U trenutku kada se čini da Bajdenova administracija udvostručuje ukrajinski sukob, TomDispatch redovan Rajan Menon pažljivo sagledava šta taj rat zapravo košta naš svet i, verujte mi, to je sumorna priča koju ne vidite ovih dana. Nažalost, kako se borbe odvijaju (i dalje i dalje), dok Vašington postaje sve više uložen u tu samostalnost, troškovi za nas ostale na ovoj planeti samo rastu.
I nije samo stvar guranja Vladimira Putina previše nuklearno naslonjen na zid ili glavu, kao nedavno ruski ministar vanjskih poslova Stavi to, za mogući Treći svjetski rat. Imajte na umu da tako potpuno fokusiranje na krizu u Ukrajini znači ponovo osigurati da bi najdublja opasnost za ovu planetu, klimatske promjene, mogla zauzeti vječno pozadinu Drugog hladnog rata.
I imajte na umu, rat ne ide dobro ni u zemlji. Već je jasno da, u očima mnogih Amerikanaca, Joe Biden nikada neće biti “ratni predsjednik” oko kojeg bi se trebali okupiti. Istraživanja sugeriraju da je većina nas, u najboljem slučaju, “mlak” o njegovoj dosadašnjoj ulozi u ratu i Split o tome šta misliti o njegovim postupcima (kao i o mnogim drugim stvarima). I nemojte računati na to da će rat pomoći demokratama na biralištima u novembru, a ne uz nagli rast inflacije. Sve haotičnija planeta koja izgleda sve više izmakla kontroli mogla bi staviti Trampiste Republikanske stranke u sedlo u godinama koje dolaze - još jedna noćna mora prvog reda. Imajući to na umu, razmislite sa Rajan Menonom kakva je katastrofa invazija Ukrajine za mnoge na ovoj našoj ranjenoj planeti. Tom
Godine 1919. pisao je poznati britanski ekonomista John Maynard Keynes Ekonomske posljedice mira, knjiga koja bi se zaista pokazala kontroverznom. U njemu je upozorio da će drakonski uslovi nametnuti poraženoj Njemačkoj nakon onoga što je tada bilo poznato kao Veliki rat – koji danas nazivamo Prvim svjetskim ratom – imati pogubne posljedice ne samo za tu zemlju već i za cijelu Evropu. Danas sam prilagodio njegov naslov kako bih istražio ekonomske posljedice (manje nego velikog) rata koji je sada u toku – onog u Ukrajini, naravno – ne samo za one koji su direktno uključeni, već i za ostatak svijeta.
Nije iznenađujuće, nakon ruske invazije 24. februara, izvještavanje se uglavnom fokusiralo na svakodnevne borbe; uništavanje ukrajinske ekonomske imovine, od zgrada i mostova do fabrika i čitavih gradova; težak položaj ukrajinskih izbjeglica i interno raseljenih lica, ili interno raseljenih lica; i sve više dokaza o zločinima. Potencijalni dugoročni ekonomski efekti rata u Ukrajini i izvan nje nisu privukli ni približno toliko pažnje, iz razumljivih razloga. Oni su manje visceralni i, po definiciji, manje neposredni. Ipak, rat će uzeti ogroman ekonomski danak, ne samo Ukrajini, već i očajnički siromašnim ljudima koji žive hiljadama milja daleko. I bogatije zemlje će iskusiti loše posljedice rata, ali će moći bolje da se nose s njima.
Slomljena Ukrajina
Neki očekuju da će ovaj rat potrajati godina, čak i decenijama, iako se ta procjena čini previše mračnom. Ono što znamo, međutim, jeste da su, čak i dva mjeseca nakon, ekonomski gubici Ukrajine i vanjska pomoć koja će toj zemlji ikada trebati da postigne nešto što liči na ono što je nekada važilo za normalno, zapanjujući.
Počnimo sa ukrajinskim izbjeglicama i interno raseljenim licima. Zajedno, ove dvije grupe već čine 29% ukupnog stanovništva zemlje. Da biste to stavili u perspektivu, pokušajte zamisliti 97 miliona Amerikanaca koji će se naći u takvoj nevolji u sljedeća dva mjeseca.
Od kraja aprila, 5.4 miliona Ukrajinci su pobjegli iz zemlje u Poljsku i druge susjedne zemlje. Iako su se mnogi — procjene variraju između nekoliko stotina hiljada i milion — počeli vraćati, nejasno je hoće li moći ostati (zbog čega ih podaci UN-a isključuju iz procjene ukupnog broja izbjeglica). Ako se rat pogorša i učini izaista posljednjih godina, kontinuirani egzodus izbjeglica danas bi mogao rezultirati potpuno nezamislivim.
To će još više opteretiti zemlje koje su ih domaćini, posebno Poljsku, koja je već skoro priznala tri miliona bežeći od Ukrajinaca. Jedna procjena koliko košta da im se osiguraju osnovne potrebe je 30 milijardi $. I to za jednu godinu. Štaviše, kada je napravljena ta projekcija izbeglica je bilo milion manje nego sada. Dodajte tome i 7.7 miliona Ukrajinci koji su napustili svoje domove, ali ne i samu zemlju. Cijena ponovnog upotpunjavanja svih ovih života bit će zapanjujuća.
Kada se rat završi i onih 12.8 miliona iseljenih Ukrajinaca počnu pokušavati da izgrade svoje živote, mnogi će otkriti da je njihov stambene zgrade i kuće više ne stoje ili nisu pogodni za stanovanje. The bolnice i klinike zavisili su od mesta gde su radili, njihove dece školama, trgovine i centri u Kijevu i na drugim mestima gdje su kupili osnovne potrepštine možda su sravnjeni ili teško oštećeni. Očekuje se da će ukrajinska privreda pasti za 45% samo ove godine, što nije iznenađujuće s obzirom na to da polovina njenih poslova ne radi i, prema podacima Svjetska banka, njegov pomorski izvoz sa njegove sada zaraćene južne obale je zapravo prestao. Za povratak čak i na predratne nivoe proizvodnje trebat će najmanje nekoliko godina.
Oko jedna trećina ukrajinske infrastrukture (mostovi, putevi, željezničke pruge, vodovod i sl.) je već oštećena ili srušena. Popravak ili ponovna izgradnja će zahtijevati između 60 milijardi $ i 119 milijardi $. Ukrajinski ministar finansija smatra da ako se tome dodaju izgubljena proizvodnja, izvoz i prihodi, ukupna šteta nanesena ratom već premašuje 500 milijardi $. To je skoro četiri puta više od vrijednosti Ukrajine bruto domaći proizvod u 2020.
I imajte na umu, takve brojke su u najboljem slučaju približne. Pravi troškovi će nesumnjivo biti veći i ogromni iznosi pomoći međunarodnih finansijskih organizacija i zapadnih zemalja potrebnih u godinama koje dolaze. Na sastanku koji su sazvali Međunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska banka, ukrajinski premijer Procijenjeno da bi obnova njegove zemlje zahtijevala 600 milijardi dolara i da mu je potrebno 5 milijardi dolara mjesečno u narednih pet mjeseci samo da bi ojačao njen budžet. Obje organizacije su već krenule u akciju. Početkom marta MMF je odobrio a 1.4 milijardi $ hitni zajam za Ukrajinu i Svjetsku banku dodatni $ 723 miliona. I to će sigurno biti samo početak dugoročnog priliva sredstava u Ukrajinu od ta dva zajmodavca, dok će pojedine zapadne vlade i Evropska unija nesumnjivo osigurati svoje kredite i grantove.
Zapad: veća inflacija, niži rast
Ekonomski udarni talasi izazvani ratom već nanose štetu zapadnim ekonomijama i bol će se samo povećavati. Ekonomski rast u najbogatijim evropskim zemljama iznosio je 5.9% u 2021. MMF anticipira da će pasti na 3.2% u 2022. i na 2.2% u 2023. U međuvremenu, između februara i marta ove godine, inflacija u Evropi ubrzano sa 5.9% na 7.9%. I to izgleda skromno u poređenju sa skokom evropskih cijena energije. U martu su već poskupjeli 45% u poređenju sa pre godinu dana.
Dobre vijesti, prenosi The Financial Times, je da je nezaposlenost pala na rekordno niskih 6.8%. Loše vijesti: inflacija je nadmašila plaće, tako da su radnici zapravo zarađivali 3% manje.
Što se tiče Sjedinjenih Država, ekonomski rast, projektovan na 3.7% za 2022. godinu, vjerovatno će biti bolji nego u vodećim evropskim ekonomijama. Kako god, konferencijski odbor, think tank za svojih 2,000 preduzeća članica, očekuje da će rast pasti na 2.2% u 2023. U međuvremenu, stopa inflacije u SAD je dostigla 8.54% krajem marta. To je dvostruko više nego prije 12 mjeseci i najviše od tada 1981. Jerome Powell, predsjednik Federalnih rezervi, jeste upozorio da će rat stvoriti dodatnu inflaciju. New York Times kolumnista i ekonomista Paul Krugman vjeruje da će pasti, ali ako je tako, postavlja se pitanje: kada i koliko brzo? Osim toga, Krugman očekuje poskupljenja do pogoršati prije nego što počnu popuštati. Fed može obuzdati inflaciju podizanjem kamatnih stopa, ali to bi moglo dovesti do daljeg smanjenja ekonomskog rasta. Zaista, Deutsche Bank je objavila vijest 26. aprila sa svojim predviđanjem da će borba Fed-a protiv inflacije stvoriti “velika recesija” u SAD krajem sljedeće godine.
Uz Evropu i SAD, ni Azijsko-pacifički region, treća svjetska ekonomska sila, neće ostati neoštećen. Navodeći posljedice rata, MMF smanjio svoju prognozu rasta za taj region za još 0.5% na 4.9% ove godine u poređenju sa 6.5% prošle godine. Inflacija u azijsko-pacifičkom regionu bila je niska, ali se očekuje da će porasti u brojnim zemljama.
Takvi neželjeni trendovi ne mogu se svi pripisati samo ratu. Pandemija Covid-19 stvorila je probleme na mnogim frontovima, a američka inflacija je već puzala prije invazije, ali će sigurno pogoršati stvari. Uzmite u obzir cijene energije od 24. februara, dana kada je počeo rat. The cijena nafte tada je iznosio 89 dolara po barelu. Nakon cik-zagova i maksimuma od 9. marta od 119 dolara, stabilizirao se (barem za sada) na 104.7 dolara 28. aprila – skok od 17.6% za dva mjeseca. Žalbe od strane Američki i Britanci vlade u Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima da povećaju proizvodnju nafte nisu otišle nikuda, tako da niko ne treba očekivati brzo olakšanje.
Cijene za transport kontejnera i vazdušni teret, koji je već povećan pandemijom, dodatno je porastao nakon invazije Ukrajine i poremećaji u lancu snabdevanja takođe pogoršao. Cijene hrane su također porasle, ne samo zbog većih troškova energije, već i zbog toga što Rusija čini skoro 18 posto globalni izvoz pšenice (i Ukrajina 8%), dok je udio Ukrajine u globalnom izvozu kukuruza 16% a dvije zemlje zajedno računaju više od četvrtine globalnog izvoza pšenice, ključnog usjeva za toliko zemalja.
Rusija i Ukrajina takođe proizvode 80% svjetskog suncokretovog ulja, koje se široko koristi za kuvanje. Rast cijena i nestašica ove robe već su očigledni, ne samo u Evropskoj uniji, već iu siromašnijim dijelovima svijeta poput srednji istok i Indija, koja gotovo svu svoju nabavku dobija iz Rusije i Ukrajine. Osim toga, 70% ukrajinskog izvoza prevoze se brodovima, a i Crno i Azovsko more su sada ratne zone.
Teško stanje zemalja sa „niskim prihodima“.
Sporiji rast, poskupljenja i veće kamatne stope kao rezultat nastojanja centralnih banaka da ukrote inflaciju, kao i povećana nezaposlenost, naštetit će ljudima koji žive na Zapadu, posebno najsiromašnijim među njima koji troše daleko veći dio svoje zarade o osnovnim potrepštinama poput hrane i plina. Ali „zemlje sa niskim dohotkom“ (prema podacima Svjetske banke definicija, oni sa prosječnim godišnjim prihodom po glavi stanovnika ispod 1,045 dolara u 2020. godini), posebno njihovi najsiromašniji stanovnici, bit će pogođeni mnogo teže. S obzirom na ogromne finansijske potrebe Ukrajine i odlučnost Zapada da ih zadovolji, zemljama s niskim dohotkom vjerovatno će biti daleko teže dobiti sredstva za otplatu duga koje će dugovati zbog povećanog zaduživanja za pokrivanje rastućih troškova uvoza, posebno osnovne stvari poput energije i hrane. Dodajte tome smanjene izvozne zarade zbog sporijeg globalnog ekonomskog rasta.
Pandemija Covid-19 već je primorala zemlje sa niskim prihodima da prebrode ekonomsku oluju tako što su više zaduživale, ali niske kamatne stope su učinile njihov dug, već rekordnim 860 milijardi $, nešto lakše za upravljanje. Sada, kada globalni rast opada, a troškovi energije i hrane rastu, oni će biti primorani da se zadužuju po daleko višim kamatama, što će samo povećati njihov teret otplate.
Tokom pandemije, 60% zemalja sa niskim dohotkom zahtijevalo je oslobađanje od svojih obaveza otplate duga (u poređenju sa 30% u 2015.). Više kamatne stope, zajedno sa višim cijenama hrane i energije, sada će pogoršati njihovu situaciju. Ovog mjeseca, na primjer, Šri Lanka kasnila sa otplatom duga. Istaknuti ekonomisti upozoravaju da bi se to moglo pokazati kao ključno, jer druge zemlje vole Egipat, Pakistan, I Tunis suočavaju sa sličnim problemima duga koje rat otežava. Zajedno, 74 zemlje sa niskim dohotkom su dugovale 35 milijardi $ u otplati dugova ove godine, povećanje od 45% u odnosu na 2020.
A one se, pazite, čak i ne smatraju zemljama sa niskim prihodima. Za njih je MMF tradicionalno služio kao zajmodavac u krajnjoj instanci, ali da li će moći da računaju na njegovu pomoć kada su Ukrajini takođe hitno potrebni ogromni krediti? MMF i Svjetska banka mogu tražiti dodatne doprinose od svojih bogatih država članica, ali hoće li ih dobiti, kada se i te zemlje nose sa sve većim ekonomskim problemima i brinu za svoje ljutite glasače?
Naravno, što je veći teret duga zemalja sa niskim prihodima, to će manje moći da pomognu svojim najsiromašnijim građanima da podnose veće cijene osnovnih životnih namirnica, posebno hrane. Indeks cijena hrane Organizacije za hranu i poljoprivredu je porastao 12.6% samo od februara do marta i već je bio 33.6% veći nego prije godinu dana.
Rastuće cijene pšenice — u jednom trenutku cijena po bušelu skoro udvostručen pre nego što su se smirili na nivou od 38% višem nego prošle godine — već su stvorili nestašice brašna i hleba u Egiptu, Libanu i Tunisu, koji su ne tako davno tražili u Ukrajini između 25% i 80% svog uvoza pšenice. Druge zemlje, kao Pakistan i Bangladeš — prva kupuje skoro 40% pšenice iz Ukrajine, a druga 50% od Rusije i Ukrajine — mogla bi se suočiti sa istim problemom.
Mjesto koje najviše pati od vrtoglavih cijena hrane možda je Jemen, zemlja koja je godinama zahvaćena građanskim ratom i koja se suočila s hroničnom nestašicom hrane i glađu mnogo prije nego što je Rusija napala Ukrajinu. Trideset posto uvezene pšenice u Jemen dolazi iz Ukrajine i, zahvaljujući smanjenju ponude izazvanom ratom, cijena po kilogramu je već porasla skoro pet puta na njenom jugu. The Svjetski program hrane (WFP) troši dodatnih 10 miliona dolara mjesečno za svoje operacije tamo, budući da bi se skoro 200,000 ljudi moglo suočiti sa "uslovima sličnim gladi", a 7.1 milion ukupno će iskusiti "hitne nivoe gladi". Međutim, problem nije ograničen na zemlje poput Jemena. Prema WFP276 miliona ljudi širom svijeta suočilo se s "akutnom glađu" čak i prije početka rata, a ako se povuče u ljeto, još 27 do 33 miliona moglo bi se naći u upravo tom nesigurnom položaju.
Hitnost mira — i to ne samo za Ukrajince
Veličina sredstava potrebnih za obnovu Ukrajine, važnost koju SAD, Britanija, Evropska unija i Japan pridaju tom cilju, kao i sve veći trošak kritičnog uvoza, dovešće najsiromašnije zemlje svijeta u još težu ekonomsku situaciju. Naravno, siromašni ljudi u bogatim zemljama su također ranjivi, ali oni u najsiromašnijim će patiti mnogo više.
Mnogi već jedva preživljavaju i nemaju niz socijalnih usluga dostupnih siromašnima u bogatim zemljama. Američka mreža socijalne sigurnosti je izlizano u poređenju sa evropskim analozima, ali barem tamo is tako nešto. Nije tako u najsiromašnijim zemljama. Tamo, najmanji sretnici prolaze uz malu, ako ikakvu, pomoć svojih vlada. Samo 20% od njih su na bilo koji način pokriveni takvim programima.
Najsiromašniji na svijetu ne snose nikakvu odgovornost za rat u Ukrajini i nemaju kapacitet da ga dovedu do kraja. Međutim, osim samih Ukrajinaca, njihovo produženje će ih najviše povrijediti. Najsiromašniji među njima nisu granatirani od strane Rusa ili okupirani i podvrgnuti ratnim zločinima kao stanovnici ukrajinskog grada bucha. Ipak, i za njih je okončanje rata pitanje života ili smrti. Toliko dijele sa narodom Ukrajine.
Autorsko pravo 2022 Rajan Menon
Rajan Menon, a TomDispatch redovan, je Anne i Bernard Spitzer profesor međunarodnih odnosa emeritus na Powell School, City College of New York, direktor programa Grand Strategy pri Odbrambenim prioritetima i viši istraživač na Saltzman Institutu za rat i mir na Univerzitetu Columbia. On je nedavno autor knjige Uobrazilja humanitarne intervencije.
