David Swanson, World BEYOND WarSeptembar 13, 2024
Napomene i projekcija slajdova pripremljena za 8. Međunarodni mirovni samit Globalne alijanse za ministarstva i infrastrukturu za mir (GAMIP) 13. septembra 2024., Abuja Nigerija.
Prva stvar koju trebamo postići i održati mir je ulaganje u obrazovanje i aktivizam koji sprječava ratove i koji okončava okupaciju i loše upravljanje bez korištenja ratova. Kada narod Bolivije spriječi državni udar ili studenti Bangladeša svrgnu nasilnu vladu ili ljudi u afričkim zemljama zaustave svoje vlade da podržavaju francusko ili američko vojno prisustvo, možemo početi zamisliti ono što je potrebno.
Kada pritisak naroda u zapadnim zemljama spriječi rat protiv Irana ili eskalirani rat protiv Sirije ili proširenje ukrajinskog rata u Treći svjetski rat, podsjećamo se da bez otpora naroda ratnom huškanju — posebno nuklearnog tipa — vjerojatno ne bi bilo zivot na Zemlji. Kada izraelski ministar finansija kaže da bi volio da umre od gladi 2 miliona ljudi, ali svijet mu to ne dozvoljava, svijet bi trebao pokleknuti i odlučiti učiniti mnogo više od onoga što mu ne dozvoljava.
Kada vidimo da se ljudi u anketama protive ratovima koje su im njihove vlade i glavni mediji rekli da podrže, moramo priznati uspjehe u obrazovanju; a kada vidimo da ljudi prihvataju ratnu propagandu, moramo prepoznati neuspjehe u obrazovanju.
Infrastruktura koja nam je potrebna da okončamo rat apsolutno nije ono što bi vam američka vlada ili NATO rekli. To nije Pentagon. To nisu masovni međunarodni trgovci oružjem. To nije carstvo stranih vojnih baza. To nije stup mira koji je izložen u Pentagonu kao proklamacija da se mir može i mora postići ratom.
To također nije nešto poput američkog Instituta za mir, sa svojim finansijerima kompanija za oružje i članovima odbora, njegovom ovisnošću o američkom Kongresu i američkoj vojsci, njegovim odbijanjem da se suprotstavi zagrijavanju SAD-a ili ratnoj potrošnji, njegovom aktivnom podrškom ratu u Siriji i Iraku , njegovo protivljenje pregovorima u Ukrajini, njegovo ćutanje o Gazi.
Ali možda bi to moglo biti da je američki Kongres podržao stvaranje mira. I možda bi američki Kongres podržao stvaranje mira kada bi podmićivanje bilo zabranjeno na američkim izborima, ili bi američke škole bile bolje, ili bi SAD imale bolje medijske kuće, ili bi druge nacije odbile podržavati američke ratove, ili bi mirovne aktivistkinje i mirovne obrazovne grupe postale moćnije — javnost je postala aktivnija.
Zamislivo je da bi američki Institut za mir mogao, ako bi Kongres ili javnost postali nešto više orijentisani na mir, u kritičnim trenucima pomoći da se stvari dalje guraju u tom pravcu. Institut bi mogao proizvoditi svjedočenja u Kongresu, intervjue za medije, tekstove, postove na blogovima i nejavne savjete usmjerene protiv rata i mira, čak i dovodeći svoje finansiranje i budućnost u opasnost. To do sada nismo videli. 2015. godine, američka i globalna javnost, pa čak i neki članovi američkog Kongresa – uključujući tipa koji se sada kandidira za potpredsjednika demokrata – uspješno su se suprotstavili prijedlogu predsjednika Obame o masovnoj eskalaciji rata u Siriji. Koliko ja znam, američki institut za mir nije pomogao. Možda najbliže što je institut došao suprotstavljanju američkom vođenju rata bio je njegov komentar o Iranu koji se nije u potpunosti protivio diplomatiji i sporazumima, čak i dok se otprilike polovina američkog Kongresa strastveno protivi bilo čemu osim neprijateljstvu, sankcijama, i rat.
Može se raspravljati da je američki institut za mir do sada bio suprotnost od pomoći. Kao službeni ogranak američke vlade, proglašava se stručnjakom za stvaranje mira. Ona prikazuje protivljenje genocidu kao opravdanje za američke ratove i kao ne uključuje protivljenje onim američkim ratovima i ratovima pod oružjem SAD koji su genocid. Dok svi gledamo genocid koji se prenosi uživo iz Gaze, naši zvanični stručnjaci za suprotstavljanje genocidu ne govore ni jednu riječ protiv toga. Oni nas uče da tražimo uzroke nasilja u zaostalim kulturama ne-Evropljana i da izbjegavamo bilo kakvo razmatranje američkog poslovanja s oružjem, vojne obuke SAD-a ili okupacije američkih baza. Zar ne bi bilo korisnije zamijeniti američki institut za mir nekim drvećem?
Šta ako postoji nešto drugo unutar američke vlade sa nazivom „mir“ na sebi, ministarstvo ili ono što bi se u SAD-u zvalo odjel za mir? Moglo bi se zamisliti kao američki institut za mir sa većim budžetom i većim sjedištem. Moglo bi se zamisliti bez ministra rata - danas pogrešnog ministra odbrane - u njegovom odboru. Moglo bi se zamisliti bez finansiranja kompanija koje se bave oružjem, i sa zabranom zapošljavanja bilo koga koga finansira vojska, vojnog izvođača ili neameričke vlade u vojsci. Moglo bi se zamisliti da Kongres stavlja svoje finansiranje van domašaja Kongresa, čineći ga nediskrecionim. Da ima sekretara na nivou kabineta, on ili ona bi morali biti imenovani od strane predsjednika i potvrđeni od strane američkog Senata. Dakle, stvar bi mogla na kraju biti vođena od strane protivnika samog njenog postojanja. Ili bi ga mogao na kraju voditi snažan zagovornik mira kojeg je ostatak vlade općenito ignorirao. Ali isto tako je moguće da bi to moglo na kraju pomoći cilju mira.
Slično tome, postojeća i potencijalna ministarstva mira u bilo kojoj drugoj zemlji — kao i druga ministarstva ili odjeli koji su voljni i sposobni — mogu unaprijediti cilj mira. Na temu “Suzbijanje rasizma, etno-religijske netolerancije i promicanja društvene kohezije” takva ministarstva mogu raditi interno fokusirana koja se ne suprotstavljaju vanjskoj ratnoj agendi vlade, a ipak obrazovati ljude da se odupru netrpeljivosti i dehumanizaciji od kojih ovisi ratna propaganda. .
Civilno društvo u Sjedinjenim Državama moglo bi, upravo sada, uspostaviti dobro finansirano Odjeljenje za mir u sjeni, sa sekretarom za mir u sjeni s raznim zamjenicima i ogromnim osobljem. To bi moglo pokazati šta bi idealno službeno odjeljenje za mir radilo. Jednostavno ne bi imao isti službeni status. Ovo je već pokušano; Bio sam dio toga i prije — ali bez ikakvih sredstava, a još manje mermerne palate u Aveniji Ustava. Druge nacije koje imaju ministarstva mira, ili gdje ljudi mogu uspostaviti ministarstva mira u sjeni, mogu dati modele onoga što se može učiniti. I ovdje bi se rad „Suzbijanje rasizma, etno-religijske netolerancije i promicanje društvene kohezije“ mogao unaprijediti, možda najviše unutar nacije, ali sa implikacijama na spremnost ljudi da vjeruju u laži budućeg rata.
Spomenuo sam da bi jedan put ka miroljubivim SAD mogao uključivati da svijet kaže ne američkim ratovima. Infrastruktura koja nam je potrebna može uključivati Međunarodni sud pravde, kao i aktivističke pokrete, tijela unutar različitih vlada i vlade nacija poput Južne Afrike koje su pokrenule sud da naredi Izraelu da prekine svoje genocidne akcije u Gazi. Ali potrebno je nešto više jer Izrael to nije učinio.
Infrastruktura koja nam je potrebna može uključivati Međunarodni krivični sud, gdje je tužilac premješten da konačno zatraži naloge za hapšenje vrhunskih Izraelaca i Palestinaca. Ali potrebno je nešto više jer MKS nije izdao potjernice, kao što nikada nije izdao nikakve potjernice ni za jednim zapadnim ratnim zločincima i gonio je samo Afrikance, dajući infrastrukturi globalne pravde loš glas.
Infrastruktura koja nam je potrebna može uključivati Generalnu skupštinu Ujedinjenih nacija koja je voljna da koristi Rezoluciju 377 „Ujedinjavanje za mir“ koja joj omogućava da djeluje kada Vijeće sigurnosti ne uspije. Generalna skupština bi mogla sazvati hitnu sjednicu i iskoristiti "Ujedinjavanje za mir" da uvede embargo na oružje i ciljane sankcije izraelskoj vladi, suspenduje izraelsku vladu iz Ujedinjenih naroda i pošalje u Palestinu nenaoružane mirovne snage (koji su više puta pokazali svoju superiornost naoružanim mirovnjacima). Ili, u nedostatku kolektivne hrabrosti dovoljne za to, infrastruktura koju treba da izgradimo može se uglavnom sastojati od oduzimanja veta u Vijeću sigurnosti.
Drugi dio infrastrukture koji nam je potreban je nacionalni i UN-ov korpus civilne odbrane, odnosno agencije koje se bave obukom javnosti u nenaoružanoj civilnoj odbrani. Ovo može braniti i naciju ili bolje od vojske. Glavni problem je što nacionalne vlade ne žele da njihovi ljudi znaju kako da se odupru lošem upravljanju. Nenaoružane mirovne snage su uspjele za UN u Bougainvilleu gdje su zakazale naoružane, a uspjele su za grupe poput Nenasilnih mirovnih snaga. Premještanje UN-a iz oružanog militarizma u nenaoružano održavanje mira ključna je infrastrukturna promjena.
Potrebna nam je i infrastruktura za rješavanje sukoba putem Međunarodnog suda pravde, UN-a i osnovne diplomatije. Potrebne su nam diplomate obučene za stvaranje mira, a ne za trgovinu oružjem i obučene u diplomatiji, a ne samo bogati ljudi koji su potkupljivali političare finansiranjem predizbornih kampanja.
Potrebne su nam kulturne institucije koje poštuju mirotvorstvo, dodjeljuju mirovne nagrade onima koji to zaista zaslužuju, zahvaljuju mirotvorcima na njihovoj službi i slave hrabrost nenaoružanih otpornika.
Potrebno nam je pridržavanje ugovora, a posebno člana VI Ugovora o neširenju nuklearnog oružja, koji glasi: „Svaka od strana u Ugovoru se obavezuje da će u dobroj vjeri voditi pregovore o djelotvornim mjerama koje se odnose na prestanak nuklearnog oružja utrke u što skorije vrijeme i do nuklearnog razoružanja, te o sporazumu o opštem i potpunom razoružanju pod strogom i efikasnom međunarodnom kontrolom.”
Kao i Kellogg-Brianda pakta koji dijelom glasi: „Visoke strane ugovornice su saglasne da rješavanje ili rješavanje svih sporova ili sukoba bilo koje prirode ili porijekla, koji mogu nastati među njima, nikada neće biti tražen osim mirnim putem.”
Podržavanje ova dva ugovora i dodavanje bilo kakvih dodatnih ili suvišnih ugovora značilo bi zabranu naoružanja i rata. Proces bi uključivao obrnutu trku u naoružanju i infrastrukturu verifikacije, kao i novu infrastrukturu omogućenu demilitarizacijom — infrastrukturu saradnje na neobaveznim krizama kolapsa životne sredine, beskućništva, siromaštva i bolesti.
Pored novoojačane i proširene globalne infrastrukture, ista nam je potrebna u većini dijelova svijeta i za lokalnu infrastrukturu, jer je previše ušlo u srednji nivo, nacionalni nivo izgradnje institucija. Potrebna nam je poboljšana infrastruktura za lokalnu demokratiju i za bolje predstavljanje svakog nivoa stanovništva na višem nivou, uključujući i globalni.
Ono što je najvažnije, takođe su nam potrebni dramatično poboljšani i odgovorniji sistemi komunikacija, bez monopola za profit. Potrebni su nam sistemi komunikacije i obrazovanja koji nas usmjeravaju ka poistovjećivanju s globalnim građanstvom, sa odbacivanjem politike diskriminacije izbjeglica jer su oni mi, i sa odbijanjem politike rata jer su napadi na nas same.
##
