Ljuti se na nuklearno ludilo

David Swanson, septembar 24, 2022

Napomene u Sijetlu 24. septembra 2022. u https://abolishnuclearweapons.org

Tako sam bolestan i umoran od ratova. Spreman sam za mir. sta je sa tobom?

Drago mi je to čuti. Ali skoro svi su za mir, čak i ljudi koji misle da je najsigurniji put do mira kroz još ratova. Uostalom, oni imaju stub mira u Pentagonu. Prilično sam siguran da to više ignorišu nego što ga obožavaju, iako se za tu svrhu prinose mnogo ljudskih žrtava.

Kada pitam ljude u ovoj zemlji da li misle da bi bilo koja strana bilo kojeg rata mogla biti opravdana ili je ikada bila opravdana, 99 puta od 100 brzo čujem povike “Drugi svjetski rat” ili “Hitler” ili “Holokaust”. ”

Sada ću učiniti nešto što inače ne radim i preporučit ću vam da pogledate super dugačak film Kena Burnsa na PBS-u, novi o SAD-u i Holokaustu. Mislim osim ako nisi jedan od onih čudnih dinosaurusa poput mene koji čitaju knjige. Da li neko od vas čita knjige?

OK, vi ostali: pogledajte ovaj film, jer on eliminiše razlog broj jedan koji ljudi navode za podršku prethodnom ratu broj jedan koji podržavaju, a koji je propagandna osnova broj jedan za podršku novim ratovima i oružju.

Očekujem da čitaoci knjiga to već znaju, ali spašavanje ljudi iz logora smrti nije bilo dio Drugog svjetskog rata. Zapravo, potreba da se fokusiramo na vođenje rata bila je glavni javni izgovor za nespasavanje ljudi. Glavni privatni izgovor bio je da nijedna od svjetskih zemalja nije željela izbjeglice. Film pokriva suludu debatu koja se vodila oko toga da li bombardovati logore smrti da bi ih spasili. Ali to vam ne govori da su mirovni aktivisti lobirali kod zapadnih vlada da pregovaraju o slobodi predviđenih žrtava logora. Uspješno su vođeni pregovori sa nacističkom Njemačkom oko ratnih zarobljenika, kao što su nedavno uspješno vođeni pregovori sa Rusijom o razmjeni zarobljenika i izvozu žitarica u Ukrajinu. Problem nije bio u tome što Njemačka neće osloboditi ljude – već godinama glasno je zahtijevala da ih neko uzme. Problem je bio u tome što američka vlada nije htela da oslobodi milione ljudi koje je smatrala velikom neprijatnošću. A sada je problem što američka vlada ne želi mir u Ukrajini.

Nadam se da će SAD priznati Ruse koji su bježali i upoznati ih i zavoljeti ih kako bismo mogli raditi zajedno s njima prije nego što SAD dođu do tačke uvođenja nacrta.

Ali dok je samo glasna manjina u Sjedinjenim Državama željela pomoći žrtvama nacizma, nekim mjerama sada u SAD-u imamo tihu većinu koja želi okončati pokolj u Ukrajini. Ali nismo svi tihi cijelo vrijeme!

A anketa by Podaci za napredak devetog kongresnog okruga Washingtona početkom augusta otkrili su da je 53% glasača reklo da bi podržalo Sjedinjene Države u vođenju pregovora o okončanju rata u Ukrajini što je prije moguće, čak i ako bi to značilo postizanje nekih kompromisa s Rusijom. Jedan od mnogih razloga zbog kojih vjerujem da taj broj može porasti, ako već nije, je taj što je u istoj anketi 78% glasača bilo zabrinuto da će sukob postati nuklearni. Pretpostavljam da 25% ili više onih koji se očito brinu da će rat postati nuklearni, ali vjeruju da je to cijena koju vrijedi platiti da bi se izbjeglo bilo kakvo pregovaranje o miru, nedostaje potpuno sveobuhvatno razumijevanje šta je nuklearni rat.

Mislim da moramo nastaviti da isprobavamo sve moguće načine da nateramo ljude da postanu svjesni desetina nesreća i sukoba koji su skoro neuspješni, kako je krajnje malo vjerovatno da će jedna nuklearna bomba biti lansirana, a ne veliki broj u dva smjera , da je vrsta bombe koja je uništila Nagasaki sada samo detonator za vrstu mnogo veće bombe koju planeri nuklearnog rata nazivaju malom i upotrebljivom, i o tome kako bi čak i ograničeni nuklearni rat stvorio globalnu nuklearnu zimu koja ubija usjeve koja bi mogla napustiti živi zavide mrtvima.

Razumijem da neki ljudi u i oko Richlanda u Washingtonu pokušavaju promijeniti neka imena stvari i generalno umanjuju veličanje proizvodnje plutonijuma koji je masakrirao narod Nagasakija. Mislim da bismo trebali pozdraviti napore da se poništi proslava genocidne akcije.

The New York Times nedavno o čemu je pisao Richland, ali je uglavnom izbjegavao ključno pitanje. Da je istina da je bombardovanje Nagasakija zapravo spasilo više života nego što je koštalo, onda bi i dalje moglo biti pristojno da Richland pokaže poštovanje prema oduzetim životima, ali bi također bilo važno proslaviti tako težak uspjeh.

Ali ako je istina, kao što činjenice jasno pokazuju, da nuklearne bombe nisu spasile više od 200,000 života, da zapravo nisu spasile nijedan život, onda je njihovo slavljenje samo zlo. I, s obzirom da neki stručnjaci vjeruju da rizik od nuklearne apokalipse nikada nije bio veći nego što je sada, važno je da to ispravno shvatimo.

Bombardovanje Nagasakija je zapravo pomaknuto sa 11. avgusta na 9. avgust 1945. kako bi se smanjila vjerovatnoća da će se Japan predati prije nego što bomba bude bačena. Dakle, šta god da mislite o nukaliranju jednog grada (kada su mnogi nuklearni naučnici umjesto toga htjeli demonstraciju na nenaseljenom području), teško je smisliti opravdanje za nukaliranje tog drugog grada. I zapravo nije bilo opravdanja za uništavanje prvog.

Istraživanje o strateškom bombardovanju Sjedinjenih Država, koje je postavila američka vlada, zaključio, „Svakako prije 31. decembra 1945. i po svoj prilici prije 1. novembra 1945. Japan bi se predao čak i da atomske bombe nisu bačene, čak i da Rusija nije ušla u rat, pa čak i da nije bilo invazije planirano ili razmatrano.”

Jedan neistomišljenik koji je izrazio isto mišljenje ministru za rat i, po njegovom sopstvenom mišljenju, predsedniku Trumanu, pre bombardovanja bio je general Dvajt Ajzenhauer. General Douglas MacArthur je prije bombardovanja Hirošime objavio da je Japan već poražen. Predsjedavajući združenog načelnika štabova admiral William D. Leahy je ljutito rekao 1949. godine: “Upotreba ovog varvarskog oružja u Hirošimi i Nagasakiju nije bila od materijalne pomoći u našem ratu protiv Japana. Japanci su već bili poraženi i spremni da se predaju.”

Predsjednik Truman je opravdao bombardovanje Hirošime, ne kao ubrzanje završetka rata, već kao osvetu japanskim zločinima. Japan je nedeljama bio spreman da se preda ako može da zadrži svog cara. Sjedinjene Države su to odbijale sve dok bombe nisu pale. Dakle, želja za bacanjem bombi je možda produžila rat.

Trebalo bi da bude jasno da je tvrdnja da su bombe spasile živote prvobitno imala nešto više smisla nego sada, jer se radilo o životima belaca. Sada je svima previše neugodno uključiti taj dio tvrdnje, ali svejedno nastavljaju sa osnovnim tvrdnjama, iako je ubijanje 200,000 ljudi u ratu koji bi mogao biti gotov ako biste ga samo prekinuli, možda najudaljenija stvar koja se može zamisliti od spašavanja života.

Čini mi se da bi se škole, umjesto da koriste oblake pečuraka za logotipe, trebale fokusirati na bolje obavljanje nastave istorije.

Mislim na sve škole. Zašto vjerujemo u kraj hladnog rata? Ko nas je tome naučio?

Navodni završetak Hladnog rata nikada nije uključivao ni Rusiju ni Sjedinjene Države koje su smanjivale svoje nuklearne zalihe ispod onoga što bi bilo potrebno da se više puta uništi bukvalno sav život na Zemlji — ne u razumijevanju naučnika prije 30 godina, a svakako ne sada kada smo mi znati više o nuklearnoj zimi.

Navodni završetak Hladnog rata bio je stvar političke retorike i medijskog fokusa. Ali projektili nikada nisu nestali. Oružje nikada nije ispalo iz projektila u SAD ili Rusiji, kao u Kini. Ni SAD ni Rusija se nikada nisu obavezale da neće započeti nuklearni rat. Čini se da obaveza prema Ugovoru o neširenju nikada nije bila poštena obaveza u Washingtonu. Oklevam čak i da ga citiram iz straha da će neko u Vašingtonu saznati da postoji i pocepati ga. Ali svejedno ću to citirati. Strane u ugovoru su se obavezale na:

„u dobroj vjeri nastaviti pregovore o djelotvornim mjerama koje se odnose na prestanak trke u nuklearnom naoružanju u ranijoj fazi i nuklearno razoružanje, te o sporazumu o općem i potpunom razoružanju pod strogom i učinkovitom međunarodnom kontrolom.

Voleo bih da američka vlada potpiše mnoge ugovore, uključujući sporazume i sporazume koje je pokidala, kao što su sporazum sa Iranom, Sporazum o nuklearnim snagama srednjeg dometa i Ugovor o antibalističkim raketama, uključujući i sporazume koje ima nikada potpisan, kao što je Ugovor o zabrani nuklearnog oružja. Ali nijedan od njih nije tako dobar kao postojeći ugovori koje bismo mogli zahtijevati poštivanje, kao što je pakt Kellogg-Briand koji zabranjuje svaki rat, ili ugovor o neširenju, koji zahtijeva potpuno razoružanje – svih oružja. Zašto imamo ove zakone u knjigama koji su toliko bolji od stvari o kojima sanjamo da donesemo zakone da nam je lako prihvatiti propagandnu tvrdnju da oni zapravo ne postoje, da bismo trebali vjerovati našim televizijama, a ne svojima lažljive oči?

Odgovor je jednostavan. Zato što je mirovni pokret 1920-ih bio jači nego što možemo zamisliti, i zato što je antiratni i antinuklearni pokret 1960-ih bio prilično dobar. Oba ova pokreta kreirali su obični ljudi baš kao i mi, osim sa manje znanja i iskustva. Možemo učiniti isto i bolje.

Ali moramo se naljutiti zbog nuklearnog ludila. Moramo se ponašati kao da je svakoj zrnci ljepote i čuda na Zemlji prijetilo brzo uništenje zbog šašavske arogancije nekih od najglupljih ljudi na svijetu. Zaista imamo posla sa ludilom, a to znači da moramo objasniti šta tu nije u redu onima koji će slušati, dok gradimo pokret političkog pritiska za one koje treba gurati.

Zašto je ludilo željeti najveće najgore oružje oko sebe, čisto da bi se odvratili iracionalni stranci od ničim izazvanih napada poput onog na koji je Rusija tako pažljivo provocirana?

(Vjerojatno svi znate da to što ste isprovocirani na nešto ne predstavlja izgovor za to, ali od mene se vjerovatno traži da to ipak kažem.)

Evo 10 razloga zašto je želja za nuklearnim oružjem ludilo:

  1. Neka prođe dovoljno godina i postojanje nuklearnog oružja će nas sve slučajno ubiti.
  2. Neka prođe dovoljno godina i postojanje nuklearnog oružja će nas sve ubiti činom nekog luđaka.
  3. Ne postoji ništa što nuklearno oružje može odvratiti od toga što ogromna gomila nenuklearnog oružja ne može bolje odvratiti - ali sačekajte #4.
  4. Nenasilna akcija se pokazala uspešnijom odbranom od invazija i okupacija od upotrebe oružja.
  5. Prijetnja da ćete upotrijebiti oružje kako ga nikada ne biste morali upotrijebiti stvara visok rizik od nevjerice, zabune i stvarne upotrebe istog.
  6. Zapošljavanje velikog broja ljudi da se pripreme za upotrebu oružja stvara zamah za njegovo korištenje, što je dio objašnjenja onoga što se dogodilo 1945. godine.
  7. Hanford, kao i mnoga druga mjesta, sjedi na otpadu koji neki nazivaju podzemnim Černobilom koji čeka da se dogodi, i niko nije smislio rješenje, ali stvaranje više otpada smatra se neupitnim od strane onih koji su u zahvatu ludila.
  8. Ostalih 96% čovječanstva nije ništa iracionalnije od 4% u Sjedinjenim Državama, ali ni manje.
  9. Kada se Hladni rat može ponovo pokrenuti jednostavnim odabirom da primijetite da se nikada nije završio, i kada može postati vruć u trenu, nemogućnost radikalne promjene kursa je definicija ludila.
  10. Vladimir Putin – kao i Donald Tramp, Bil Klinton, dva Bušova, Ričard Nikson, Dvajt Ajzenhauer i Hari Truman – zapretili su da će upotrebiti nuklearno oružje. To su ljudi koji vjeruju da je puno važnije održavanje prijetnji od ispunjenja obećanja. Kongres SAD otvoreno tvrdi potpunu nesposobnost da zaustavi predsjednika. A Washington post kolumnista kaže da nema razloga za brigu jer SAD imaju isto toliko nuklearnog oružja koliko i Rusija. Cijeli naš svijet nije vrijedan kockanja koje neki nuklearni imperator u SAD-u ili Rusiji ili negdje drugdje neće izvršiti.

Ludilo je mnogo puta izliječeno, a nuklearno ludilo ne mora biti izuzetak. Institucije koje su trajale dugi niz godina, a koje su označavane kao neizbježne, prirodne, suštinske i razne druge pojmove sličnog sumnjivog značaja, ugašene su u raznim društvima. To uključuje kanibalizam, ljudske žrtve, suđenje iskušenjem, krvnu osvetu, dvoboje, poligamiju, smrtnu kaznu, ropstvo i Fox News program Billa O'Reillyja. Većina čovječanstva toliko želi izliječiti nuklearno ludilo da stvara nove sporazume da to učini. Većina čovječanstva je prestala posjedovati nuklearne bombe. Južna Koreja, Tajvan, Švedska i Japan odlučili su da nemaju nuklearne bombe. Ukrajina i Kazahstan odustali su od nuklearnog oružja. I Belorusija. Južna Afrika se odrekla nuklearnog oružja. Brazil i Argentina su odlučili da nemaju nuklearno oružje. I iako Hladni rat nikada nije okončan, u razoružanju su preduzeti tako dramatični koraci da su ljudi zamišljali da se završava. Takva svijest o problemu stvorena je prije 40 godina da su ljudi zamišljali da problem jednostavno mora biti riješen. Ove godine smo ponovo videli tračak te svesti.

Kada je rat u Ukrajini izbio u vijesti prošlog proljeća, naučnici koji drže Sat Sudnjeg dana već su 2020. pomjerili sekundarnu kazaljku bliže apokaliptičnoj ponoći, ostavljajući malo prostora da se još više približi kasnije ove godine. Ali nešto se promijenilo barem primjetno u američkoj kulturi. Društvo koje, iako ima malo značaja za usporavanje klimatskog kolapsa, vrlo je otvoreno svjesno te apokaliptične budućnosti, odjednom je počelo pomalo govoriti o apokalipsi na brzom premotavanju, što bi bio nuklearni rat. The Seattle Times čak je objavio i ovaj naslov "Vašington je 1984. prestao da planira nuklearni rat. Trebamo li početi odmah?" To je ludilo.

The Seattle Times promovirao vjeru u usamljenu nuklearnu bombu i u pojedinačna rješenja. Vrlo je malo razloga da se zamisli da će jedna nuklearna bomba biti lansirana bez brojnih pratećih bombi i brojnih bombi koje gotovo odmah reagiraju s druge strane. Ipak, sada se više pažnje poklanja tome kako se treba ponašati kada udari jedna bomba nego daleko vjerovatnijim scenarijima. Grad New York objavio je javno saopštenje u kojem se stanovnicima poziva da idu u zatvorene prostore. Zagovornici onih koji nemaju domove ogorčeni su nepravednim utjecajem nuklearnog rata, iako će pravi nuklearni rat favorizirati samo žohare, a za mali postotak onoga što potrošimo pripremajući se za njega mogli bismo svakoj osobi dati kuću. Ranije danas smo čuli za rastvor joda u tabletama.

Neindividualni odgovor na ovaj suštinski kolektivni problem bio bi organizovanje pritiska za razoružanje — bilo zajedničko ili jednostrano. Jednostrano odstupanje od ludila je čin razuma. I vjerujem da to možemo. Ljudi koji su danas organizovali ovaj događaj koristeći abolishnuclearweapons.org mogu organizovati i druge. Naši prijatelji u Ground Zero Centru za nenasilnu akciju znaju tačno šta rade. Ako nam je potrebna kreativna javna umjetnost da prenesemo našu poruku, Backbone Campaign sa ostrva Vashon može to podnijeti. Gore na Whidbey Islandu, Whidbey Environmental Action Network i njihovi saveznici upravo su izbacili vojsku iz državnih parkova, a Sound Defense Alliance radi na tome da s neba skine avione smrti koji paraju uši.

Iako nam je potrebno više aktivizma, dešava se mnogo više nego što obično znamo. Na DefuseNuclearWar.org ćete pronaći planiranje u toku širom Sjedinjenih Država za hitne antinuklearne akcije u oktobru.

Možemo li se riješiti nuklearnog oružja i zadržati nuklearnu energiju? Sumnjam. Možemo li se riješiti nuklearnog oružja i zadržati planinske zalihe nenuklearnog oružja smještene na 1,000 baza u tuđim zemljama? Sumnjam. Ali ono što možemo učiniti je napraviti korak i gledati kako svaki sljedeći korak postaje lakši, jer preokrenuta utrka u naoružanju to čini takvim, jer obrazovanje to čini takvim, i jer zamah to čini takvim. Ako postoji nešto što političari vole bolje od spaljivanja čitavih gradova, to je pobeda. Ako nuklearno razoružanje počne pobjeđivati, može se očekivati ​​da će se puno više prijatelja popeti na brod.

Ali trenutno ne postoji nijedan član američkog Kongresa koji bi ozbiljno ispružio vrat za mir, a još manje poslanički klub ili stranka. Glasanje za manje zlo uvijek će imati snagu logike koju ima, ali nijedan od izbora na bilo kojem glasačkom listiću ne uključuje ljudski opstanak – što samo znači da – kao i kroz povijest – trebamo učiniti više od glasanja. Ono što ne možemo učiniti je dozvoliti da naše ludilo postane podlost, ili naša svijest da postane fatalizam, ili naša frustracija da postane prebacivanje odgovornosti. Ovo je sva naša odgovornost, htjeli mi to ili ne. Ali ako damo sve od sebe, radeći u zajednici, sa vizijom mirnog i nuklearnog svijeta pred nama, mislim da bi nam to iskustvo moglo biti dopadljivo. Ako možemo svugdje formirati zajednice koje podržavaju mir, poput one u kojoj smo bili jutros, možemo napraviti mir.

Videozapisi sa događaja u Seattleu bi se trebali pojaviti ovaj kanal.

3 Responses

  1. Ovo je vrlo koristan doprinos našem radu širom svijeta za mir i razoružanje. Odmah ću to podijeliti sa rođacima u Kanadi. Uvijek su nam potrebni svježi argumenti ili dobro poznati argumenti u novom utvrđenom redoslijedu realizacije. Hvala vam puno na tome iz Njemačke i od člana IPPNW Njemačka.

  2. Hvala ti Davide što si došao u Sijetl. Žao mi je što vam se nisam pridružio. Vaša poruka je jasna i nepobitna. Moramo stvoriti mir tako što ćemo okončati rat i sva njegova lažna obećanja. Mi u No More Bombs smo uz vas. Mir i ljubav.

  3. Na maršu je bilo puno žena i nešto djece – Kako to da su sve fotografije pojedinaca muškarci, uglavnom stariji i bijeli? Treba nam više svijesti i inkluzivnog razmišljanja!

Ostavite odgovor

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *

Vezani članci

Naša teorija promjene

Kako okončati rat

WBW filmski festival 2024
Antiwar Events
Pomozite nam da rastemo

Mali donatori nas vode dalje

Ako odaberete da dajete stalni doprinos od najmanje 15 USD mjesečno, možete odabrati poklon zahvale. Zahvaljujemo se našim stalnim donatorima na našoj web stranici.

Ovo je vaša prilika da ponovo zamislite a world beyond war
WBW Shop
Prevedi na bilo koji jezik