David Swanson, World BEYOND WarApril 25, 2022
“Ptice nisu stvarne” – teorija da su sve ptice dronovi – je šala stvorena za smijeh, navodno s nekoliko mentalno poremećenih ljudi koji zapravo vjeruju u to. „Kostarika nije prava“ nikada se uopšte nije izgovarala, a ipak je mnogi tretiraju veoma ozbiljno. Mislim, svi će priznati da se Kostarika nalazi tamo na mapi, a u stvarnosti, između Nikaragve i Paname, Pacifika i Kariba. Ipak, potreba nacije za sve većom vojskom (koju čak i mirovni aktivisti koji nisu platili ni novčića za uslugu nazivaju „odbranom“) se rutinski pripisuje misterioznoj supstanci zvanoj „ljudska priroda“, iako je Kostarika – pod pretpostavkom. postoji i sadrži ljude — ukinula je svoju vojsku prije 74 godine, a svaka druga nacija na Zemlji bez izuzetka troši više od 0 dolara Kostarike na vlastitu vojsku nego onoga što Sjedinjene Države troše na vojsku koju financira 4% čovječanstva koje određuje šta “ljudska priroda” jeste.
Mogućnost da je Kostarika učinila nešto značajno i izuzetno korisno ukidanjem svoje vojske uglavnom se rješava ignoriranjem, ali ponekad i pravdanjem za to - tvrdnjom da Kostarika tajno zaista ima vojsku, ili tvrdnjom da američka vojska brani Kostariku, ili tvrdeći da je primjer Kostarike drugačiji i beskorisan za bilo koju drugu zemlju. Svima bi nam bilo dobro da pročitamo knjigu Judith Eve Lipton i Davida P. Barasha, Snaga kroz mir: kako je demilitarizacija dovela do mira i sreće u Kostariki i šta ostatak svijeta može naučiti od male tropske nacije. Ovdje učimo da ne ignoriramo šta Kostarika znači, i saznajemo da Kostarika tajno nema vojsku i da vojska Sjedinjenih Država ne služi nikakvu funkciju za Kostariku, te da su mnogi faktori koji su vjerovatno doprinijeli Kostariki Ricino ukidanje svoje vojske, kao i mnoge pogodnosti koje su vjerovatno rezultirale, vjerovatno su podložni umnožavanju na drugim mjestima, iako nema dvije identične zemlje, ljudski poslovi su veoma složeni, a nacije koje su učinile upravo ono što je Kostarika imala gotovi čine skup podataka od 1.
Kostarika se nalazi u ekonomski siromašnom dijelu svijeta i sama je relativno siromašna, ali kada je riječ o rangiranju blagostanja, sreće, očekivanog životnog vijeka, zdravlja, obrazovanja, nikada nije rangirana ni blizu bilo kojeg od svojim susjedima, i obično je rangiran na svjetskim vrhovima top lista među mnogo bogatijim zemljama. Ticosi, kako se zovu stanovnici Kostarike, bave se malo izuzetnosti, zapravo, ponoseći se svojim ukidanjem svoje vojske, svojom izuzetno demokratskom tradicijom i socijalnim programima, visokim nivoom obrazovanja i zdravlja, svojim mogućim najveći postotak zemljišta na svijetu zaštita divljih područja u parkovima i rezervatima, te u njihovim 99% električna energija iz obnovljivih izvora. Kostarika je 2012. zabranila sav rekreativni lov. 2017. predstavnik Kostarike u UN-u predvodio je vijeće koje je pregovaralo o Ugovoru o zabrani nuklearnog oružja. Kada sam napisao knjigu o Curing Exceptionalism, ovo nisam imao na umu. Pisao sam o zemlji koja vodi u uništavanju životne sredine, zatvaranju, militarizmu i arogantnom preziru prema drugim zemljama. Nemam kritike što sam ponosan na činjenje dobrih stvari.
Naravno, Kostarika je kao savršena utopija zaista nestvarna. To nije tako nešto, čak ni blizu. Zapravo, ako živite u Sjedinjenim Državama i izbjegavate gruba naselja i vojne baze i fabrike oružja i razmišljanja o tome šta vlada radi širom svijeta, i ako vas masovna pucnjava promaknu, vjerojatno ćete to smatrati mirnijim, povjerljivo i nenasilno mjesto od Kostarike. Nažalost, Kostarika nema nizak nivo međuljudskog nasilja ili pljačke ili krađe automobila. Ovaj mirotvorni raj ispunjen je bodljikavom žicom i alarmnim sistemima. Globalni indeks mira redovima Kostarika 39. i Sjedinjene Države 122., a ne 1. i 163., uzimajući u obzir domaću sigurnost, a ne samo militarizam. Kostarika također pati od zagađenja, birokratske inercije, korupcije, beskrajnih kašnjenja - uključujući zdravstvenu zaštitu, trgovinu drogom, trgovinu ljudima, nasilje bandi i drugorazredni status za "ilegalne" imigrante, posebno iz Nikaragve.
Ali Kostarikanci ne šalju nijedno od svoje djece da ubije i umre ili se vrati oštećeno iz ratova. Oni se ne boje povratka od svojih nepostojećih ratova. Oni se ne boje napada svojih vojnih neprijatelja koji imaju za cilj vađenje njihovog nepostojećeg oružja. Oni žive sa relativno malo ogorčenosti zbog sistemske nepravde ili ogromne nejednakosti u bogatstvu ili masovnog zatvaranja. Dok globalni indeksi rangiraju Kostariku kao pravednu i sve više nejednaku, čini se da njena kultura održava preferenciju za jednakost i sramotu za upadljivu potrošnju.
Kostarika je imala veliku sreću da nije imala zlata ili srebra ili nafte ili korisnih luka ili najbolje zemlje za plantaže robova ili pogodne lokacije za kanal ili put od mora do mora. Pretrpjela je vrlo malo ratova, ali samo dovoljno vojnih udara da se na vojsku gleda kao na prijetnju.
Godine 1824. Kostarika je ukinula ropstvo - prilično sramotno iz perspektive SAD-a jer je to učinila bez rata kojim bi se mogla ponositi. Godine 1825., predsjednik Kostarike je tvrdio da postojeće građanske milicije nemaju potrebu za vojskom. Godine 1831. Kostarika je odlučila dati obalnu zemlju siromašnim ljudima i natjerati građane da uzgajaju usjeve tražene u Evropi, kao što su kafa, šećer i kakao. To je pomoglo uspostavljanju tradicije malih porodičnih farmi.
Godine 1838. Kostarika se odvojila od Nikaragve. Narod ove dvije zemlje genetski se praktično ne može razlikovati. Ipak, jedan je živio gotovo bez ratova, a drugi s gotovo neprestanim ratovima do danas. Razlika je kulturološka i prethodi ukidanju vojske Kostarike 1948. godine. Kostarika nije nastala kroz slavni rat koji se beskrajno slavi, već kroz potpisivanje nekih papira.
Kostarika je ukinula smrtnu kaznu 1877. Godine 1880. kostarikanska vlada se hvalila da ima samo 358 aktivnih pripadnika vojske. Izvještaj ministra rata Kostarike 1890. godine otkrio je da su Ticosi bili gotovo potpuno ravnodušni i uglavnom nisu bili svjesni postojanja vojske, a kada su bili svjesni toga, na nju su gledali s „izvjesnim prezirom“.
(Psst: Neki od nas misle na isti način u Sjedinjenim Državama, ali možete li zamisliti da to kažete naglas? — Ssshh!)
Predsjednik Kostarike je 1948. godine ukinuo vojsku — koji se slavi 1. decembra kao Dan ukidanja vojske — nakon što se ministar sigurnosti (po njegovom kasnijem iskazu) založio za to kako bi se opravdala potrošnja na visoko obrazovanje.
U roku od nedelju i po, Kostarika je bila na udaru Nikaragve. Kostarika je apelovala na Organizaciju američkih država koja je naterala osvajače da odstupe. Prema film Hrabar mir, Kostarika je takođe podigla privremenu miliciju. Ista stvar se desila 1955. godine, sa istim rezultatom. Naime, izgleda da je američka vlada mislila da će izgledati neprihvatljivo loše nakon puča u Gvatemali da se ne usprotivi invaziji jedine nenaoružane i jedine demokratske zemlje u Centralnoj Americi.
Naravno, Sjedinjene Države ne bi mogle olakšati državni udar u Gvatemali da Gvatemala nije imala vojsku.
Kostarika je preživjela američko-sovjetski Hladni rat i godine Ronalda Reagana kroz održavanje neutralnosti i izrečenu zabranu “komunizma” čak i uz uspostavljanje ljevičarske politike. Njena neutralnost čak joj je omogućila da odbije podršku Iran-Contra i da pregovara o miru u Nikaragvi, na veliku žalost američke vlade.
U 1980-im godinama, nenasilni aktivizam je smanjio povećanje cijene električne energije. Mislim da je ovo jedini spomen aktivizma u Snaga kroz mir, što ostavlja čitaoca da se zapita o nesumnjivo postojećoj tradiciji aktivizma prije i poslije tog vremena, te kakvu je ulogu ona mogla imati i još uvijek igra u stvaranju i održavanju zemlje bez vojske. Dotaknuta je još jedna vrsta aktivizma: 2003. godine kostarikanska vlada je pokušala da se pridruži američkoj „Koaliciji voljnih“ za napad na Irak, ali je student prava tužio i blokirao akciju kao neustavnu.
Zašto se primjer Kostarike ne širi? Očigledni odgovori su ratni profit i ratna kultura, nepoznavanje alternative, i začarani krug ratnih prijetnji i strahova. Ali možda se širi. Južni susjed Panama, iako je američka marioneta, ne samo da nema vlastitu vojsku već je nenasilno primorao SAD da predaju kanal i uklone svoju vojsku.
Korak po korak . . . ali bolje da krenemo brže!
Snaga kroz mir je izuzetno dobro informisana, dobro argumentovana i dobro dokumentovana knjiga. Iako svugdje ne argumentira ukidanje vojske, ne raspravlja o alternativi nenaoružane odbrane, pa čak i tvrdi da Sjedinjene Države imaju “istinsku potrebu za barem nekim vojnim kapacitetom”, ja ih ipak dodajem na sljedeću listu zbog ono što nam govori o Kostariki kao svjetlu vodilja za svijet zarobljen u tami ratnog razmišljanja.
KOLEKCIJA RATNE ABOLICIJE:
Etika, sigurnost i ratna mašina: prava cijena vojske Ned Dobos, 2020.
Razumevanje ratne industrije Autor: Christian Sorensen, 2020.
Nema više rata autor Dan Kovalik, 2020.
Snaga kroz mir: kako je demilitarizacija dovela do mira i sreće u Kostariki i šta ostatak svijeta može naučiti od male tropske nacije, autori Judith Eve Lipton i David P. Barash, 2019.
Socijalna odbrana napisali Jørgen Johansen i Brian Martin, 2019.
Murder Incorporated: Druga knjiga: Omiljena zabava u Americi Mumia Abu Jamal i Stephen Vittoria, 2018.
Waymakers za mir: Hirošima i Nagasaki preživjeli govore Melinda Clarke, 2018.
Sprečavanje rata i promovisanje mira: vodič za zdravstvene profesionalce uredili: William Wiist i Shelley White, 2017.
Poslovni plan za mir: izgradnja svijeta bez rata - Scilla Elworthy, 2017.
Rat nikada nije samo David Swanson, 2016.
Globalni bezbednosni sistem: alternativa ratu by World Beyond War, 2015, 2016, 2017.
Snažan slučaj protiv rata: šta je Amerika propustila u časovima istorije SAD-a i šta sada možemo (svi) Kathy Beckwith, 2015.
Rat: Zločin protiv čovječnosti - Roberto Vivo, 2014.
Katolički realizam i ukidanje rata - David Carroll Cochran, 2014.
Rat i zabluda: kritičko ispitivanje - Laurie Calhoun, 2013.
Shift: Početak rata, završetak rata od Judith Hand, 2013.
Rat No More: Slučaj za ukidanje David Swanson, 2013.
Kraj rata John Horgan, 2012.
Tranzicija u mir Russell Faure-Brac, 2012.
Od rata do mira: vodič za narednih sto godina Kent Shifferd, 2011.
Rat je laž David Swanson, 2010, 2016.
Izvan rata: ljudski potencijal za mir - Douglas Fry, 2009.
Živi izvan rata - Winslow Myers, 2009.
Dovoljno prolivanja krvi: 101 rješenja za nasilje, teror i rat autor: Mary-Wynne Ashford i Guy Dauncey, 2006.
Planeta Zemlja: Najnovije oružje rata autor: Rosalie Bertell, 2001.
Dječaci će biti dječaci: Razbijanje veze između muškosti i Nasilje, Myriam Miedzian, 1991.
##
