David Swanson, World BEYOND War, Decembar 9, 2023
Obraćanje na konferenciji GAMIP-a (Globalna alijansa za ministarstva i infrastrukturu za mir)
Žao mi je što sam bio previše zauzet da bih imao slajdove ovdje, i srećan sam što imam riječi. Takođe mi je žao što ima toliko Davidova, kralj David je užasna figura za sve nas po imenu, ali David Adams i mnogi drugi Davidi iskupljuju to ime, mislim.
Evo nas u trenutku kada najsamopravedniji, samoimenovani nadzornici međunarodnog poretka otvoreno i ponosno vrše genocid, nakon što su proveli decenije trubeći o svom odbacivanju genocida i čak koristeći genocid kao primarno opravdanje za ratove, kao da većina ratova nije genocid i svaki genocid nije rat. Čini se čudnim trenutak u kojem se može govoriti o infrastrukturi za mir, a posebno o tome šta funkcionira, što uspijeva.
Ali ako nešto ne uspije, ako nešto upadljivo ne funkcionira, to je rat. Rad za mir ne donosi uvijek mir, ali vođenje rata za mir nikada ne donosi mir, nikada ne stvara granice ili vlade navedene kao ciljeve. Vodeći Warakers nikada ne pobjeđuju pod svojim ili bilo kojim uslovima. Oni iznova i iznova propadaju, pod svojim i našim uslovima. U Ukrajini, obje strane konačno priznaju neuspjeh, a ipak ne znaju šta da rade u vezi s tim. U Izraelu i Palestini, svako ko ne misli da rat donosi još rata bira da ne razmišlja. Pristalice rata ne bi trebale razgovarati s pristalicama mira o uspjehu osim ako nisu spremni priznati da su profit od oružja i sadistička okrutnost ciljevi rata.
Nema sumnje da institucije stvorene za mir ili pod izgovorom da su za mir mogu biti zloupotrebljene, da se zakoni mogu zanemariti, da zakoni i institucije mogu čak postati bukvalno neshvatljivi za društvo koje je toliko otišlo u rat da mir nema smisla to. Nema sumnje da je ono što u konačnici funkcionira prije svega angažirano društvo koje educira i aktivira za mir, a da ono što je nezakonito nije ono što je zabranjeno na komadu papira osim ako taj komad papira ne dovede do akcije.
Ali društvu je potrebna infrastruktura, potrebne su institucije, potrebni su zakoni, kao dio kulture mira i kao mehanizmi za stvaranje mira. Kada se spriječe ili okončaju ratovi, kada se zatvore baze, kada se demontira oružje, kada nacije osuđuju ratove ili predlažu mirovne pregovore, ili sude stranim ratnicima u odsustvu, sve se to također radi kroz institucije i infrastrukturu. I važno je prepoznati da su samoproglašeni krstaši za takozvani poredak zasnovan na pravilima u stvarnosti odmetnici koji odbijaju da podrže ono što postoji na putu stvarnog poretka zasnovanog na pravilima.
Sjedinjene Države su vodeći zagovornik osnovnih ugovora o ljudskim pravima i sporazumima o razoružanju, vodeći prekršilac sporazuma o ratu i trgovini oružjem, vodeći protivnik i saboter međunarodnih sudova. Izrael je blizu. Nazivanje države aparthejda otvoreno stvorenom za jednu vjersku ili etničku grupu ne čini je demokratijom i ne umanjuje potrebu za pravičnim i reprezentativnim institucijama. To također ne bi trebalo umanjiti činjenicu da većina svjetskih vlada nije u ratu i nije to bilo decenijama ili stoljećima.
Ujedinjeni narodi jučer su izgledali kao da su radili prilično dobro, kao da su dali glas svojim članovima vlade, kao da su neke od tih vlada, možda čak i većina njih, govorile u ime svog naroda, i kao institucija koja je navodno stvorena da oslobodi svijet od pošast rata bi poduzela očigledan korak koji bi se trebao podrazumijevati da se zalaže i počne raditi za završetak određenog rata. A onda je došao američki veto, koji apsolutno nikoga nije iznenadio, svaki posmatrač je od početka znao da je cijela stvar bila šarada, da su Sjedinjene Države efektivno blokirale ovu konkretnu mjeru mjesecima i stavile veto na samu ideju mira u Palestini ili primjena vladavine prava na Izrael u desetinama prethodnih prilika.
Najkomičnija stvar koju je Volodimir Zelenski ikada uradio nije bila televizijska serija u kojoj je igrao ulogu zaista dobrog predsednika. To nije bio njegov obilazak mermernih palata NATO carstva obučen u borbenu opremu da bi slavnom krvlju i dimom utrljao rukave ratnika sa klimatizovanim foteljama. Bio je to njegov prijedlog, prije ne mnogo sedmica, da se eliminira veto u Vijeću sigurnosti UN-a. Toliko je otišao u vjerovanje u američku propagandu da je mislio da će poredak zasnovan na pravilima u kojem ruska vlada ne može staviti veto na volju svjetskih vlada biti prihvatljiv za vodećeg svjetskog veta u Washingtonu. Ovo je komično jer to nije samo licemjerje, ne samo nepoštenje američkog državnog sekretara ove sedmice koji se protivio etničkom čišćenju ako je u Sudanu, ili američkog takozvanog Instituta za mir koji na svojoj web stranici danas ima protivljenje genocidu ako je učinjen od strane ISIS-a prije 10 godina u Iraku. Zelenski je možda pobornik licemjerja, ali je toliko drastično pogrešno shvatio svoju ulogu da je izbrbljao šta nam zapravo treba i očigledno nije imao pojma da će se njegov diler oružjem u Washingtonu protiviti.
Očajnički moramo reformisati ili zamijeniti Ujedinjene nacije barem tijelom u kojem je svaka nacionalna vlada jednaka, i tijelom koje zamjenjuje oružano održavanje mira nenaoružanim održavanjem mira. Potonji se tako uspješno koristio u Bougainvilleu, dok oružane mirovne snage nisu uspjele uspostaviti ili održati mir na desetinama lokacija širom svijeta, često pogoršavajući stvari, dok koštaju bogatstvo i jačaju ratni mentalitet i infrastrukturu za zagrijavanje. Imamo nacionalne vlade koje opravdavaju svoje vojske pred svojim osiromašenim građanima uglavnom na osnovu toga da te vojske rade na mirovnim operacijama UN-a i potpuno bez obzira da li to funkcionira.
I kao što je objasnio David Adams, reforma ili zamjena treba da se proširi na UNESCO.
Potrebne su nam nacionalne vlade da ljudima daju ono što zapravo žele. Umjesto agencija za agresiju pogrešno označenih ministarstvima odbrane i resorima odbrane, potrebne su nam agencije stvarne odbrane, poznate i kao mir. I ne trebamo insistirati da budu pogrešno etiketirani ili prerušeni u odjeljenja za masovna ubistva. Možemo se zadovoljiti time da ih jednostavno nazovemo kako jesu, odjelima mira. Ali nazvati nešto što samo po sebi to neće učiniti takvim. Kako je ispričao David Adams, američka vlada odgovorila je na javni zahtjev stvaranjem onoga što naziva američkim institutom za mir. Taj institut radi neke dobre stvari u kojima se te stvari ne miješaju u američko carstvo, ali se tek treba suprotstaviti niti jednom američkom ratu bilo gdje. Ne trebaju nam samo ogranci vlada koji se pretvaraju da podržavaju mir, već koji zapravo rade za mir i ovlašteni da oblikuju ono što te vlade rade. U državama s kulturama i vladama s niskim nivoom korupcije koje su sposobne da rade za mir, Odjel za mir koji radi s fokusom na mir je čak i bolji od odjela za državu ili vanjske poslove koji radi istu stvar, što bi trebao biti njegov posao . Mirotvorstvo ima više od same diplomatije, i mnogo više od vrste diplomatije koju rade bogati davači mita koji rade u režiji vojske i istraživačkih centara koji se finansiraju iz oružja.
Inače, današnji New York Times hvali Francusku što je pažljivo izbjegavala bilo kakvu diplomatiju s Rusijom kada su neke ruske žrtve Prvog svjetskog rata pronađene i pokopane u Francuskoj. Diplomatija se tretira kao pandemija bolesti.
Na https://worldbeyondwar.org/constitutions je zbirka ugovora, ustava i zakona protiv rata. Mislim da ih vrijedi pogledati, kako da shvatimo koliko je sam papir beskoristan, tako i da shvatimo koje komade papira bismo mogli bolje iskoristiti. Zakoni koji zabranjuju svaki rat bukvalno su neshvatljivi za ljude koji zamišljaju da nema odbrane od rata osim rata. To možete vidjeti u ustavima određenih država koji zabranjuju sve ratove i propisuju ovlaštenja raznih zvaničnika u vođenju rata. Kako je to moguće? Pa zato što se rat (kada je zabranjen) shvata kao loš rat ili agresivni rat, a rat (kada se njime upravlja i planira) kao dobar rat i odbrambeni rat. To nije ni rečeno riječima, tako da nema potrebe objašnjavati ili definirati. Tako nastavljamo s ratovima, jer svaka strana svakog rata smatra da je dobra i odbrambena strana, dok da su naši praprabake i pradjedovi zabranili samo loše i agresivne dvoboje, ostavljajući dobre i odbrambene dvoboje na mjestu, bilo bi legalnih i časnih atentata na svakom sastanku Vijeća sigurnosti UN-a.
Hajde da razgovaramo o nekoliko stvari koje rade.
Diplomatija radi. Činjenica da strane u ratu mogu pregovarati o privremenim prekidima vatre znači da bi mogle pregovarati o trajnim. Činjenica da strane u ratu mogu pregovarati o razmjeni zarobljenika i humanitarnoj pomoći i brodskim putevima, itd., znači da mogu pregovarati o miru. Ili barem to znači da je izgovor da druga strana ne može govoriti jer je podljudska čudovišta laž. Pregovaranje o kompromisu se radi stalno, obično se radi kada oni na vlasti odustanu od određenog rata ili se umore od njega; to se moglo učiniti u bilo kom trenutku tokom ili prije rata.
Razoružanje radi. Smanjenje naoružanja dogovorom ili primjerom vodi daljem razoružanju od strane drugih. Također ne uspijeva, u onim slučajevima, kao što je Libija, gdje siromašna nacija, bogata resursima, prkosi bandi za ubistva zasnovana na pravilima. Ali većina nacija se ne suočava s tim rizikom. I to je rizik na kojem možemo raditi na eliminaciji. Razoružanje takođe ne uspeva za opresivne vlade koje nisu u stanju da nastave da tlače svoj narod, ali to je u redu sa mnom.
Zatvaranje baza radi. Ugoštavanje američkih vojnih baza u vašoj naciji čini ga metom i čini rat više, a ne manje vjerovatnim.
Ukidanje vojnih snaga. Model koji su stvorile nacije poput Kostarike je uspjeh koji treba proširiti.
Premještanje novca funkcionira. Nacije koje više ulažu u ljudske i ekološke potrebe, a manje u militarizam postaju sretnije i duže žive i manje ratova.
Tretiranje zločina kao zločina radije nego kao izgovora za gore zločine. I rješavanje korijenskih uzroka funkcionira. Umjesto da zapamtite Maine i dođavola sa Španijom, trebali bismo vikati Upamtite Španiju i pakao s bolom. Strani terorizam je uvijek gotovo u potpunosti koncentrisan u nacijama uključenim u strane ratove i okupacije. 11. marta 2004. bombe Al Kaide ubile su 191 osobu u Madridu, u Španiji, neposredno prije izbora na kojima je jedna stranka vodila kampanju protiv učešća Španije u ratu u Iraku pod vodstvom SAD-a. Narod Španije je izglasao socijaliste na vlasti, a oni su do maja uklonili sve španske trupe iz Iraka. Od tog dana do danas u Španiji više nije bilo bombi stranih terorista. Ova historija je u snažnoj suprotnosti s onom Britanije, Sjedinjenih Država i drugih nacija koje su na povratni udarac odgovorile još više rata, općenito proizvodeći više povratka. Općenito se smatra neprikladnim obraćati pažnju na španski primjer, a američki mediji su čak razvili naviku da izvještavaju o ovoj historiji u Španiji kao da se dogodilo suprotno od onoga što se dogodilo.
Tužioci u Španiji takođe su gonili visoke američke zvaničnike za zločine, ali je španska vlada popustila pod pritiskom SAD, kao i vlada Holandije i drugi. U teoriji, Međunarodni krivični sud je globalna infrastruktura koja je potrebna. Ali odgovara pritisku Zapada i SAD-a i Ujedinjenim nacijama podvrgnutim Vetowhipped. Čini se da ovakvo stanje stvari zbunjuje veliki broj ljudi koji uvijek prigovaraju „Ali SAD nisu čak ni član MKS-a – kako se uopće mogu povinovati pritisku SAD-a?“ — obično dodajući obavezno „Koliko vam Putin plaća?“ Ali ne samo da SAD nisu član MKS-a, već su kaznile i druge vlade zbog podrške MKS-u, sankcionisale su članove osoblja MKS-a dok to ne stigne, efektivno su zaustavile istrage o sebi u Afganistanu i Izraelu u Palestini, čak i dok zahtijevaju istragu Rusa, ali umjesto da podrže bilo koji međunarodni sud, SAD su ove sedmice pokrenule krivično gonjenje Rusa na američkom sudu u Virdžiniji. MKS je napravio predstavu kako istražuje ljude širom svijeta, ali glavna kvalifikacija za stvarno krivično gonjenje od strane MKS-a i dalje je Afrika. Vlade nekoliko zemalja optužile su izraelsku vladu za genocid i zatražile od Međunarodnog krivičnog suda da procesuira izraelske zvaničnike, ali ne bih zadržavao dah.
Zatim, tu je Međunarodni sud pravde, koji je u prošlosti presudio protiv Izraela, i ako se bilo koja nacija pozove na Konvenciju o genocidu, sud će biti dužan da presudi po tom pitanju. Ako ICJ utvrdi da se genocid dešava, onda MKS neće morati da donosi tu odluku, već samo razmatra ko je odgovoran. Ovo je rađeno i ranije. Bosna i Hercegovina se pozvala na Konvenciju o genocidu nad Srbijom, a ICJ je presudio protiv Srbije. Zločin genocida se dešava. Namjerno uništavanje naroda, u cijelosti ili djelimično, je genocid. Zakon treba da se koristi da se to spreči, a ne samo da se revidira nakon činjenice. Neki od nas u organizacijama poput RootsAction.org i World BEYOND War proizvele su hiljade zahtjeva vladama koje su optužile Izrael za genocid tražeći od njih da se stvarno pozovu na Konvenciju o genocidu u ICJ-u. Jedna pretpostavka je da je nedjelovanje uglavnom posljedica straha. To je i moja pretpostavka zašto se novinari sve više klanjaju pred Izraelom, što više novinara ubija.
Dakle, šta nam treba? Dio odgovora je u tome čega se trebamo riješiti. Kostariki je bolje bez vojske. Pročitao sam odličnu knjigu ove sedmice sa Novog Zelanda pod nazivom Ukidanje vojske o tome koliko bi Novom Zelandu bilo bolje bez vojske. Činilo se da je argument primjenjiv i na gotovo bilo gdje.
Ali dio odgovora je ono što trebamo stvoriti. I mislim da su Department of Peace dobar naslov za većinu toga. Drugi na ovom pozivu znaju više od mene šta je već stvoreno na mjestima poput Kostarike koja imaju određenu infrastrukturu za mir, kako vladinu tako i obrazovnu. Potrebni su nam odjeli za mir koji su ovlašteni da se javno suprotstave ratnom huškanju drugih u svojim vladama i moćnim vladama u inostranstvu. Tako nešto ne bi moglo postojati u američkoj vladi bez zabrane podmićivanja od strane trgovaca oružjem, ili onoga što ljudi u Sjedinjenim Državama eufemistički nazivaju doprinosima za kampanju. A ako ste se riješili korupcije, mogli biste samo natjerati Kongres SAD-a da radi za mir. Ali za to bi i dalje bile potrebne razne agencije, a druge vlade trebaju te agencije samo da bi se suprotstavile zagrijavanju vlada poput SAD-a ili Rusije, Izraela ili Saudijske Arabije, itd.
Unutar ili kao dodatak Odjelu za mir trebalo bi biti Odjel za nenaoružanu civilnu odbranu. Trebalo bi uspostaviti planove, kao u Litvaniji, ali ne i kooptirane od strane vojske, kao u Litvaniji, za obuku čitavog stanovništva u nenaoružanom nesaradnji s okupacijom. ove prošle godine, World BEYOND War održao svoju godišnju konferenciju na ovu temu, i preporučujem da je pogledate na https://worldbeyondwar.org/nowar2023 i preporučujem da je podijelite s drugima. Da li ste ikada sreli nekoga ko je rekao: „Ali morate imati rat da biste se branili! Šta je sa Putinom? ili šta je sa Hitlerom? ili šta je sa Netanyahuom?" Ako niste čuli da neko govori takve stvari, molim vas da mi kažete na kojoj planeti živite, jer bih se tamo preselio.
Naravno, razlog zašto vlade neće obučavati svoje ljude u nenaoružanoj civilnoj odbrani je taj što bi tada morale da odgovaraju svom narodu.
Unutar ili kao dodatak Odjelu za mir trebalo bi biti Odjel za globalne reparacije i pomoć. Nacije koje su učinile više štete prirodnom okruženju duguju onima koji su učinili manje. Nacije koje imaju više bogatstva, koje je mnogo eksploatisano odnekud, treba da dele sa drugima. Dijeljenje bogatstva s drugima košta dramatično manje od militarizma i čini više da se neko učini sigurnim i sigurnim. Iako prepoznaju probleme s Marshallovim planom, neki ovu vrstu projekta nazivaju Globalnim Marshallovim planom.
Unutar ili kao dodatak Odeljenju za mir trebalo bi da postoji Odeljenje stvarne odbrane od neobaveznih pretnji. Umjesto traženja mjesta na kojima će se uključiti u masovna ubistva, ovo odjeljenje bi tražilo načine da sarađuje i globalno sarađuje na prijetnjama s kojima se suočavamo bilo da radimo na njihovom stvaranju ili ne, kao što su kolaps životne sredine, beskućništvo, siromaštvo, bolesti, glad itd.
Unutar ili pored Odeljenja za mir trebalo bi da bude i Odeljenje za globalno građanstvo. Ovo bi bila agencija sa zadatkom da utvrdi da li njena vlada čini sve što može da sarađuje i održava globalni sistem zakona i prijateljskih odnosa. Kojim ugovorima se treba pridružiti ili stvoriti? Koje ugovore treba poštovati? Koji domaći zakoni su potrebni da bi se ispunile ugovorne obaveze? Šta ova zemlja može učiniti da odbojne nacije, male ili velike, drži u skladu sa standardima drugih? Kako se mogu ovlastiti međunarodni sudovi ili primijeniti univerzalna nadležnost? Borba protiv imperije je dužnost globalnog građanina na način na koji mi razmišljamo o glasanju ili mahanju zastavama kao o dužnosti nacionalnog građanina.
Unutar ili pored Odeljenja za mir trebalo bi da postoji Odeljenje za istinu i pomirenje. Ovo je nešto što radi i što je potrebno na većini lokacija na Zemlji. Moramo priznati šta je urađeno, pokušati to ispraviti i pokušati učiniti bolje u budućnosti. U našim ličnim životima to jednostavno nazivamo iskrenošću. U našem javnom životu to je ključ za smanjenje sukoba, uštedu novca, poštedu života i uspostavljanje drugih navika osim licemjerja.
Posao na stvaranju takve vrste vlade sa svim ovim stvarima u sebi treba da se obavi što je više moguće strateški kako bi se idealne strukture čvrsto uspostavile. To također treba učiniti što je moguće javno i edukativno, jer nam je potrebno društvo sposobno vrednovati i štititi takve odjele i funkcije.
Još nešto što funkcioniše, što neki od nas uzimaju zdravo za gotovo, je sloboda govora, štampe i okupljanja. I donekle imamo društva sposobna da vrednuju i štite te stvari. Oni prave ogromnu razliku. To je naravno razlog zašto zagovornici rata ciljaju na slobodu govora, a posebno na obrazovne institucije poput američkih koledža, zalažući se za suzbijanje slobode govora.
Zašto imamo više aktivizma protiv rata u Gazi nego drugih ratova? Nije to samo priroda rata. To su također godine obrazovnog rada i organiziranja, koje je trajalo zbog toliko ratova protiv Palestine. Moramo biti u mogućnosti da se obrazujemo ili smo osuđeni na propast.
Ne mislim, naravno, da nam je potrebna sloboda da zagovaramo genocid nad Jevrejima. Mislim da se zakonska zabrana ratne propagande zapravo treba pridržavati, da se moraju poštovati zakoni protiv podsticanja nasilja, a da je genocid i rat i nasilje.
Mislim, naravno, da nam je potrebna sloboda da kritiziramo izraelsku vladu i vladu SAD-a i svaku drugu vladu na Zemlji i da govorimo stvari koje ratni profiteri ne odobravaju.
Iznad svega, mimo svakog zakona ili agencije, potrebna nam je kultura mira, škole koje obrazuju, komunikacijski sistemi koji ne rade pod uticajem trgovaca oružjem. Prije svega, potrebni su nam ljudi koji se aktiviraju, koji izlaze na ulice i apartmane, koji gase posao kao i obično, i razumijevanje da je to građanska dužnost dobrih građana. Vidjeli smo blještavilo ovoga u različitim trenucima istorije, uključujući posljednja dva mjeseca.
Dio našeg aktivizma trebao bi biti zagovaranje i izgradnja infrastrukture koju želimo i društva koje nam je potrebno da to implementiramo. U Sjedinjenim Državama posljednjih sedmica vidjeli smo kako veliki sindikati izlaze protiv masovnih ubistava. To bi trebalo da bude norma. Oni kojima je stalo do ljudi treba da vide rad i mir kao dva dijela jednog pokreta. Organizacije radnika treba da postanu infrastruktura za mir i pravdu i održivost. Oni generalno nisu to, ali se to može zamisliti i raditi na tome da se ostvari.
Potrebna nam je medijska infrastruktura za komuniciranje o miru i mirovnom aktivizmu. Uglavnom, naši bolji mediji su premali, naši veći mediji su previše korumpirani, a naši javni forumi i društveni mediji su previše cenzurirani i pod dominacijom i algoritmom od strane nereprezentativnih gospodara. Ali ima tračaka onoga što je potrebno, a mi smo u mogućnosti da radimo po fazama i posmatramo postepeni napredak ka onome što je potrebno u ovoj oblasti.
Možemo pronaći načine na koje trebamo prenijeti drugima činjenice i osjećaje potrebne da ih navedemo da djeluju. Možemo uspostaviti odjele za mir u sjeni i pokazati šta bi oni radili. Možemo dokumentirati užase od kojih bismo trebali da se okrenemo, a umjesto toga ih držimo na svjetlu.
Zamislite da živite u Gazi i da dobijete telefonski poziv iz izraelske vojske da vam kaže da ćete biti ubijeni. U stvari, postoje globalne grupe za ljudska prava koje protestuju kada se takva upozorenja ne daju. Zamislite da pobjegnete iz improviziranog skloništa u školi da ne ugrozite sve tamo i pobjegnete u kuću svoje sestre. Zamislite da držite telefon sa sobom kako biste komunicirali s vanjskim svijetom šta se radi u ime dobrote i demokratije. A onda zamislite da vas dignu u vazduh zajedno sa svojom sestrom i njenom decom.
Zamislite grupu male djece na ulici. Zamislite ih vrlo slične djeci u parku u blizini vašeg doma. Zamislite ih s imenima, igrama i smijehom i svim detaljima za koje se kaže da “humaniziraju” ono što ljudi navodno jesu prije nego što se humanizuju. A onda zamislite da su razneseni u komade, većina ih je ubijena momentalno, ali nekoliko njih vrište i jauče od bola, krvare nasmrt ili žele da to mogu. I zamislite scenu koja se ponavlja hiljadama puta. Tolerisati ovo je nepristojno. Pristojnost ne govori na način prihvatljiv za Kongres SAD ili Evropsku uniju. Pristojnost je odbijanje na stranu dželata.
Prije više od sto godina u Evropi čovjek po imenu Bruce Bairnsfather zapisao je izvještaj o nečemu što sugerira kako bi ljudi lako mogli prestati podržavati ludilo militarizma. napisao je:
“Bližio se Božić, a mi smo znali da će nam pasti na sud da se 23. decembra ponovo vratimo u rovove i da ćemo, posljedično, tamo provesti Božić. Sjećam se da sam u to vrijeme bio vrlo loš u vezi sa ovim, jer je sve što je bilo u prirodi božićnih svečanosti očigledno bilo razbijeno o glavu. Sada, međutim, kada se osvrnem na sve to, ni za šta ne bih propustio taj jedinstveni i čudni Božić. Pa, kao što sam već rekao, ponovo smo ušli 23. Vrijeme je sada postalo vrlo lijepo i hladno. Zora 24. donela je potpuno miran, hladan, mraz. Duh Božića počeo je da nas sve prožima; pokušali smo da osmislimo načine i načine kako da sljedeći dan, Božić, učinimo na neki način drugačijim od drugih. Počeli su da kruže pozivi iz jedne zemunice u drugu na razne obroke. Badnje veče je, u smislu vremena, bilo sve što bi Badnje veče trebalo da bude. Naloženo mi je da se te večeri pojavim u iskopini udaljenoj oko četvrt milje lijevo kako bih imao prilično posebnu stvar u rovovskim večerama - ne baš toliko nasilnika i Maconochieja kao obično. Boca crnog vina i mješavina konzerviranih stvari iz kuće zamjenjuje se u njihovom odsustvu. Dan je bio potpuno bez granatiranja, i nekako smo svi osjećali da i Bochevi žele biti tihi. Postojala je neka vrsta nevidljivog, neopipljivog osjećaja koji se širio smrznutom močvarom između dva reda, koji je govorio 'Ovo je Badnje veče za nas oboje - nešto zajedničko.' Oko 10 sata Izašao sam iz druženja na lijevoj strani naše linije i vratio se u svoju jazbinu. Kada sam stigao u svoj dio rova, zatekao sam nekoliko muškaraca kako stoje uokolo, i svi vrlo veseli. Dosta se pjevalo i pričalo, šale i podsmijeh na naše radoznalo Badnje veče, za razliku od bilo kojeg prethodnog, bili su gusti u zraku. Jedan od mojih ljudi se okrenuo prema meni i rekao: 'Možete ih 'prilično jasno čuti, gospodine!' 'Čuti šta?' pitao sam. „Tamo Nemci, gospodine; 'slušajte ih kako pjevaju i sviraju na bendu ili tako nečemu'. Slušao sam; - daleko preko polja, među mračnim senkama iza, mogao sam da čujem žamor glasova, a povremeno bi na mraznom vazduhu lebdela neka nerazumljiva pesma. Činilo se da je pjevanje bilo najglasnije i najjasnije malo s naše desne strane. Ušao sam u svoju zemunicu i našao komandira voda. 'Čuješ li Boches kako dižu taj reket tamo?' Rekao sam. 'Da', odgovorio je; 'bili su u tome neko vrijeme!' 'Hajde', rekao sam, 'idemo uz rov do živice tamo s desne strane - to im je najbliža tačka, tamo.' Tako smo teturali duž našeg sada tvrdog, smrznutog jarka, i penjući se na obalu iznad, koračali preko polja do našeg sljedećeg dijela rova s desne strane. Svi su slušali. Improvizirani Boche bend svirao je nesigurnu verziju 'Deutschland, Deutschland, uber Alles', na kraju koje su neki od naših stručnjaka za orgulje uzvratili komadićima ragtime pjesama i imitacijama njemačke melodije. Odjednom smo začuli zbunjenu viku s druge strane. Svi smo stali da slušamo. Povik se ponovo javio. Glas u mraku je viknuo na engleskom, sa jakim njemačkim naglaskom: 'Dođi ovamo!' Mreškanje veselja zahvatilo je naš rov, praćeno grubim izljevom usnih organa i smijehom. Trenutno, u zatišju, jedan od naših narednika je ponovio molbu: 'Dođi ovamo!' „Ti dolaziš na pola puta – ja dolazim na pola puta“, isplivalo je iz mraka. 'Hajde onda!' viknuo je narednik.
I naravno to se dešavalo na brojnim mjestima. Muškarci optuženi za međusobno ubijanje stekli su prijateljstva, održali ono što se danas zove humanitarna pauza i više od toga posebno jasna demonstracija da je drugačiji svijet moguć.
