Dobitnik nagrade za ukidanje rata David Bradbury deportovan iz Indije

By World BEYOND WarSeptembar 14, 2024

Volimo da budemo u toku sa prošlošću Dobitnici nagrade za ukidanje rata. Evo novog izvještaja Davida Bradburyja:

Letjela sam iz Bangkoka za Chennai u utorak navečer sa svoje dvoje djece – Nakeitom Bradbury (21) i Omarom Bradburyjem (14).

Svi imamo vize koje je izdala indijska vlada u Australiji prije nego što smo napustili Sydney, prošle subote, 7. septembra.

Nakon tri dana u Bangkoku odletjeli smo u Chennai kako bismo započeli ono što je trebao biti porodični odmor za pamćenje: pet glavnih turističkih destinacija za dvije sedmice.

Smještaj i interni letovi (bez povrata…) rezervirani unaprijed na više lokacija.

(U Bangkoku sam pokazao svoj najnoviji doco – omaž Nilu Dejvisu koji je tragično ubijen u 24-satnom puču u Bangkoku pre 39 godina. Smrt je dama je prikazan u Klubu stranih dopisnika i prikupili smo 407 dolara za djecu Gaze).

Stigavši ​​na šalter imigracije na aerodromu u Čenaju, moje dvoje djece je dobilo pečat u pasoše i uspjeli su proći bez problema. Kada je došao na mene red, zbunjeni službenik je morao pozvati upomoć dok je radio oko svog kompjuterskog terminala.

Unošenje mojih podataka je očigledno izazvalo alarm. Pozvao je svog nadzornika koji se na sličan način lecnuo dok mu je pogledao preko ramena. Bilo je 2 sata ujutro. Moja djeca su strpljivo čekala s druge strane staklene pregrade između nas.

Na kraju mi ​​je rečeno da neću moći ući u Indiju. Pitao sam zašto ne? Imao sam legitimnu vizu rekao sam im. A moja djeca su bila s druge strane barijere koja nas razdvaja. Bili smo ovdje na porodičnom odmoru koji smo planirali i štedjeli mnogo mjeseci. Sa uobičajenom indijskom ljubaznošću izbjegavanja pitanja: 'Zašto ne? Šta nije u redu sa mojom vizom?'

Moja djeca su bila s jedne strane granice... a ja s ove strane. Nisam mogao da im se pridružim. Dok su tužno, nevoljko mahali. Zbogom meni, odveden sam niz hodnik u malu sobu sa visokim plafonima. Prilično odvratna soba sa papirima i smećem na podu ispod kreveta na kojem je bio prljav dušek, bez posteljine. Metalni rešetkasti prozor koji je gledao na prazan zid hodnika. Povremeno bi došao čuvar i zurio u mene.

Tokom ostatka dana i do noći razna imigraciona policija u civilu dolazila bi i ispitivala me. Šta sam radio u Indiji? Šta sam radio ovdje prije u prethodnoj posjeti 2012? Koga sam poznavao ovdje u Indiji i s kim ste razgovarali prije nego što sam ovaj put došao u Indiju. Možete li otvoriti svoj telefon i dati nam ga, molim vas? Možemo li dobiti njihov broj telefona?

Bilo mi je hladno i tražio sam svoje dugačke pantalone i čarape koje su bile u mom koferu i neke lijekove koje sam uzimao za proširenu sedždu. Nikada mi ih nisu dobili, samo sat vremena prije nego što su me natjerali da se vratim na let za Bangkok. Moja torba još uvijek nije stigla ovdje u Bangkok.

Pitao sam da li mogu da telefoniram australijskoj ambasadi u Delhiju, ali taj zahtev je ignorisan.

Kako je avion jučer ujutro u 1.30 ujutro poletio iz Čenaja za Bangkok, zaboljelo je moje umorno srce da prihvatim odvojenost od moje djece i naše planove da napravimo veliku turneju po indijskom potkontinentu koja uključuje odlazak u Varanasi da pokažem mom Omaru kako Hindusi se nose sa smrću i opraštanjem od svojih najmilijih u sljedeći život. (Omar je prije pet mjeseci izgubio mamu, moju ženu od raka dojke. Oboje se osjećamo jako vezani jedno za drugo).

Šta je uzrokovalo poništenje moje indijske vize? Tokom poslijepodneva i ispitivan od strane indijske imigracije u civilu, brzo sam zaključio da mi indijska vlada nije oprostila što sam u Australiji napisao članak za svoje lokalne novine i usudio se ući u zonu 'zabranjeno' za državljane Indije. štampe i stranih medija poput mene 2012.

Tada, nakon što sam obavio svoje dužnosti u žiriju Međunarodnog filmskog festivala u Mumbaiju, sa suprugom Treenom (Lenthall) i sinom Omarom, tada od 3 godine, otišli smo i ostali u malom ribarskom selu na najjužnijem dijelu Indije. U selu zvanom Indinthakarai gdje su hiljade mještana predvođene dr Udayakamurom, katoličkim sveštenicima i časnim sestrama. Od 1980-ih, dobri ribari Indinthakaraija su vodili borbu Davida i Golijata protiv pronuklearnih planova centralne vlade u dalekom Nju Delhiju.

Ovi ljudi su prigrlili Treenu, Omara i mene jer smo ih osjećali u njihovoj borbi protiv centralne vlade udaljene 3,000 km u New Delhiju koja je grubo udarila u njihova prava i njihovu zajednicu. Naredne dvije sedmice smo živjeli u selu i snimali njihov svakodnevni život, njihov ribolov u okeanu od kojeg je ovisio njihov život. Intervjuisao sam njihove lidere zašto su toliko ljuti na Vladu. Jedan od njih, divan čovjek po imenu Dr Udayakamur se isticao. Rekao mi je zašto su bili odlučni da nastave sa svojom borbom.

To je bilo zato što je njihova vlada potpisala vrlo lukav ugovor sa Rusima o izgradnji šest nuklearnih elektrana na vrhu linije rasjeda velikog potresa. Na toj liniji kvara na mjestu gdje je splet korumpiranih visokih indijskih političara i visokih birokrata potpisao ugovor s Rusima, 1,000 seljana je umrlo kada je cunami 2004. pogodio Boxing Day.

Pred kamerom mi je pričao o skromnom narodu ribara Idinthakaraija čiji su preci milenijumima orali okean; kako je vlada Delhija odbila da ima bilo kakve konsultacije sa zajednicom i odbila ponovljene zahtjeve stanovnika Indinthakaraija da im se omogući pristup izvještajima o procjeni životne sredine.

Dr Udayakamur je ozbiljan praktikant Gandhijevih nenasilnih protestnih akcija kako bi se izvršila promjena. Mještani pod vodstvom dr. Udaya organizovali su sjedeće proteste gdje su zakopali svoja tijela u pijesak do grla na obali gdje su se gradile nuklearne elektrane. Hiljade ljudi marširalo je u more ispred elektrana prkoseći policijskim naredbama.

Na kraju su njihovi postupci bili uzaludni. Policija je koristila taktiku nereda i palicom, buzdovan i suzavac kako bi prebila dobre ljude Indinthakaraija da se pokore. Kakva je situacija danas. Previše su uplašeni da izađu iz svojih domova u znak masovnog protesta. Vlada Indije, premijera Modija, postala je terorizirajuća država vlastitog naroda.

Dr Uday se suočava sa 58 krivičnih prijava među kojima je i "buna". Prijeti mu mnogo godina zatvora, a prije toga dugi dugi sudski postupci. To se odrazilo na njegovo zdravlje i njegovu porodicu.

Sve ovo se dešava van vidokruga reporterskih beležnica i kamera u najvećoj 'Demokratiji' na svetu.