David Swanson, World BEYOND War, Mart 5, 2021
Kako ne voliš knjigu koja se zove Glupost rata? U iskušenju sam da izbrojim načine. Nova knjiga Johna Muellera čudna je, za koju se nadam da postoji savršena publika - iako nisam siguran o kome se radi.
Knjiga je praktički oslobođena bilo kakvog razmišljanja o tome kako bi moglo biti pametnije nenasilno rješavati sporove, bilo kakve analize rastuće moći i uspjeha nenasilnog djelovanja, bilo kakve rasprave o rastu i potencijalu međunarodnih institucija i zakona, bilo kakve kritike korumpirani profitni motivi koji stoje iza ratova i ratne propagande, bilo kakvog promišljanja o tome koliko je potpuno glupo poboljšati svijet bacajući bombe na ljude u uglavnom jednostranim masovnim pokoljima uglavnom civila, bilo kako misleći da oružje koje trguju Sjedinjene Države i druge bogate zemlje stavile su isto oružje na obje strane većine ratova, a većinu ratova stavile su na mjesta koja ne proizvode oružje, niti se spominjala šteta nanesena ranom transparentnoj samoupravi ili moralu ili prirodnom okruženju, a ima samo najgora potvrda financijskih kompromisa dostupnih pretvaranjem u mir. Takođe nedostaje bilo kakvo ozbiljno stavljanje militarističkih kalkulacija u kontekst nadolazećeg ekološkog i klimatskog kolapsa.
Umjesto toga, ovo je knjiga vođena (divljenjem i očigledno istinitom) idejom da je rat kulturni izbor na koji mogu utjecati promjene u javnom mnijenju, u kombinaciji s (nekako čudnom, ali djelomično ispravnom) idejom da ratovi i vojna nagomilavanja - iako općenito razumni i dobronamjerni - vjerojatno nisu bili potrebni i vjerojatno nisu potrebni sada na daljini na trenutnom američkom militarizmu, jer prijetnje za koje Mueller misli da se plaše rata i za koje mislim da ih smišljaju vješti propagandisti jesu divlje prenapuhan ako postoji.
Međutim, Mueller uglavnom mjeri javnu potporu ratovima u Sjedinjenim Državama na osnovu ispitivanja žele li ljudi da se američka vlada uopće poveže sa svijetom. Kako je moguće stupiti u kontakt sa svijetom putem mirnih ugovora, međunarodnih tijela, stvarne pomoći i suradnje na brojnim projektima koji nemaju nikakve veze s ratom, ovo pitanje nam zapravo ne govori ništa o javnoj podršci militarizmu. Ovo je stari "izolacionistički" ili militaristički izbor za koji Mueller čini da je besmislica, ali ga i dalje koristi, umjesto da gleda na ankete o preusmjeravanju novca s militarizma na ljudske i ekološke potrebe, ili na to da li je trebalo voditi ratove ili anketirati o tome da li bi predsjednici trebali započeti ratove ili bi javnost trebala dobiti veto putem referenduma. Mueller zapravo predlaže "smirivanje" i "samozadovoljstvo", a ne energično miroljubivo bavljenje svijetom.
Mueller želi dramatično smanjiti američki militarizam i tvrdi da je to vjerojatno trebalo biti učinjeno na kraju Drugog svjetskog rata te da bi različita postignuća koja se pripisuju militarizmu od Drugog svjetskog rata vjerojatno bila bolja bez njega. Ipak, on želi održati na životu razne moćne propagandne tačke u korist nekontrolisanog militarizma, uključujući potrebu da se obuzdaju vlade izvan SAD-a i strah od budućih "Hitlera" uprkos virtualnom kraju kolonijalizma i osvajanja i unatoč nemogućnosti originalnog Hitlera koji je učinio ono što je učinio bez Versajskog ugovora, podrške zapadnih vlada, podrške zapadnih korporacija, američke eugenike i teorije rasa, američkog segregacijskog zakona ili antisemitizma zapadnih vlada.
Ako su ljudi koji se općenito slažu s Muellerom i čitaju ovu knjigu nekako uvjereni da američki militarizam smanje za tri četvrtine, to bi za mene dobro prošlo. Rezultirajuća trka u obrnutom naoružanju znatno bi olakšala slučaj za kontinuirano smanjenje i eliminaciju.
Muellerov slučaj za nedostatak neprijatelja američke vlade dio je usporedbe investicija i kapaciteta, dio ispitivanja namjera, a dio priznanja da rat ne uspijeva pod svojim uvjetima - ni ratom velikih razmjera, ni malim -nasilno nasilje poznato kao "terorizam" koje se tako često koristi za opravdanje nasilja većih razmera zvanog "rat". Knjiga pokriva glupost terorizma, kao i glupost rata. Na smiješno prenapuhane strane prijetnje, Mueller je u pravu - i nadam se da je poslušao. Iznosi brojne izvrsne stavke u vezi sa sigurnošću s kojom su ljudi predviđali treći svjetski rat, drugi 9-11, itd., I upoređujući strah od japanske ekonomije unazad nekoliko desetljeća sa strahom od kineske.
Ali kamen spoticanja bačen čitatelju uključuje prolog koji lažno tvrdi da je rat skoro nestao. Neki se čitatelji možda pitaju zašto bi se onda brinuli zbog toga. Drugi bi mogli - kako pretpostavlja Mueller namjerava - smatrati da je nepostojanje rata dobar razlog da ga se riješe. Pa ipak, drugi se mogu mučiti s onim što vjerovati u knjigu koja nepotrebno opterećuje prolog činjeničnim greškama.
Grafikon na stranici 3 prikazuje "Imperijalni i kolonijalni ratovi" koji su prestali postojati početkom 1970-ih, "Međunarodni ratovi" oko 2003, "Građanski ratovi s malo ili nimalo vanjske intervencije" koji čine glavninu priznatih ratova, ali se trenutno smanjuju na oko 3 događaji, a „Građanski ratovi s vanjskom intervencijom“ čine još 3.
Ako definirate ratove kao oružane sukobe s više od 1,000 smrtnih slučajeva godišnje, onda to i dobivate 17 zemalja s ratovima u toku. Mueller nam ne govori kojih 6 računa kao ratove ili zašto. Od tih 17, jedan je rat u Afganistanu, čiji su trenutni stadij 2001. godine pokrenule Sjedinjene Države, koje su nakon toga uvukle još 41 zemlju (od kojih 34 još uvijek imaju trupe na terenu). Drugi je rat protiv Jemena kojeg vode Saudijska Arabija, UAE i Sjedinjene Države (za koji se tvrdi da se djelomično prekida). Također na listi: Irak, Sirija, Ukrajina (gdje Mueller priča o puču s nestalim pučem), Libija, Pakistan, Somalija itd. Očigledno ti ratovi ili ne postoje ili su "građanski ratovi" s tri od oni uključuju „vanjsku intervenciju“ (iako ih 100% ima oružje američke proizvodnje). Mueller dalje izjavljuje da je bilo nekih "policijskih ratova", koji se čine kao "međunarodni ratovi", ali tvrdeći da su jedini nedavni ratovi u Iraku i Afganistanu. Jedna od ovih je očito postojala otprilike od 2002. do 2002., a druga uopće ne postoji, prema grafikonu. Kasnije nam kaže da su Libija, Sirija i Jemen "građanski ratovi".
Cijela Muellerova knjiga krcata je ne samo ovom vrstom ružičastog rata, već svim apsurdno malim procjenama žrtava, apsurdno velikodušnim tumačenjem (američkih) namjera i trepćućom analizom povijesti (pomiješane s izvrsnom analizom povijesti) takođe!) da se očekuje od pristalice pojačanog militarizma. Ipak, Mueller (privremeno i sa svim vrstama upozorenja) predlaže dramatično smanjeni militarizam. Morali bismo se nadati da postoji publika koja ovo čita kao 100% u pravu i dolazi do smanjenja, ako ne i do ukidačkog razloga.
Tada ih možda možemo obavijestiti da Kellogg Briandov pakt nije zabranio ili čak spomenuo „agresiju“, već rat, da svjetski lideri nisu učinili sve da izbjegnu Drugi svjetski rat, da se SAD nisu pojavile u Koreji tek nakon započeo rat, da Korejski rat nije bio "vrijedan izvođenja", da nevolje između Irana i Sjedinjenih Država nisu "sve počele 1979. godine", da John Kerry nije bio antiratni kandidat za predsjednika, da je Saudijska Arabija bila suučesnik 9 -11, da Rusija nije "zauzela" Krim, da Putin i Xi Jinping ne liče na Hitlera, da ratni laž o nuklearnim oružjima koja izazivaju užasne ratove u mjestima poput Iraka nije logičan razlog da se nuklearne bombe drže u blizini, da je razlog da se oslobađanje od nuklearnih napada nije da su nas već uništili i da se nisu približili, već da rizik ni na koji način nije opravdan, da NATO nije dobroćudna sila za kontrolu ostalih članica, već sredstvo za olakšavanje stranih ratova i generiranje prodaje oružja, a to je razlog zbog kojeg ne treba imati m Rudarski „policijski ratovi“ nisu samo što su politički nepopularni, već i da je ubijanje ljudi zlo.
