Autor Victor Grossman, World BEYOND WarVeljače 5, 2023
"Hej", zacvilio je jedan krzneni leming drugom (na leming-lingu, naravno). “Vidio sam te kako pokušavaš da pobjegneš iz gomile! Hoćeš li nas izdati dobre leminge. Možda ste ljubitelj lisica, čak i vukova. Bolje da se držite u redu dok ne postignemo pravi cilj.” Kao što ljubitelji leminga nažalost znaju, taj bi cilj mogao biti preko litice u more. I mislim da lemingi ne znaju plivati!
Je li takva litica možda blizu Crnog mora? Ili duž Dnjepra? I ima li danas onih koji se – poput leminga – drže u gomili?
Ne, njemačka ministrica vanjskih poslova, Annelina Baerbock, nije leming! Mora da vidi sebe više kao vođu onih afričkih bivola koji spajaju rogove i kopita kako bi odbili napad grabežljivca. "Ne borimo se jedni protiv drugih", rekla je ona evropskim poslanicima, a zatim otvoreno izjavila ono što mediji, manje direktno, godinama upućuju: "Mi vodimo rat protiv Rusije!" Ali ovaj suviše istinoljubiv prekršilac tabua morao je biti razvodnjen; njen zamjenik je brzo ispravio: „Mi podržavamo Ukrajinu, ali po međunarodnom pravu. Njemačka nije strana u ratu.”
Nijedan njemački ministar vanjskih poslova od 1945. nije bio tako otvoreno hajdučki nastrojen kao ovaj lider Zelene stranke. I bila je jedna od najglasnijih u zalaganju za strože sankcije Evropske unije: „Mi udaramo na Putinov sistem tamo gde ga treba udariti, ne samo ekonomski i finansijski, već u njegovom centru moći.“ – „To će upropastiti Rusiju. ”
Četiri glavna trenda u Njemačkoj utiču na politiku prema Rusiji i Ukrajini. Baerbockovi bučnici izgleda željni da obave Boeing-Northrup-Lockheed-
Drugi trend u Njemačkoj u potpunosti pozdravlja sve politike i akcije SAD-NATO-a za održavanje ovog rata dok Rusija ne bude poražena, ali se razlikuje utoliko što se suprotstavlja ulozi podređenog mlađeg partnera Washingtonu ili Wall Streetu. Želi da se osjeti više njemačke moći, barem u Evropi, ali nadamo se i dalje! Ton njegovih zagovornika (čak i, ponekad osjećam, njihove čelične oči) vraća strašna stara sjećanja kojih se još uvijek sjećam s jezom. U to vrijeme nisu leopardi, već tenkovi Panther i Tiger koji su se trudili poraziti Ruse, kao u 900-dnevnoj opsadi Lenjingrada, sa oko milion i po mrtvih, uglavnom civila, uglavnom od gladi i ekstremne hladnoće - više mrtvih u jednom gradu nego u bombardovanju Drezdena, Hamburga, Hirošime i Nagasakija zajedno. Nekako proizvođači tenkova vole da zloupotrebljavaju imena predatora, takođe Puma, Gepard (Gepard), Luchs (Ris). Imena njihovih predatorskih proizvođača ostaju ista; Krupp, Rheinmetall, Maffei-Kraus sada gomilaju ne Reich-Marke nego evre. Naravno, motivacije i strategije su se uvelike promijenile, ali za mnoge zagovornike ovog trenda, bojim se, osnovne ekspanzivne namjere možda neće biti toliko različite. Ove snage su jake u obje “hrišćanske stranke”, sada u opoziciji, ali i u Slobodnoj demokratskoj stranci, članici vladine koalicije.
Treći, složeniji trend baziran je na Socijaldemokratskoj partiji (SPD) kancelara Olafa Scholza. Mnogi od njenih lidera su isto tako ratoborni kao i njihovi koalicioni partneri. Predsjednik stranke Lars Klingbeil, nakon što je pohvalio velike vojne uspjehe Ukrajinaca, pohvalio se da su oni dijelom zaslužni za vojnu opremu koju je isporučila Evropa, a također i Njemačka, koja je "prekršila svoj višedecenijski tabu protiv slanja bilo kakvog oružja u područja sukoba". Pomoć će biti nastavljena, naglasio je, hvaleći Haubicu 2000, koju je isporučila Njemačka, kao „jedan od najuspješnijih oružanih sistema do sada raspoređenih u Ukrajini.“ Također će snabdjeti raketne bacače i tenk protivvazdušne topove Gepard . “To se mora nastaviti. To će se nastaviti,” obećao je Klingbeil. “Dosljedno ćemo nastaviti da podržavamo Ukrajinu.”
Ali dok je uključivao prihvaćenu formulu „Putin je ratni zločinac, on je započeo brutalni agresorski rat“, on je takođe izjavio: „Treći svetski rat se mora sprečiti“. Ove pacifičke riječi mogle bi biti još jedno ponavljanje formule: „Ukrajina može i ne smije biti prisiljena da se odrekne bilo koje svoje suverene teritorije, tako da je jedini mogući zaključak ovog rata poraz Rusije, bez obzira koliko je Ukrajine uništeno i koliko je Ukrajinaca – i Rusa – ubijeno ili osakaćeno. Ova pozicija je puna kontradikcija, ali u osnovi završava u skladu sa masovnim medijima.
Ali dok su Klingbeilove riječi jasno imale za cilj da odbiju optužbe da je Njemačka odugovlačila sa slanjem tenkova Leopard i davanjem Zelenskog većeg i bržeg oružja koje želi, poput mlaznih aviona ili možda podmornica, one također odražavaju određenu podjelu unutar stranke. Nekolicini njenih lidera (i mnogim njenim članovima) nedostaje entuzijazam za sve više i više milijardi u ratnom budžetu i slanje sve većeg, jačeg oružja Zelenskom. I Šolc se ponekad činilo da slabo čuje glasove onih, mnogo brojnijih u bivšim istočnonemačkim oblastima, koji nisu voljni da podrže rat koji teško pogađa nemačke radnike i koji može da eksplodira u celoj Evropi ili svetu.
Ova klimava treća pozicija izbjegava analizu o bilo kakvom udjelu Washingtona i njegovih NATO marioneta u odgovornosti za rat. Umanjuje ili ignoriše bilo kakvo pominjanje potiskivanja NATO-a (ili njegovog „istočnog krila“) sve do ruskih granica, dovodeći svoje oružje za uništavanje na sve bližu udaljenost od Sankt Peterburga i Moskve, stežući svoju omču. Ruske trgovinske rute na Baltiku i, sa Gruzijom i Ukrajinom, u Crnom moru, dok je Kijev, razbijajući sve kontrasile u Donbasu od 2014. godine, pomagao da se napravi zamka za Rusiju. Njegov cilj, ponekad eksplicitno izražen, bio je da se ponovi prozapadni, pro-NATO, Vašington predvođen puč na Trgu Majdan 2014. godine – ali sljedeći put na Crvenom trgu u Moskvi – i konačno završen na trgu Tjenanmen u Pekingu. Čak i postavljanje tako teških pitanja označeno je kao „staro-levičarska rusofilska” nostalgija ili „ljubavi prema Putinu”. Ali, srećom ili ne, Scholz, sa ili bez unutrašnjih rezervi u pogledu širenja rata, čini se da je pokleknuo pred ogromnim pritiskom za uniformnost.
Četvrti trend u njemačkoj misli ili djelovanju u vezi s Ukrajinom protivi se isporukama oružja i poziva na sve moguće napore da se postigne prekid vatre i onda, konačno, neki mirovni sporazum. Ne dolaze svi glasovi u ovoj grupi s lijeve strane. Penzionisani general Harald Kujat, od 2000. do 2002. godine najviši čovjek njemačkih oružanih snaga, Bundeswehra, a potom i predsjedavajući Vojnog komiteta NATO-a, iznio je neke iznenađujuće zaključke u intervjuu za malo poznatu švicarsku publikaciju Zeitgeschehen im Fokus (jan. 18, 2023). Evo nekih od njih:
„Što duže traje rat, to je teže postići dogovoreni mir. …. Zato mi je bilo toliko žalosno što su pregovori u Istanbulu u martu prekinuti uprkos velikom napretku i potpuno pozitivnom ishodu za Ukrajinu. Rusija je u Istanbulskim pregovorima očigledno pristala da povuče svoje snage na nivo od 23. februara, odnosno prije početka napada na Ukrajinu. Sada se više puta traži potpuno povlačenje kao preduslov za pregovore... Ukrajina se obavezala da će se odreći članstva u NATO-u i da neće dozvoliti stacioniranje bilo kakvih stranih trupa ili vojnih objekata. Zauzvrat bi dobila sigurnosne garancije od bilo koje države po svom izboru. Budućnost okupiranih teritorija trebalo je diplomatski riješiti u roku od 15 godina, uz eksplicitno odricanje od vojne sile. …
“Prema pouzdanim informacijama, tadašnji britanski premijer Boris Johnson intervenirao je u Kijevu 9. aprila i spriječio potpisivanje. Njegovo obrazloženje je bilo da Zapad nije spreman za kraj rata...
“Nečuveno je da lakovjerni građanin nema pojma šta se ovdje igra. Pregovori u Istanbulu bili su dobro poznati javnosti, kao i da je sporazum na ivici potpisivanja; ali iz dana u dan o tome se nije čulo ništa više...
“Ukrajina se bori za svoju slobodu, za svoj suverenitet i za teritorijalni integritet zemlje. Ali dva glavna aktera u ovom ratu su Rusija i SAD. Ukrajina se bori i za geopolitičke interese SAD-a, čiji je deklarirani cilj da politički, ekonomski i vojno oslabe Rusiju do te mjere da se onda mogu okrenuti svom geopolitičkom rivalu, jedinom sposobnom ugroziti njihovu prevlast kao svjetske sile: Kini. ….
“Ne, ovaj rat nije zbog naše slobode. Suštinski problemi zbog kojih je rat počeo i koji se nastavlja i danas, iako je mogao da se završi, sasvim su različiti... Rusija želi spriječiti svog geopolitičkog rivala SAD da stekne stratešku nadmoć koja ugrožava sigurnost Rusije. Bilo da se radi o članstvu Ukrajine u NATO-u predvođenom SAD, bilo da se radi o stacioniranju američkih trupa, premještanju vojne infrastrukture ili zajedničkim NATO manevrima. Trn u oku Rusiji je i postavljanje američkih sistema odbrambenog sistema od balističkih raketa NATO-a u Poljskoj i Rumuniji, jer je Rusija uvjerena da bi i SAD mogle eliminirati ruske interkontinentalne strateške sisteme iz ovih lansirnih objekata i tako ugroziti nuklearnu stratešku ravnotežu.
„Što duže traje rat, to je veći rizik od širenja ili eskalacije... Obje zaraćene strane su trenutno ponovo u pat poziciji... Dakle, sada bi bilo pravo vrijeme da se nastave prekinuti pregovori. Ali isporuke oružja znače suprotno, odnosno da se rat besmisleno produžava, sa još više smrtnih slučajeva na obje strane i nastavkom razaranja zemlje. Ali i sa posljedicom da smo još dublje uvučeni u ovaj rat. Čak je i generalni sekretar NATO-a nedavno upozorio na eskalaciju borbi u rat između NATO-a i Rusije. A prema riječima američkog načelnika zajedničkog štaba, generala Marka Milleya, Ukrajina je postigla ono što je mogla postići u vojnom smislu. Više nije moguće. Zato sada treba uložiti diplomatske napore za postizanje mira koji se pregovara. Dijelim ovo mišljenje….
“Ono što je gospođa Merkel rekla u intervjuu je jasno. Sporazum Minsk II je pregovaran samo da bi se kupilo vrijeme za Ukrajinu. I Ukrajina je to vrijeme iskoristila i za vojno ponovno naoružavanje. … Rusija to razumljivo naziva prevarom. A Merkel potvrđuje da je Rusija namerno prevarena. Možete suditi o tome kako god želite, ali to je očigledna povreda povjerenja i pitanje političke predvidljivosti.
“Ne može se osporiti da je odbijanje ukrajinske vlade – svjesne ove namjerne obmane – da provede sporazum, samo nekoliko dana prije početka rata, bilo jedan od pokretača rata.
“To je bilo... kršenje međunarodnog prava, to je jasno. Šteta je ogromna. Morate zamisliti situaciju danas. Ljudi koji su od početka hteli da ratuju i još to žele, zauzeli su stav da se sa Putinom ne može pregovarati. Bez obzira na sve, on ne poštuje dogovore. Ali sada se ispostavilo da smo mi ti koji ne poštujemo međunarodne sporazume...
„Koliko ja znam, Rusi se pridržavaju svojih ugovora... Imao sam mnogo pregovora sa Rusijom... Oni su teški pregovarački partneri, ali ako dođete do zajedničkog rezultata, onda to stoji i važi. “
Kujatove stavove, uprkos njegovom vrhunskom rezimeu, mediji su ili ignorisali ili su zatrpali nekoliko dvosmislenih riječi.
U Njemačkoj, kao i drugdje, ljevičari su podijeljeni, čak i podijeljeni, oko rata u Ukrajini, a to uključuje i stranku LINKE. Njegovo „reformsko“ krilo, sa većinom od 60-40 na svom junskom kongresu, pridružuje se zvaničnoj glavnoj struji u ljutom osuđivanju Putina, optužujući Rusiju za imperijalizam i, ako uopšte, samo slabo kritizirajući politiku SAD, NATO-a ili Evropske unije koja je dovela do toga. u rat. Neki u LINKE podržavaju prodaju oružja Zelenskom i koriste izraze kao što su „ljubitelji Putina“ da osude svoje protivnike. Da li se uklapaju u analogiju upoređujući politiku ministra vanjskih poslova Baerbocka sa odbrambenim bivolima protiv lava koji grabeži? Ili su se pridružili nekoj vrsti gomile leminga?
Drugi u LINKE-u bi više voljeli sliku velikog medvjeda koji se brani od čopora vukova koji napadaju – i snažno udara onog vuka koji mu se približi. Medvjedi mogu biti i vrlo brutalni, a mnogi u ovoj partijskoj krilu izbjegavaju da izraze bilo kakvu ljubav prema njima. Ali oni to, svejedno, vide kao da su u defanzivi – čak i ako prvi udari i povuče krv. Ili su takve analogije previše lakomislene pred užasnim događajima koji se sada dešavaju.
Trenutno se čini da je podjela u LINKE nakratko na čekanju; izbori u Berlinu iduće nedjelje i ne mogu zamisliti nijednog istinskog ljevičara koji želi da desničarski političari dobiju snagu. Zapravo, čak i lokalni „reformatorski“ lideri koji su postali manje oduševljeni kampanjom za konfiskaciju ogromnih nekretnina u Berlinu, koja je na referendumu 56.4. osvojila više od milion glasova (2021%), sada su oporavili svoje jednokratne militantnost, što ih čini jedinim članom trostranačke koalicije grad-država koji podržava ovaj zahtjev, dok su Zeleni i socijaldemokratski gradonačelnik otkrili novu toleranciju prema velikim trgovcima nekretninama.
Spoljnopolitička pitanja nisu toliko vidljiva na gradskim izborima, ali izgleda kao da se „reformatorski“ lideri berlinskog LINKE-a suzdržavaju, barem do nedjelje, od oštrih riječi na račun popularne, uvijek vrlo kontroverzne Sahre Wagenknecht, koja se drži svojih slogana. “Zabranjeno izvoz oružja” i “Grijanje doma, hljeb, mir!” S obzirom da je stranka sada pala na mizernih 11% u anketama u Berlinu, pokrpljeno jedinstvo se smatra šansom, s militantnim, borbenim stavom, da se ipak spasi od sudbine Humpty-Dumptyja! Uz malu nadu u dobro iznenađenje 12. februara, mnogi na LINKU zadržavaju dah.
Istini za volju, praćenje vijesti ovih dana pruža sve osim čistog zadovoljstva. Međutim, nedavno mi se pružila rijetka prilika za osmijeh.
Kancelar Olaf Scholz, nakon što je pokleknuo – ili klečao – pred ratničkim pritiscima i pokušao da podmladi blede lovorike za sebe i Njemačku, odletio je na svoje prvo službeno putovanje u Latinsku Ameriku. Nakon kratkih, bez ikakvih ljubaznih posjeta Čileu i Argentini, sletio je u Braziliju, nadajući se da će latinskog giganta odvojiti u NATO i evropsku kolijevku – i dalje od ruskih i kineskih rivala.
Završna konferencija za novinare sa Lulom bila je puna osmijeha i šamaranja po leđima. Kao prvo! "Svi smo sretni što se Brazil vratio na svjetsku scenu," uvjerio je Scholz. Ali onda je, iznenada, sreća izbačena ispod njega. Ne, Brazil neće poslati Ukrajini željene dijelove njemačkih tenkova za protuzračnu odbranu Gepard, kao ni municiju, rekao je Lula: „Brazil nema interesa da preda municiju koja se može koristiti u ratu između Ukrajine i Rusije. Mi smo zemlja posvećena miru.”
Njegove sljedeće riječi postavile su gotovo jeretička pitanja koja su do sada energično gušili zapadni mediji:
„Mislim da razlog za rat između Rusije i Ukrajine takođe treba da bude jasniji. Je li to zbog NATO-a? Je li to zbog teritorijalnih pretenzija? Je li to zbog ulaska u Evropu? Svijet ima malo informacija o tome”, dodao je Lula.
Iako se složio sa svojim njemačkim posjetiocem da je Rusija počinila “klasičnu grešku” invazijom na teritoriju Ukrajine, kritizirao je da nijedna strana nije pokazala dovoljnu volju da rat riješi pregovorima: “Niko ne želi da odstupi ni milimetar”, rekao je. To definitivno nije ono što je Scholz želio čuti. I kada je, gotovo vidno nervozan, insistirao da ruska invazija na Ukrajinu nije samo evropski problem, već „eklatantno kršenje međunarodnog prava“ i da je podrila „osnovu naše saradnje u svetu, ali i mira“. Lula, uvijek nasmijana, insistirala je: „Do sada, iskreno, nisam puno čuo o tome kako doći do mira u ovom ratu.”
Zatim je došao Lulin iznenađujući prijedlog: mirovni orijentirani klub nesvrstanih zemalja poput Kine, Brazila, Indije i Indonezije, od kojih nijedna nije bila uključena u rasprave o ratu. Takav klub bi značio omalovažavanje Njemačke i svih njenih evropskih saveznika ili podređenih – u suštini suprotno od onoga čemu je ciljala cijela Scholzova južna turneja. Bilo je jako teško “nasmijati se”!
Nije bilo iznenađujuće da je pres-konferenciji i cijeloj posjeti u većini njemačkih medija posvećeno malo više pažnje od, recimo, manjeg potresa zemlje u Minas Geraisu. Do sada, jedini pozitivan odjek koji sam čuo bio je od kopredsjedavajućeg LINKE-a, Martina Schirdewana. Ali dok bi se njegovi pozivi na prekid borbi i neevropsko posredovanje, od Wagenknechta ili čak od penzionisanog generala, mogli umanjiti ili zanemariti, to se možda neće pokazati tako lako kada glas bude glas predsjednika svijeta peta najveća nacija. Hoće li njegov stav o miru – ili njegov prijedlog – oblikovati događaje u svijetu više nego što mnogi žele?
Gledanje Scholzovih hrabrih pokušaja da se “nastavi da se smiješi” uprkos njegovom očiglednom bijesu dalo mi je previše rijetku priliku da se nasmijem dok gledam vijesti. Priznajem, uglavnom se zasnivao na Schadenfreude – onoj neprijateljskoj radosti zbog tuđe nelagode. Ali i – možda – zato što je ponudio novi tračak nade? Novih pravaca – čak i za leminge?
Jedan odgovor
Ono što evropske laburističke stranke zaboravljaju je da ako Ukrajina dobije ovaj rat, američka industrija oružja je napravila još jedno bogatstvo koje je djelimično platila EU, a da nije rizikovao ni jedan život SAD-a, a budući da rat uglavnom podstiču laburističke stranke na vlasti u Evropi ove stranke će izgubiti većinu principa za koje su se borile. Kapitalizam će odneti briljantnu pobedu.