Berlinski bilten broj 134, septembar 25 2017
Victor Grossman
Ključni rezultat nemačkih izbora nije da su Angela Merkel i njena dvostruka stranka, Hrišćansko demokratska unija (CDU) i Bavarska CSU (Hrišćanska socijalna unija) uspele da ostanu u vođstvu sa najviše glasova, ali da su se one oštetile, najveći gubitak od njihovog osnivanja.
Drugi ključni rezultat je da su socijaldemokrate (SPD) takođe postale sužene, takođe sa najgorim rezultatima od rata. A pošto su ova trojica bila u braku u koalicionoj vladi u protekle četiri godine, njihovo raspadanje pokazalo je da mnogi birači nisu bili sretni, zadovoljni građani, često viđeni od strane You-never-had-it-good-Merkel, ali su zabrinuti , uznemiren i ljut. Toliko ljuti da su odbacili vodeće stranke Ustanove, one koje zastupaju i brane status quo.
Treća ključna priča, uistinu alarmantna, jest da je osmina glasača, gotovo 13 posto, svoj bijes ispraznila u izuzetno opasnom smjeru - za mladu stranku Alternativa za Njemačku (AfD), čiji su čelnici labavo podijeljeni između krajnje desnice rasisti i ekstremno desni rasisti. S oko 80 glasnih poslanika u novom Bundestagu - što je njihov prvi nacionalni prodor - mediji im sada moraju dati mnogo više prostora nego prije da izliju svoju otrovnu poruku (a većina medija je do sada bila više nego velikodušna prema njima).
Ova opasnost je najgora u Saksoniji, najsnažnijoj istočnonjemačkoj državi, kojom je vladala unifikacija konzervativne CDU. AfD je gurnula na prvo mjesto sa 27%, suženo pobijedivši CDU za desetinu postotnog poena, svoju prvu takvu pobjedu u bilo kojoj državi (Ljevica je dobila 16.1, SPD samo 10.5% u Saksoniji). Slika je bila suviše slična u mnogim spuštenim petama, diskriminisana Istočna Nemačka i takođe u nekadašnjem socijaldemokratskom uporištu, regionu Rhineland-Ruhr u Zapadnoj Njemačkoj, gdje su mnoge radničke klase i još više nezaposleni tražili neprijatelje status quo - i izabrao AfD. Muškarci su svugdje više od žena.
Teško je ignorisati istorijske knjige. U 1928-u nacisti su dobili samo 2.6%, u 1930-u je taj broj porastao na 18.3%. 1932 - u velikoj meri zbog Depresije - postali su najjača stranka sa više od 30%. Svijet zna što se dogodilo u godini koja je uslijedila. Događaji se mogu brzo kretati.
Nacisti su gradili na nezadovoljstvu, ljutnji i antisemitizmu, usmjeravajući gnev ljudi prema Jevrejima umjesto stvarno krivih Krupps ili Deutsche Bank milionera. Isto tako, AfD sada usmjerava bijes ljudi, ovaj put samo rijetko protiv Jevreja, nego protiv muslimana, islamista, imigranata. Oni su bili usredsređeni na ove „druge ljude“ koji su navodno razmazivani na račun „dobrih nemačkih“ radnih ljudi, i krive Angelu Merkel i njene koalicione partnere, socijaldemokrate - iako su se obojica žurno povukla na ovo pitanje i kretanje ka sve većim ograničenjima i deportacijama. Ali nikada nije dovoljno brzo za AfD, koji koriste istu taktiku kao i proteklih godina, do sada sa svim sličnim uspjehom. Preko milion glasača CDU-a i skoro pola miliona glasača SPD-a prebacili su u nedjelju vjernost glasanjem za AfD.
Postoji mnogo paralela u drugim delovima Evrope, ali i na gotovo svakom kontinentu. Izabrani krivci U SAD su tradicionalno Afroamerikanci, ali onda Latinosi, a sada - kao u Evropi - muslimani, “islamisti”, imigranti. Pokušaji da se takva taktika suprotstavi protiv-kampanjama uznemiravanja i mržnje prema Rusima, Severnoj Koreji ili Irancima samo pogoršavaju stvari - i daleko opasnije, kada su u pitanju zemlje sa ogromnom vojnom moći i atomskim oružjem. Ali sličnosti su zastrašujuće! A u Evropi je Nemačka, osim atomskog oružja, najjača zemlja.
Da li je bilo drugih, boljih alternativa od AfD-a za protivnike “ostanka kursa”? Slobodne demokrate, ljubazna grupa sa vezama skoro isključivo za veliki biznis, bile su u stanju da postignu snažan povratak iz ugroženog kolapsa, sa zadovoljavajućim 10.7 procentom, ali ne zbog njihovih besmislenih slogana i pametnog, neprincipijelnog vođe, već zato što su nije bila stranka u vladajućoj ustanovi.
Niti su bili Zeleni i DIE LINKE (levi). Za razliku od dvije glavne stranke, oboje su poboljšale svoje glasove u odnosu na 2013 - ali samo za 0.5% za Zelene i 0.6% za ljevičare, bolje od gubitka, ali oba velika razočaranja. Zeleni, sa svojim sve prosperitetnijim, intelektualnim i profesionalnim trendom, nisu ponudili veliki prekid sa Zavodom.
Ljevica je, bez obzira na neprestano loš medijski tretman, trebala imati veliku prednost. Suprotstavila se nepopularnoj nacionalnoj koaliciji i zauzela borbene stavove po mnogim pitanjima: povlačenje njemačkih trupa iz sukoba, nema oružja u konfliktna područja (ili bilo gdje drugo), veće minimalne plaće, ranije i humanije penzije, istinsko oporezivanje milijunaša i milijardera koji otimaju Nijemci i svijet.
Izborila se nekoliko dobrih borbi i, čineći to, gurnula druge stranke ka nekim poboljšanjima, iz straha od dobitka ljevice. Ali pridružila se i koalicionim vladama u dvije istočnonjemačke države i Berlinu (čak i na čelu jedne od njih, u Tiringiji). Trudio sam se, ako uzaludno, pridružio se dvoje drugih. U svim je takvim slučajevima ukrotio svoje zahtjeve, izbjegavao bar previše ljuljanje čamca, jer bi to moglo ometati nade u ugled i iskorak iz "neposlušnog" ugla koji mu se obično dodjeljuje. Prerijetko je pronašao put od verbalnih borbi na ulicu, glasno i agresivno podržavajući štrajkače i ljude kojima prijete velika otpuštanja ili deložacije bogatih gentrifiera, drugim riječima upuštajući se u istinski izazov cijelom bolesnom statusu quo, čak i prekidajući vlada iznova i iznova, ne s divljim revolucionarnim sloganima ili razbijenim prozorima i izgorenim kontejnerima, već sa sve većim otporom ljudi, nudeći vjerodostojne perspektive za budućnost, blisku i daleku. Tamo gdje je to nedostajalo, posebno u istočnoj Njemačkoj, bijesni ili zabrinuti ljudi su to gledali i kao dio uspostave i branitelja statusa quo. Ponekad, na lokalnom, čak i državnom nivou, ova rukavica je previše dobro pristajala. Gotovo potpuni nedostatak kandidata iz radničke klase je odigrao ulogu. Takav akcijski program činio bi se jedinim istinskim odgovorom na prijeteće rasiste i fašiste. Zaslugom se usprotivio mržnji prema imigrantima, iako je to koštalo mnogih jednokratnih protestnih glasača; 400,000 XNUMX prešlo je s ljevice na AfD.
Jedna uteha; u Berlinu, gdje pripada lokalnoj koalicionoj vladi, ljevica je dobro, posebno u Istočnom Berlinu, ponovno izabrala četiri kandidata i došla bliže nego ikada u druga dva okruga, dok su militantne levice u Zapadnom Berlinu dobile više nego u starijim godinama. Istočna Berlinska utvrđenja.
Na nacionalnom nivou, dramatični razvoj može biti u toku. Budući da SPD odbija obnoviti svoju nesretnu koaliciju sa dvostrukom strankom Merkel, ona će biti prisiljena, da dobije većinu mjesta u Bundestagu, da se pridruži i velikom poslovnom FDP-u i rastrganom, kolebljivom Zelenom. Oboje se ne sviđaju jedni drugima, dok se mnogi zeleni protivnici protive dogovoru s Merkelom ili jednako desničarskim FDP-om. Mogu li se ova tri udružiti i formirati takozvanu “koaliciju Jamajke” - baziranu na bojama zastave te zemlje, crne (CDU-CSU), žute (FDP) i zelene? Ako ne, šta onda? Pošto se niko neće pridružiti dalekom desnom AfD - još ne, ionako - nikakvo rešenje nije vidljivo, ili možda moguće.
Glavno pitanje, pre svega, sve je jasno; da li će biti moguće gurnuti opasnost partije koja je prepuna odjeka zastrašujuće prošlosti i punih obožavalaca, koji je sve otvorenije žele da se reinkarniraju, i spremni su da koriste svaki i svaki način da ostvare svoje košmarne snove. I može li se, kao dio poraza ove prijetnje, ugroziti takve opasnosti po svjetski mir?
