„Klimatski kolateral“: Kako vojna potrošnja podstiče štetu po životnu sredinu

AMY DOBAR ČOVJEK: Ovo je Democracy Now!, democracynow.org, Izveštaj o ratu i miru. Prenosimo sa samita UN o klimi u Šarm el Šeiku, Egipat.

Sada ćemo pogledati vezu između vojne potrošnje i klimatske krize. Novi izvještaj Transnational Institute istražuje kako vojna potrošnja i prodaja oružja ne samo da povećavaju emisije gasova staklene bašte, već i odvraćaju finansijska sredstva i pažnju od rješavanja klimatske vanredne situacije.

Za trenutak će nam se pridružiti dva koautora izvještaja, ali prvo je ovo kratki video koji je producirao Transnational Institute.

MUHAMMAD DO THE-KASHEF: Moje ime je Muhamed. Ja sam advokat za ljudska prava, istraživač i aktivista za migracije. Rođen sam i odrastao u Egiptu, sve dok nisam napustio zemlju 2017. godine zbog rizika i prijetnji s kojima sam se lično suočio zbog svog aktivizma i rada. Kada sam napustio Egipat i postao prognanik, osjećao sam se kao drvo koje si izvadio iz zemlje.

Egipat je danas u centru pažnje međunarodne zajednice jer je domaćin najvažnijih svjetskih pregovora o klimi. Ali činjenica da je njen domaćin vojni diktator Abdel Fattah el-Sisi, govori mnogo o stvarnim prioritetima najmoćnijih nacija svijeta. Sisijev režim opstaje zahvaljujući ogromnom protoku nafte, oružja i novca EU.

Najbogatije i najzagađivačke zemlje danas troše 30 puta više na vojsku nego na klimatsko finansiranje za ljude na svijetu koji su najviše pogođeni klimom. Umjesto pružanja pomoći, te iste bogate zemlje zainteresirane su za nabavku oružja i oružja zemljama poput Egipta. A svaki dolar vojne potrošnje također pogoršava klimatsku krizu.

Militarizovana nacija poput Egipta i ubrzana trka u naoružanju na globalnom nivou je suprotnost klimatskoj pravdi. Ne možemo dozvoliti da moje iskustvo i iskustvo mnogih drugih Egipćana postanu model kako ćemo odgovoriti na eskalirajuću klimatsku krizu. Klimatska pravda zahtijeva demokratiju, ljudska prava, dostojanstvo i demilitarizaciju. Za to je potreban svijet koji ljude stavlja ispred profita i mir prije rata.

AMY DOBAR ČOVJEK: To je video koji je proizveo Transnacionalni institut, koji je upravo objavio novi izvještaj, “Climate Collateral: Kako vojna potrošnja ubrzava klimatski slom.”

Sada nam se pridružuju dva gosta. Nick Buxton je istraživač na Transnacionalnom institutu, koji nam se pridružuje iz Velsa, a Muhammad al-Kashef je advokat i aktivista za migracije koji živi u Njemačkoj.

Nick, počnimo s tobom. Zašto ne izložite nalaze svog izvještaja, koji se bavi vojnom potrošnjom, prodajom oružja i oružja od najbogatijih zemalja svijeta, i dubokim utjecajima koje ima na kapacitete zemalja da se pozabave klimatskom katastrofom s kojom se svijet suočava upravo sada?

Nick BUXTON: Da. Hvala, Amy. Hvala na pozivu da budem u vašoj emisiji.

Ovaj izvještaj, kao što znate, dolazi nakon velikih diskusija o ovome COP, o kojoj smo upravo čuli u ovom prethodnom odjeljku, o potrebi da najsiromašnije zemlje, koje su najviše pogođene klimatskim promjenama, kažu da su nam potrebna finansijska sredstva kako bismo se prilagodili klimatskim promjenama, tako i za suočavanje sa gubicima i štetom. I čujemo kako John Kerry – upravo ste citirali raniji klip – kako kaže: „Nazovite mi naciju koja ima trilione dolara da se nosi s ovim“, osim — u osnovi kaže da pere ruke od situacije i odbija da prihvati neku odgovornost.

Pa ipak, ono što ovaj izvještaj pokazuje je da postoje bilioni dolara. Najbogatije zemlje, koje se u UN-ovim pregovorima o klimi nazivaju zemljama Aneksa II, posvetile su 9.45 biliona dolara za vojnu potrošnju u posljednjih osam godina, između 2013. i 2021. godine. A to je 30 puta više nego što su posvetile finansiranju klimatskih promjena. I još uvijek ne ispunjavaju svoja obećanja da će isporučiti 100 milijardi dolara godišnje koliko je obećano još 2009. godine. Dakle, ono što vidimo, prvo, u ovom izvještaju je da postoje resursi, ali oni su posvećeni vojnoj potrošnji.

Drugi glavni nalaz je da je ova vojna potrošnja u velikoj mjeri povezana sa situacijom sa vrlo visokim emisijama, da stvaramo stakleničke plinove sa svakim dolarom koji potrošimo na vojsku. A to je zato što vojska, sa svojim mlaznjacima, tenkovima, svojim brodovima, zavisi od visokog nivoa upotrebe fosilnih goriva. Tako, na primjer, mlaznjak F-35, koji je glavni borbeni avion koji SAD sada raspoređuje, koristi 5,600 galona litara na sat u svom raspoređivanju. A ovo oružje, koje se kupuje, onda je obično u upotrebi 30 godina, tako da je zaključano u tom ugljeniku još dugo vremena. Dakle, mi stvaramo situaciju u kojoj zapravo vojska duboko doprinosi krizi.

A onda je treći glavni nalaz izvještaja bio sagledavanje onoga što najbogatije zemlje, zemlje iz Aneksa II, rade u smislu prodaje oružja. Zapravo smo saznali — otkrili da najbogatije zemlje snabdijevaju oružjem svih 40 klimatski najosjetljivijih zemalja. Dakle, ono što vidimo je da ne obezbjeđujemo finansije koje su nam potrebne za najsiromašnije zemlje, već obezbjeđujemo oružje. U situaciji klimatske nestabilnosti iu smislu stvarnog siromaštva i ljudi koji se stvarno suočavaju na prvim linijama klimatskih promjena, mi zapravo dolijevamo ulje na vatru dajući oružje koje bi moglo dovesti do sukoba. A ovo je, kao što je video podijeljen, potpuna suprotnost klimatskoj pravdi.

AMY DOBAR ČOVJEK: Možeš li govoriti o oružanim snagama i potrošnji goriva, Nick?

Nick BUXTON: Da. Upravo je prije nekoliko dana izašao izvještaj u kojem se procjenjuje koliko vojska doprinosi emisijama. I izračunava da svjetska vojska doprinosi 5.5% ukupnih emisija stakleničkih plinova. Da se smatra državom, zapravo bi bila četvrta, tako da je odmah iza Rusije po količini emisija koju proizvode. Dakle, to je veoma značajan doprinos problemu. Pentagon u SAD je najveći pojedinačni institucionalni emiter emisija ugljika. A tih 5.5%, na primjer, dvostruko je više od proizvodnje civilnog zrakoplovstva.

I ono što je zaista šokantno je da se u sistemu UN-a to ne računa kako treba. Dakle, to je jedno od rijetkih tijela i organa koji ne moraju prijaviti sve svoje emisije UNFCCC a IPCC. A to je bilo zato što su SAD, pod administracijom Bila Klintona, zapravo napravile izuzeće za Pentagon. Dakle, u ovom trenutku, to izuzeće — 2015. godine je razvodnjeno pa sada mogu da ga prijave, ali nije — i dalje je dobrovoljno, i još uvijek imamo vrlo nepotpunu sliku o tome koliko se zapravo emisija proizvodi.

Dakle, ovo je jedan od ključnih zahtjeva koji se postavlja na COP, je da radimo neke procjene da je to zaista značajan igrač, ali je apsolutno ključno da vojska postane obavezna da ga obezbijedi i da pokaže sve svoje emisije, ne samo emisije svoje opreme, već i zalihe lanci prodaje oružja i tako dalje, jer znamo da su ovi sistemi vrlo povremeni korisnici fosilnih goriva, a takođe su veoma ugrađeni u sistem koji već duže vreme štiti ekonomiju fosilnih goriva na globalnom nivou.

AMY DOBAR ČOVJEK: Želim da uvedem Muhammada al-Kashefa u ovaj razgovor. Muhameda, Egipat je treći po veličini uvoznik oružja u svijetu, jedna od desetina zemalja koje primaju sve više vojne pomoći, oružja i oružja od Sjedinjenih Država, Evropske unije, kao i od drugih bogatih nacija. Kako je to doprinijelo ne samo sve većem zagađenju i uticaju klimatske krize u zemlji i svijetu, već i ozbiljnim kršenjima ljudskih prava koje je u Egiptu počinila egipatska vojska?

MUHAMMAD DO THE-KASHEF: UREDU. Hvala ti.

Zapravo, Egipat je potrošio skoro 50 milijardi dolara na kupovinu oružja od 2014. godine, neposredno nakon što se vojska vratila na vlast 2013. A od 2017. je jedna od pet zemalja koje najviše uvoze oružje. U posljednje tri godine rangiran je kao treći najviši, treći. I zapravo, u dva velika posla, Egipat je platio oko 5.2 milijarde evra 2015. i 4.2 milijarde evra 2021.

Kao što svi vidimo, i to nije skriveno, ekonomska situacija sa kojom se Egipat suočava i patnja koju Egipćani vide i sa kojom se bore od 2016. godine, ali isto tako, kada govorimo o stanju ljudskih prava i govorimo o situaciji iznutra. sama država, ova država na neki način oblikovana i kontrolisana od strane vojske na svakom nivou, koja ne samo da svaki nivo državne birokratije, već kontroliše i veliki sektor privrede i otvorene prostore.

I siguran sam da sada, kao, COP27 upravo baca svjetlo na Egipat, i na sreću postoji građanski prostor da branitelji ljudskih prava, ljudi koji još uvijek žive u Egiptu, mogu glasno govoriti i prenijeti svoje glasove u vanjski svijet. Nažalost, ovi poslovi sa oružjem i sav taj novac koji je uključen daju Egiptu i egipatskoj državi neku vrstu legitimiteta i međunarodne podrške koja im daje moć da se obračunaju sa civilnim društvom kako bi zadržali preko 60,000 - pozivajući se na izvještaj Amnestyja iz 2016. godine, više od 60,000 politički zatvorenici u pritvoru. Vidimo zapravo samo jednu figuru, Alaa Abd El-Fattaha, samo jednu figuru, samo jednog političkog zatvorenika, koji je dobio podršku i koji je samo srećan što neki ljudi govore umjesto njega. I vidimo kako egipatska država zapravo odgovara na takve zahtjeve.

Dakle, to je ono što vidimo, zapravo. Svijet i evropske zemlje članice, SAD pa čak i Rusija, svi oni samo zatvaraju oči pred kršenjima koja se dešavaju unutar Egipta, zbog svih tih poslova, zbog interesa.

AMY DOBAR ČOVJEK: Dakle, Kashef, ako bi mogao – ako bi mogao da pričaš više o tome gde smo trenutno, gde smo – ti si u Nemačkoj, mi smo u Šarm el Šeiku, u Egiptu – i o tome šta ovo mesto na neki način predstavlja? Za mnoge, nemaju čak ni osjećaj da su u Egiptu. To je tako drugačije mjesto, tako izolovano.

MUHAMMAD DO THE-KASHEF: Zapravo, Egipat nije izolovan. Egipat je u sredini svega, kao na sredini istoka. To je —

AMY DOBAR ČOVJEK: Mislio sam na Šarm el Šeik.

MUHAMMAD DO THE-KASHEF: Da, Šarm el Šeik je zaista lepo turističko mesto. Ovo ne odražava stvarnu situaciju u Egiptu, u Delti, u Kairu i Aleksandriji i Sjevernoj obali. Šarm el Šeik je samo deo raja, ako želimo da o tome razgovaramo. I zapravo, to je suludo, jer nema transparentnosti, nema demokratske odgovornosti ili procesa koji drže egipatsku državu odgovornom za ono što se dogodilo. Pozvati sve ove ljude u Šarm el Šeik i pustiti ih da uživaju u takvom odmaralištu, rekao bih da ovo nije samo zelenašenje, već je i velika laž.

AMY DOBAR ČOVJEK: Takođe ste glavni zagovornik izbjeglica. Možete li govoriti o klimatskim izbjeglicama? Iste one bogate nacije koje stvaraju uslove zbog kojih ljudi bježe, ulažući tada milijarde dolara u vojsku i granice i sprječavajući ih da dođu u nacije koje emituju fosilna goriva.

MUHAMMAD DO THE-KASHEF: Da sigurno. Zapravo, kada to vidimo, to je neka vrsta zatvorenog kruga i idemo u dilemu. Najveće države troše više novca i troše previše milijardi dolara i eura na oružje, a onda vidimo vojsku [nečujno] i kako ona utiče na klimu, i nalazimo da kao raseljeni ljudi i izbjeglice napuštaju svoje domove i svoje zemlje u pronaći bolje mjesto za život, pronaći neko mjesto gdje se još uvijek može živjeti, na neki način. A onda, umjesto, zapravo, trošenja novca i trošenja sredstava za ispravljanje situacije i suočavanje s krizom, ne, države troše sve više novca na militarizaciju — na militarizaciju, na militarizaciju granice, na sigurnost granica.

I to je zaista tužno, jer vidimo da nas kriza na neki način pogađa. I zaista treba da nađemo rešenje, da pronađemo bolje rešenje. Ono što sada vidimo u Africi, ide i na Mediteran, jer na Mediteranu, veliki sektor ribara, veliki sektor zajednica gubi svoj izvor finalizacije i priuštivanja života. A ono čemu svjedočimo zapravo u Pakistanu i poplavama u Pakistanu i onome što se dešava, sve je to zapravo vrsta utjecaja naše pogrešne politike.

AMY DOBAR ČOVJEK: Pa, želim da vam se zahvalim obojici što ste sa nama. Sigurno ćemo vas povezati izvještaj. Muhammad al-Kashef je advokat i aktivista za migracije, koji nam se obraća iz Njemačke. Nick Buxton, istraživač na Transnacionalnom institutu – oni su koautori knjige “Climate Collateral: Kako vojna potrošnja ubrzava klimatski slom” – također koautor knjige Sigurno i obespravljeno: kako vojska i korporacije oblikuju svijet promijenjen klimom.