David Swanson, World BEYOND WarSeptembar 23, 2023
Dobrodošli u NoWar2023, World BEYOND Wargodišnja konferencija. Ovo je naša osma godišnja konferencija. Iako postojimo skoro 10 godina, ove konferencije smo započeli prije tačno osam godina. Imali smo dvije konferencije u Washingtonu, DC, jednu u Torontu, Kanada, i jednu u Limeriku, Irska. Sada imamo četiri na mreži.
Nosim svoj nebeskoplavi šal. Ako ga imate, nosite ga. Ako ste ga nedavno zatražili prilikom registracije za ovu konferenciju, zaista vam je poslata poštom. Šal znači da svi živimo pod istim nebom na planeti na kojoj radimo da se riješimo svih ratova i dovedemo do pravednog i održivog mira. Saznajte više na worldbeyondwar.org/blue
World BEYOND War raste i postaje efikasniji. Ali i ratna propaganda. Tokom tri dana ove konferencije, želimo da se pozabavimo najmoćnijim argumentom za rat.
Kao što znate, naša web stranica i druge publikacije i bezbrojni događaji su potvrdili da je rat nemoralan, da nas ugrožava, a ne štiti, da narušava slobode, promiče netrpeljivost, rasipa naše bogatstvo i ugrožava našu okolinu, da je nije neizbježna, korisna, pa čak ni opravdana.
Relativno nam je lako pokazati da je rat izbor koji su napravili ljudi, a ne vanjska sila, da su razna ljudska društva postojala bez rata i da je svaki konkretan rat mogao biti izbjegnut mudrijim izborima u godinama koje su prethodile njemu. Naša knjiga o Globalnom sigurnosnom sistemu ocrtava svijet u kojem strukture zakona i rješavanja sukoba, ekonomije i poduzeća mogu učiniti rat vrlo malo vjerojatnim umjesto — kao danas — krajnji cilj ogromnih napora i energije.
Najbolji odgovor na pitanje "Šta bi ljudi trebali učiniti kada ih vojska napadne?" uvijek će biti stvaranje svijeta u kojem vas vojska neće napasti. Ali to teško da nikome pomaže u trenutku napada. Već decenijama, prema mom iskustvu, živim u zemlji koja pokreće najviše ratova, sam čin razmišljanja o alternativama vojnoj borbi protiv invazije gotovo je univerzalno nesklon. U stvari, uobičajen argument za militarizam levičara u SAD je „Kako se usuđujete da kažete žrtvama SAD šta da rade?“ I odatle nema nikakvog koraka do „Kako se usuđujete da govorite žrtvama Rusije šta da rade?“
Prije dvanaest godina, Erica Chenoweth došla je do podataka koji sugeriraju da je vjerovatnoća da će nenasilne revolucije u prosjeku biti uspješnije nego nasilne, a da su uspjesi daleko dugotrajniji. To nije značilo bilo koji od poznatih nesporazuma kao što je da nasilne revolucije nikada nisu uspjele ili nenasilne nikada nisu uspjele, ili da se nenasilne revolucije ne suočavaju s nasiljem s druge strane, ili da se nenasilna akcija ne može koristiti za zle ciljeve. Ali šta je to značilo za „Šta ljudi treba da rade kada ih vojska napadne?“? Većina primjera bila je svrgavanje domaćih tiranina ili nepravedna politika, a ne odgovori na strane invazije.
Pa, počeli smo sastavljati listu najrelevantnijih primjera koje možete pronaći na worldbeyondwar.org/list
Kada su francuske i belgijske trupe okupirale Ruhr 1923. godine, njemačka vlada je pozvala svoje građane na otpor bez fizičkog nasilja. Kroz nenasilnu nesaradnju, ljudi su okrenuli javno mnjenje u Britaniji, SAD, pa čak i u Belgiji i Francuskoj, u korist okupiranih Nijemaca, a francuske trupe su povučene. U posljednjim godinama njemačke okupacije Danske i Norveške tokom Drugog svjetskog rata, nacisti više nisu kontrolirali stanovništvo. Nenasilne akcije koje su predvodili Mohandas Gandhi i Bacha Khanova nenaoružana mirovna vojska bile su ključne za uklanjanje Britanaca iz Indije. Kada je sovjetska vojska izvršila invaziju na Čehoslovačku 1968. godine, došlo je do demonstracija, generalnog štrajka, odbijanja saradnje, uklanjanja uličnih znakova, ubeđivanja trupa. Uprkos tome što su neupućeni lideri priznali, preuzimanje je usporeno, a kredibilitet sovjetske komunističke partije uništen. Litvanija, Letonija i Estonija oslobodile su se sovjetske okupacije nenasilnim otporom. U stvari, ukrajinski studenti su nenasilno okončali sovjetsku vlast nad Ukrajinom. U prvoj palestinskoj intifadi od kasnih 1980-ih do ranih 1990-ih, veliki dio potčinjenog stanovništva je efektivno postao samoupravni entitet kroz nenasilnu nesaradnju. Liberijski građanski rat 1999-2003 okončan je nenasilnom akcijom. itd.
Postoji mnogo primjera, uključujući nenasilno svrgavanje kolonijalnih vladara u Africi, uključujući i nenasilno oslobađanje okupiranih gradova u Ukrajini između 2014. i 2021., kao i, naravno, brojna nenasilna svrgavanja vojnih diktatura - što stvaraju uspješne vojne invazije. Mnogi primjeri na našoj listi su čisti uspjesi. Mnogi su djelomični uspjesi koji sugeriraju potencijal taktike koja ni u jednom slučaju nikada nije pokazala svoju maksimalnu moć tako lako zamislivu, ali nikada uspostavljenu. Pitanje "Šta bi ljudi trebali učiniti kada ih vojska napadne?" ostaje za sada „Šta da rade ljudi koji nisu u potpunosti obučeni za nenaoružani otpor kada ih vojska napadne?“
Naravno, na težinu onoga što oni mogu da urade utiče ono što radi ostatak sveta. Ako dostupne opcije uključuju korištenje stotine milijardi dolara vrijednog besplatnog oružja, onda bi mogle uključivati korištenje stotina milijardi dolara za nešto drugo. Osvojena teritorija mogla bi se brzo snabdjeti ne samo beskrajnim oružjem, već i, ili umjesto toga, obučenim timom nenaoružanih mirovnjaka i trenera. Novac nije briga, jer se teško može zamisliti nešto što bi se približilo cijeni militarizma. Timovi od više hiljada iz cijelog svijeta mogli bi se obezbijediti, u kombinaciji sa diplomatskim naporima, posredovanjem i pregovorima, iu kombinaciji sa najluđim finansijskim poticajima koji se mogu zamisliti: nove škole, bolnice i sportski kompleksi za svako selo koje se zalaže za nenasilje, tolerancije i demokratskog odlučivanja. Naravno, da su se vlade bavile tim stvarima i ulagale novac u nešto drugo osim oružja, mi uopće ne bismo imali ratove. Moja poenta je da postoje različita sredstva koja se mogu koristiti kao odgovor na vojnu invaziju, a otpor bez oružja je jedan od njih. Bilo bi bolje shvaćeno, i bilo bi efikasnije, kada bismo se za to pripremili na način na koji se većina naših vlada priprema za rat. I ako su svjetski mediji to slavili umjesto da se fokusiraju na nasilje.
Prilično je velika prepreka apelovati na zemlju koja je vojno napadnuta — nakon decenija vojnih odbrambenih (i napada) priprema i prateće kulturne indoktrinacije u navodnoj neophodnosti vojne odbrane — apelovati na tu zemlju da gradi u hodu nenaoružani plan civilne odbrane i djelovati po njemu uprkos gotovo univerzalnom nedostatku obuke ili čak razumijevanja. Smatramo da je velika prepreka samo da dobijemo pristup da dovedemo nenaoružani tim da brani nuklearnu elektranu usred rata. Razumniji prijedlog je da nacionalne vlade koje nisu u ratu uspostave odjele za nenaoružanu civilnu odbranu. Pravilno pripremljeno nenaoružano odjeljenje za odbranu (nešto što bi moglo zahtijevati velika ulaganja od 2 ili 3 posto vojnog budžeta) moglo bi učiniti naciju neupravljivom ako je napadne druga država ili državni udar i stoga imun na osvajanje.
To znači osposobljavanje čitavog društva da se odupre, fizički, socijalno, ekonomski i psihički, da blokira ulice, da ne sarađuje sa naređenjima, da odvrati invazione i okupatorske trupe da slijede naređenja, da zatvori infrastrukturu, da ništa ne radi. Ove pripreme treba da budu široko objavljene i potpuno transparentne za potencijalne protivnike.
Slučaj Litvanije nudi određeno svjetlo za put naprijed, ali i upozorenje. Iskoristivši nenasilnu akciju da protjera sovjetsku vojsku, nacija je postavila nenaoružani plan odbrane. Ali nema plan da vojnoj odbrani da pozadinu ili da je eliminiše. Militaristi su naporno radili na formiranju civilne odbrane kao pomoćne vojne akcije i kao pomoć vojnoj akciji. Trebaju nam nacije da shvate nenaoružanu odbranu jednako ozbiljno kao Litvanija, a onda i mnogo više. Zemlje bez vojske — Kostarika, Island, itd. — mogle bi doći do ovoga s drugog kraja tako što bi umjesto ničega razvile nenaoružane odjele za odbranu. Ali nacije s vojskom, te s vojskom i industrijom oružja podređene imperijalnim silama, imat će teži zadatak razvijanja nenaoružane odbrane, a znajući da poštena procjena može zahtijevati eliminaciju vojne odbrane.
Radujem se da ću tokom ove konferencije čuti priče nenaoružanih aktivista iz cijelog svijeta. Očekujem da će nas sve inspirisati idejama o tome šta je moguće i na čemu bismo trebali raditi u godinama koje su pred nama.
