivenog oružja u Sjedinjenim Državama. Za razliku od haosa kod kuće, na samitu, tim predsjednika Joea Bidena projektirao je oživljeni pojam hegemonističke stabilnosti.

Prvenstveno transatlantski vojni savez, NATO predstavlja koncentraciju globalne moći u sjevernom Atlantiku.¹ U svom samoopisanom pristupu od 360 stepeni integrisanom odvraćanju – uključujući sajber tehnologiju i “interoperabilnost” između savezničkih odbrambenih sistema – NATO je bentamitski panoptikum dvadeset prvog veka, pod čijim pogledom je ostatak sveta. U ime podržavanja demokratskih vrijednosti i institucija, NATO je sebi dodijelio ulogu globalnog kriznog menadžera. Njegov vanteritorijalni mandat sada se proteže na rješavanje “seksualnog nasilja povezanog sa sukobom” do prilagođavanja klimi.

U vlastitoj hijerarhiji NATO-a, Sjedinjene Države zauzimaju ulogu vrhovnog komandanta. Njegovo izjava o viziji eksplicitno potvrđuje američku nuklearnu sposobnost kao kamen temeljac sjevernoatlantske sigurnosti. Kao odgovor na ruski rat protiv Ukrajine, NATO je zauzeo agresivan stav, ažurirajući svoj politički manifest kako bi opozvao strateško partnerstvo koje je uspostavio s Rusijom 2010. Njegova ažurirana izjava o misiji iz 2022. podržava dugogodišnju politiku da, ako je jedna članica NATO-a napadnuta, Član 5 može biti prizvano, dozvoljavajući alijansi da se uključi u uzvratni napad.

Uobičajeni mit koji propagiraju ekonomisti je da u razbijanju međunarodne trgovine i investicija ratovi prekidaju globalizaciju. Historians Adam Tooze i Ted Fertik zakomplikovale ovu priču. Oni tvrde da je Prvi svjetski rat aktivirao mreže globalizacije devetnaestog stoljeća i nasilno ih preusmjerio. Slično, rat u Ukrajini je nepovratno izmijenio globalni pejzaž. Invaziju je pratila Grupa 7 nacija koja je izbacila Rusiju iz globalnog finansijskog sistema pod kontrolom Zapada. Od tada, Zapad se borio protiv protivupada na ekonomski teren putem embarga na rusku trgovinu, zapljene ruskih deviznih rezervi i značajne vojne podrške Ukrajini. Britanska donacija eskadrile Izazivač 2 tenkova Ukrajini predstavlja prvu takvu isporuku saveznika iz NATO-a moćna vojna oprema da se koristi na bojnom polju. Na samitu vrhunskog vojnog vrha 20. januara (i predstavnika nekih pedeset zemalja) u NATO-ovoj bazi Savezničke zračne komande u Ramštajnu, Njemačka nije dozvolila isporuku svojih tenkova Leopard 2. Kasnije tog dana, protesti izbio u Berlinu sa mladima koji su tražili “Oslobodite Leoparde.” (25. januara oni uradio tako.) I Vladimir Putin i Volodimir Zelenski su ukrajinski rat predstavili kao rat između Rusije i NATO saveznika. Snabdevanje teškim zapadnim naoružanjem potvrđuje to gledište.

Rat u istočnoj Evropi ponovo je sastavio čitav globalni ekonomski i energetski sistem. Kako su finansijske i trgovinske mreže bile naoružane, tako su bile i transnacionalne energetske infrastrukture. Okrivljujući kanadske sankcije, koje su blokirale povratak Siemens gasne turbine koju održava Kanada u stanicu Gazproma (ruskog državnog gasnog giganta), Rusija je drastično smanjila gas koji teče gasovodom Severni tok I ka Nemačkoj.² Ubrzo nakon što su evropske vlade prihvatile plan američkog Trezora da ograniči cijenu ruske sirove nafte, Putin je obustavio isporuku tokovi prirodnog gasa u Evropu preko Sjevernog toka I. Prije rata prošle godine, isporučena iz Rusije četrdeset posto evropskog gasa i četvrtina sve nafte i gasa kojima se trguje na globalnom nivou; njen robni izvoz bio je izuzet od zapadnih sankcija. Odsjecanje Rusije od globalne ekonomije 2022. godine stvorilo je globalnu nestašicu energije i eskaliralo cijene, posebno u Evropi. Porast globalnih cijena roba, posebno za gorivo i hranu, izazvao je najveći inflatorni skok od 1970-ih.

Kao odgovor na krizu, Evropa se sada oslanja na SAD za uvoz energije; četrdeset posto svog tečnog prirodnog gasa sada dolazi iz SAD, što je zapanjujući preokret u odnosu na samo prošle godine kada je Evropa izbegavala američki LNG zbog zabrinutosti oko ugljenika koji se emituje kao deo njegove proizvodnje i transporta. Na veliku žalost klimatskih aktivista, EU parlament je glasao za uključivanje prirodni gas, fosilno gorivo, u svojoj taksonomiji održive energije. Osiguravajući najunosnije američko strano tržište u Evropi, Bidenova administracija je napravila malo vjerojatan udar za dolar ugljikovodika.

Jedna od važnih odluka koja je proizašla sa samita u Madridu bila je uspostavljanje stalne američke vojne baze u Poljskoj, dio najveće američke vojne ekspanzije u Evropi od hladnog rata. Preko sto hiljada američkih vojnika je sada stacionirano u Evropi. Još jedan rezultat samita bilo je ažuriranje NATO-ovog “vojno i političko prilagođavanje” strategija. U goloj grabi moći, NATO predloženo da „treba da postane vodeća međunarodna organizacija kada je reč o razumevanju i prilagođavanju uticaja klimatskih promena na bezbednost“. To namjerava učiniti “ulaganjem u tranziciju na čiste izvore energije i korištenjem zelenih tehnologija, istovremeno osiguravajući vojnu efikasnost i kredibilan stav odvraćanja i odbrane”. U novom klimatskom okviru NATO-a, energetska tranzicija je efektivno kooptirana u imperijalni projekat.

Ratna ekologija se susreće s militariziranom adaptacijom

NATO-ov novi okvir militariziranog prilagođavanja podsjeća na verziju onoga što filozof Pierre Charbonnier naziva “ratna ekologija.” Charbonnierov koncept govori o sve većoj blizini dekarbonizacije i geopolitike, često u militariziranom obliku. On poziva Evropu da prekine svoju ovisnost o uvezenim fosilnim gorivima i povrati energiju i ekonomski suverenitet dekarbonizacijom. On također tvrdi da bi politička ekologija trebala ugurati dekarbonizaciju u veliki narativ koji uključuje širu društvenu transformaciju. Velike finansijske, tehnološke i administrativne mobilizacije potrebne za transformaciju čiste energije istorijski su se povezivale s "totalnim ratom".

Čini se da rat u Ukrajini, koji je ubrzao posvećenost Evrope energetskoj tranziciji, potvrđuje Charbonnierovu tezu o ratnoj ekologiji. Ovo geopolitičko shvaćanje posreduje između tragičnog pogleda, koji deklarira nemogućnost ograničavanja emisija ugljika kako bi se izbjegao najkatastrofalniji utjecaj klimatskih promjena, i naivnosti tehno-optimista koji vjeruju da se tehnologije sekvestracije ugljika mogu povećati na vrijeme kako bi se ograničilo planetarno zagrijavanje. do 1.5 stepeni Celzijusa. Pišući o ekonomskom ratu i patnjama koje on nosi za obične ljude širom svijeta, Charbonnier upozorava na mogućnost potčinjavanja političke ekologije vojnom imperativu. On upozorava da bi se ratna ekologija mogla pretvoriti u ekološki nacionalizam i tvrdi da zagovornici klime moraju poremetiti diskurs realpolitike i njenu potpunu kooptaciju od strane moćnih interesa, dok usmjeravaju finansijske, logističke i administrativne kapacitete "velikih država" i "velike energije" ka zelenoj ulaganja i infrastrukture.

Možda najsnažnije, Charbonnierov koncept ratne ekologije pomaže u povezivanju tačaka između transformativnog plana rasta energetske tranzicije i jedinstvenog entiteta koji je naizgled izuzet od inercije Američki proceduralni legalizam: njen vojno-industrijski kompleks. S obzirom na to što je američki pravni naučnik Cass Sunstein poziva „tamnog oblaka koji se sada nadvija nad administrativnom državom“, i nepristrasne prirode američke potrošnje za odbranu, vjerovatno je da će klimatsko finansiranje u budućnosti biti uključeno u budžet američkog Ministarstva odbrane.

Na prvi pogled, NATO-ova „militarizovana adaptacija“ izgleda kao besprijekorno rješenje za inače odloženu klimatsku akciju. To se može shvatiti i kao rezultat normalizacije ovlasti za vanredne situacije tokom pandemije. U SAD-u su Zakon o odbrambenoj proizvodnji i Međunarodni zakon o ekonomskim ovlastima u vanrednim situacijama aktivirani nekoliko puta u posljednje dvije i po godine radi proizvodnje respiratora i vakcina, uvoza mliječne hrane za dojenčad i zapljene strane imovine. Proglašenje vanrednog stanja moglo bi iznervirati libertarijance i akademici ali oni generalno proći ispod radar većeg dijela američke javnosti.

Zapravo, klimatski aktivisti su natjerali Bajdena da proglasi klimatsku vanrednu situaciju i da rasporediti ovlasti za hitne slučajeve da donese Green New Deal. Bajden je odgovorio izvršnom naredbom od 6. juna, Zakon o obrambenoj proizvodnji Za čistu energiju, koja zaobilazi izborni zastoj za proširenje zelene infrastrukture kao što su vjetroelektrane na saveznom zemljištu. U naredbi se također navodi da će ona zahtijevati poštenu radnu praksu za izgradnju američke arsenal čiste energije. Što se tiče vanjskih odnosa, ovo novo zakonodavstvo istovremeno ukida tarife na uvoz solarne tehnologije iz Azije (kritično za američki proizvodni kapacitet solarne energije) dok se priznaje „prijateljsko okruženje“ zelenih lanaca opskrbe između saveznika.

Tržišna previranja

Rat je bio izuzetno profitabilan za proizvođače nafte i gasa, čiji prihodi imaju više nego udvostručeno u poređenju sa njihovim petogodišnjim prosjekom. S obzirom da otprilike trećina svjetske opskrbe energijom još uvijek dolazi iz nafte, nešto manje od trećine iz uglja i oko četvrtine iz prirodnog plina, obnovljivi izvori čine manje od desetine globalne opskrbe energijom – postoji mnogo profita koji se može ostvariti . Rast cijena gurnuo je Saudi Aramco, najveću svjetsku naftnu kompaniju, ispred Applea kao najprofitabilnije kompanije na svijetu. SAD su, međutim, najveći svjetski proizvođač nafte i plina, doprinoseći tome četrdeset posto globalne ponude.

Iz raznih razloga – uključujući i urušavanje sirov cijene nafte u 2020., kao i strah od nasukanih sredstava fosilnih goriva kako se energetska tranzicija ubrzava – proizvođači nafte i plina sve više nerado povećavaju ulaganja. To je dovelo do niskih zaliha i visokih cijena. Dok Saudijska Arabija ima najveće zalihe na globalnom nivou, najveća povećanja ulaganja u industriju očekuju se od Američke kompanije za naftu i gas. Ulaganje u tečni prirodni gas bilo je najjače u svim klasama sredstava za fosilna goriva. Nakon sankcija protiv Rusije, SAD su spremne da postanu vodeći svjetski izvoznik LNG-a. Nedostatak profita od nafte i gasa u 2022. bio bi dovoljan za finansiranje decenije ulaganja u goriva sa niskim emisijama koja bi mogla zadovoljiti globalne cilj neto nulte emisije. Kao što je jasno iz povratnih udaraca ruskim sankcijama, miješanje država u tržišta ugrožava efikasnost. Ali vlade koje ne intervenišu u slučaju tržišnih eksternalija (emisija) mogu biti skupe na planetarnoj skali.

Kako su cijene fosilnih goriva porasle, postale su alternative vjetra i sunca jeftinor. Ulaganje u čistu tehnologiju sada je u velikoj mjeri vođeno evropskim naftne i gasne kompanije. Energetski šok u Evropi nastaviće da ubrzava trend ka obnovljivim izvorima energije, ali uzvodni poremećaji u, na primer, snabdevanju mineralima retkih zemalja (od kojih je Kina najveći svetski snabdevač) usporili su zelene proizvodne lance. Tokom putovanja američkog ministra finansija Janet Yellen u Senegal, Zambija i Južna Afrika— napravljeno nakon posjete kineskog ministra vanjskih poslova Qin Ganga — bilo je razgovora o tome proizvodnja baterija za električna vozila uključujući lokalne kritične minerale.

Dok bum cijena nafte koristi proizvođačima nafte, rastuće cijene na pumpi su značajan pokretač nezadovoljstva birača u SAD-u. Prognoze da će demokrate propasti glasove na predstojećim američkim međuizborima potaknule su hitnu ponudu Bidenove administracije za smanjenje cijena benzina. Izvršila je svoju prvu prodaju nafte na kopnu javno zemljište, objavila je plan za eksploataciju nafte na moru i zamolila okaljanog saudijskog monarha da proizvede više nafte, sve se okreće od svojih nekadašnjih obećanja o čistoj energiji. Ovo posljednje se pokazalo neuspješnim jer je grupa zemalja proizvođača i izvoznica nafte (OPEC plus, koja uključuje Rusiju) najavila dramatične rezanja u proizvodnji nafte u jesen 2022.

Naprednjaci su skočili na vagon. Nedavni prijedlozi lijevo orijentiranih istraživačkih centara u SAD-u uključuju državno finansiranje novo domaće bušenje i nacionaliziranje SAD-a rafinerije nafte. Američki stav je da je izgradnja nove infrastrukture za fosilna goriva poželjnija od povlačenja ruskih sankcija u zamjenu za političko rješenje i nastavak izvoza ruske energije na Zapad.

Jezgra naspram periferije

Naoružavanje finansijske i trgovinske infrastrukture pogoršalo je i energetsku i ekonomsku krizu, koje sada zahvataju velike dijelove svjetske ekonomije. Spoj inflacije, povećanja kamatnih stopa i nemilosrdne apresijacije dolara doveo je do dugova (ili visokog rizika od dugova) u šezdeset posto svih ekonomija sa niskim dohotkom. Rusija je takođe kasnila sa svojim dugovima, ali ne zbog nedostatka finansija. Umjesto toga, pod najnovijim režimom sankcija, Zapad odbija obraditi eksterne odnose Rusije otplate duga.

Nove njemačke obaveze u pogledu ponovnog naoružavanja i zalaganje za novi spoj evropske oružane snage teče paralelno sa opredjeljenjem Evropske centralne banke da stabilizuje svoja tržišta državnih obveznica. Države članice predložile su reforme Pakta za stabilnost i rast EU koje će ukloniti vojni i zelena potrošnja od ograničenja deficita i duga. Pogon za obnovljive izvore energije u Evropi je neraskidivo vezan za energetsku nezavisnost od Rusije. Energetski šok podstakao je Evropsku centralnu banku – za razliku od Federalnih rezervi i Banke Engleske – da se posveti zelenoj kupovini svoje imovine. S obzirom da je euro na jesen dostigao najniži nivo od dvadeset godina u odnosu na dolar, percipirana prijetnja evropskom suverenitetu ne dolazi samo od Rusije, već i od američkog monetarnog i vojnog napada.

Charbonnierov stav da bi evropski marš ka energetskoj nezavisnosti trebao biti uokviren kao veliki istorijski narativ čini se nevjerovatnim. Nakon što su zatvorile svoje nuklearne elektrane, akutna nestašica energije navela je Njemačku, sa svojom najzelenijom vladom do sada, da proširi kontroverzno polje uglja – što je rezultiralo nasilnim udarom na aktiviste za zaštitu okoliša koji su protestirali protiv ove odluke u Lützerath. LNG je mnogo segmentiranije globalno tržište od nafte, sa izrazito različitim cijenama u različitim svjetskim regijama. Više spot cijene na evropskom tržištu plina navele su dobavljače LNG-a raskinuti ugovore pozivanjem više sile klauzule i preusmjeravanje tankera prvobitno su krenuli iz Azije u Evropu. 70 posto američkog LNG-a sada ide u Evropu, što dovodi do akutne nestašice u opskrbi na periferiji svjetske ekonomije. Pakistan, koji se već potresa od prošlogodišnjih katastrofalnih poplava, sada se također suočava s krizom u oblasti energetike i vanjskog duga. Među klimatski najosjetljivijim nacijama na svijetu, Pakistan duguje 100 milijardi dolara u inostranim kreditima. Da bi spriječila krizu platnog bilansa, Kina je nedavno pozajmila zemlju 2.3 milijardi $.

U Pakistanu, militarizirana adaptacija znači da vojska isporučuje hranu i šatore milionima novopečenih beskućnika. Za one od nas pod nuklearnim kišobranom NATO-a—koji se, prema organizaciji, proteže trideset nacija i milijardu ljudi—militarizovana adaptacija sve više izgleda kao utvrđivanje protiv mora klimatskih migranata, posebno od Afrike do Evrope. Američki obrambeni izvođač Raytheon, hvaljen od strane američke Agencije za zaštitu okoliša za svoje klimatsko vodstvo, reklamirao je potražnju za vojnim proizvodima i uslugama suočenih s klimatskom krizom. Isti skup vojnih sredstava može biti raspoređen za kontrolu priliva klimatskih izbjeglica.

Rat u Ukrajini iskristalizirao je pojavu dva različita energetska, ekonomska i sigurnosna bloka – jedan koji se spaja oko Sjevernog Atlantika (NATO), a drugi oko velikih ekonomija u razvoju ili BRICS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika) . U naoružanom svjetskom ekonomskom poretku, vanjske politike istovremeno djeluju duž različitih geopolitičkih osa. Indija—članica Quad-a (Australija, Indija, Japan, SAD)— radi ovo donekle uspešno pod maskom neutralnosti. Japan revidira svoj ustav kako bi eliminirao svoj pacifistički vanjskopolitički stav, što će omogućiti prisustvo američke vojske u Indo-Pacifiku. Pojačana ratna ekologija također može donijeti neke pozitivne rezultate; Global Green G7 Infrastrukturni i Investicioni plan je, na kraju krajeva, geopolitički odgovor na kinesku inicijativu Pojas i put.

Usred brojnih neizvjesnosti naoruženog svjetskog ekonomskog poretka, ono što je jasno je da će energetska tranzicija uključivati ​​značajnu makroekonomsku nestabilnost i nejednakost, s kakvim se do sada nismo susreli. Također je jasno da će veliki dio kolateralne štete snositi periferija. Prije rata u Ukrajini, procijenjeno je da je to potrebno globalnom jugu $ 4.3 biliona da se oporave od pandemije. Pozajmljivanje koje su dali vodeći multilateralni zajmodavci kao što su MMF i Svjetska banka bilo je krajnje nedovoljno. Pozajmljivanje MMF-a je rekordno visoko (proširuje se na neke četrdeset ekonomije), ali najveći dio bilion dolara kasa leži neiskorištena.

Još jedan skoro-a-trilion- dolari u međunarodnim rezervnim sredstvima koje je izdao MMF, poznatim kao specijalna prava vučenja, nalaze se zatvoreni u centralnim bankama ili odeljenjima trezora uglavnom bogatih zemalja. U 650 milijardi dolara povezanih s pandemijom Izdavanje SDR-a u 2021., cijele dvije trećine ukupne emisije otišlo je u zemlje s višim dohotkom, a samo jedan posto je otišao u zemlje sa niskim prihodima. 117 milijarde SDR (oko 157 milijardi dolara) trenutno drže samo SAD. As međunarodna rezervna sredstva, SDR-ovi služe mnoge funkcije: kao devizne rezerve, mogu smanjiti troškove državnog finansiranja i pomoći stabilizaciji valuta; preusmjereni multilateralnim razvojnim bankama kao vlasnički kapital, SDR-ovi mogu privući više kredita; redovno izdaje kao što je bilo izvorno predviđena u okviru Bretton Woods aranžmana iz 1944. godine, SDR mogu biti važan izvor finansiranja tranzicije čiste energije.

Najmoćniji multilateralni zajmodavci i ključne zemlje i dalje izbjegavaju svoju odgovornost da pruže veće finansijsko olakšanje putem sveobuhvatan mehanizam restrukturiranja duga ili putem preusmjeravanja SDR-a u multilateralne razvojne banke. U međuvremenu, suočene sa ozbiljnim poteškoćama u vanjskom finansiranju, velike ekonomije u razvoju poput Egipta i Pakistana sve više se oslanjaju na bilateralne kreditore kao što su Kina i zaljevske države, pomalo ironično uz ohrabrenje MMF-a. Ovi pokušaji izlaska iz krize ukazuju na novo "nesvrstanosti" u zemljama sa niskim i srednjim prihodima.