Izazovna vremena za građanstvo do građanske diplomatije u Rusiji

Ann Wright, World BEYOND WarSeptembar 9, 2019

Grafički autor dw.com (nedostaju sankcije Venezueli)

Kad god odete u neku od zemalja koje SAD smatraju svojim „neprijateljem“, možete biti sigurni da ćete dobiti puno para. Ove godine bio sam u Iranu, Kubi, Nikaragvi i Rusiji, četiri od mnogih zemalja na koje su SAD stavile   snažne sankcije iz raznih razloga, od kojih većina ima veze sa zemljama koje odbijaju da dozvole SAD-u da diktira politička, ekonomska i sigurnosna pitanja. (Za zapisnik, bio sam u Severnoj Koreji u 2015; još nisam bio u Venecueli, ali nameravam uskoro otići.)

Mnogi su, pogotovo porodica, pitali "zašto idete u te zemlje", uključujući službenike FBI-a koji su se sreli sa mnom i CODEPINK-om: Žena za mir, suosnivačica Medea Benjamin na aerodromu Dulles, nakon našeg povratka iz Irana u februaru 2019.

Dvoje mladih službenika FBI-a pitalo me znam li da postoje američke sankcije Iranu zbog podrške terorističkim skupinama. Odgovorio sam: "Da, znam da postoje sankcije, ali mislite li da bi druge zemlje trebale staviti sankcije na zemlju zbog invazije i okupacije drugih zemalja, smrti stotina hiljada (uključujući Amerikance), zbog uništavanja nezamjenjive kulturne baštine i milijarde dolara u domovima, školama, bolnicama, putevima itd., a za povlačenje iz nuklearnih sporazuma? Agenti FBI-a namrštili su se i odgovorili: "To nije naša briga."

Trenutno sam u Rusiji, još jednom od američkih „neprijatelja“ za ovu deceniju koja je pod američkim sankcijama od Obamine administracije i više od Trumpove administracije. Nakon dvadeset godina prijateljskih odnosa nakon hladnog rata završenog raspadom Sovjetskog Saveza i pokušajem SAD-a da Rusiju preraste u američki model privatizacijom masivne sovjetske industrijske baze koja je stvorila bogatu i moćnu klasu oligarha u Rusiji (isto kao u SAD-u) i preplavivši Rusiju zapadnim preduzećima, Rusija je još jednom postala neprijatelj aneksijom Krima, vojnom saradnjom s vladom Assada u brutalnom ratu protiv terorističkih grupa u Siriji i za masovne civilne žrtve (za za šta nema opravdanja bilo da se radi o ruskim, sirijskim ili američkim akcijama) i njegovom miješanju u američke izbore 2016. godine, u što sumnjam u jedan dio navoda - hakiranje e-pošte Demokratskog nacionalnog odbora - ali nemam razloga sumnjati da je došlo do utjecaja na društvenim mrežama.

Naravno, u SAD-u se rijetko podsjećamo da je aneksija Krima došlo zbog straha etničkih Rusa na Krimu od ukrajinskih nacionalista koji su dobili zeleno svjetlo za nasilje u američkom orkestriranom neonacističkom svrgavanju izabranog predsjednika Ukrajine i ruska vlada treba da zaštiti svoje vojne objekte za pristup Crnom moru koji su se nalazili na Krimu više od 100 godina.

Ne podsjećamo se da je Rusija imala dugogodišnji vojni sporazum sa sirijskom vladom o zaštiti svoje dvije vojne baze u Siriji, jedinim ruskim vojnim bazama izvan Rusije koje pružaju pomorski pristup Mediteranu. Rijetko se podsjećamo na preko 800 vojnih baza koje SAD imaju izvan naše zemlje, od kojih mnoge okružuju Rusiju.

Također se rijetko podsjećamo kako je izjavljeni cilj američke vlade u Siriji "promjena režima" i da su uvjeti u Siriji zbog kojih je ruska vojska pomagala Assadovoj vladi poticali iz američkog rata protiv Iraka koji je stvorio uvjete da ISIS nasilno izbiti i u Iraku i u Siriji.

Ne odobravam miješanje u američke izbore, ali nije iznenađujuće što druge zemlje mogu pokušati utjecati na američke izbore kako bi uzvratile ono što su SAD učinile mnogim zemljama, uključujući Rusiju 1991. godine, uz vrlo javnu američku podršku Jeljcina. Rusija sigurno nije jedina zemlja koja je možda pokušala utjecati na američke izbore. Izrael je država koja ima najveći javni utjecaj na američke predsjedničke i kongresne izbore kroz lobiranje u svojoj glavnoj organizaciji u SAD-u, Američkom izraelskom vijeću za javne poslove (AIPAC).

Uz sve ovo kao pozadinu, u Rusiji sam sa grupom američkih građana 44-a i jednim Ircem pod pokroviteljstvom 40-ove stare organizacije,  Centar za građanske inicijative (CCI). CCI, pod vodstvom osnivača organizacije Sharon Tennison, dovodi grupe Amerikanaca u Rusiju i dogovara Ruse da posjete SAD više od 40 godina u inicijativama za diplomatiju između građana. Obje skupine uče o našim zemljama s ciljem da nekako uvjere naše političare i vladine čelnike da su vojna i ekonomska konfrontacija, iako korisna za ekonomske elite, pogubna za čovječanstvo općenito i da mora prestati.

Nakon što su Rusi bili gosti Amerikanaca u 1990-ovima i pozvani su na razne građanske događaje tokom boravka u SAD-u, CCI grupe pomagale su u formiranju u Rusiji građanskih grupa poput Rotarijanaca, a na zahtjev sovjetske vlade u 1980, donijele prvu Specijalisti za anonimne alkoholičare u Rusiju.

Delegacije CCI obično započinju u Moskvi dijalogom s političkim, ekonomskim i sigurnosnim stručnjacima, nakon čega slijede izleti u druge dijelove Rusije i završavaju se završnim zaključkom u St.

Kao glavni logistički izazov, grupa CCI iz septembra 2018. provalila je u male delegacije, grupu koja je posjetila jedan od 20 gradova prije ponovnog okupljanja u Sankt Peterburgu. Domaćini CCI u Barnaulu, Simferopolju, Jalti, Sebastopolju, Jekaterinburgu, Irkutsku, Kalinjingradu, Kazanju, Krasnodaru, Kunguru, Permu, Kazanju, Nižnjem Novgorodu, Krasnodaru, Novosibirsku, Orenburgu, Permu, Sergijev Posad, Torzhok, Tver, Ufa i Yakuts članovi naše delegacije u život van Moskve.

Ove godine su se četiri dana u Moskvi početkom septembra odvijala sa govornicima o međunarodnom i domaćem političkom, sigurnosnom i ekonomskom okruženju u Rusiji danas. Bio sam u delegaciji CCI-a tri godine 2016. godine, pa su me od tada zanimale promjene. Ove godine razgovarali smo s nekoliko analitičara koje smo sreli prije tri godine, kao i s novim promatračima ruske scene. Većina je bila u redu s našim snimanjem njihovih prezentacija koje su sada dostupne Facebook a koja će kasnije biti dostupna u profesionalnom formatu na www.cssif.org. Drugi su voditelji tražili da ne snimamo i da njihovi komentari ne mogu biti pripisani.

Dok smo bili u Moskvi, razgovarali smo sa:

- Vladimir Pozner, TV novinar i politički analitičar;

- Vladimir Kozin, strateški i nuklearni analitičar, autor brojnih knjiga o međunarodnoj sigurnosti i kontroli naoružanja i američkom protivraketnom sistemu;

- Peter Kortunov, politički analitičar, sin Andreja Kortunova iz Ruskog vijeća za međunarodne poslove;

–Rich Sobel, američki biznismen iz Rusije;

–Chris Weafer, šef Macro Advisorya i bivši glavni strateg u Sherbank, najvećoj ruskoj državnoj banci;

–Dr. Vera Lyalina i dr. Igor Borshenko, o ruskoj privatnoj i javnoj medicinskoj zaštiti;

–Dmitri Babich, TV novinar;

–Alexander Korobko, dokumentarist i dvoje mladih iz Dombassa.

- Pavel Palazhchenko, pouzdani prevodilac predsjednika Gorbačova.

Imali smo i priliku da razgovaramo sa mnogim mladim muskoovcima iz različitih zanimanja preko mladog prijatelja čiji su prijatelji koji govore engleski želeli da komuniciraju s našom grupom, kao i razgovore sa slučajnim ljudima na ulici, od kojih su mnogi govorili engleski.

Brzi odmori od naših diskusija su:

–Ukidanje američkih sporazuma o kontroli naoružanja i kontinuirano širenje američkih vojnih baza i vojno raspoređivanje SAD-a i NATO-a oko ruskog graničnog područja veoma su zabrinuti ruskih sigurnosnih stručnjaka. Ruska vlada prirodno reagira na ono što tim događajima doživljava kao prijetnje Rusiji. Ruski vojni budžet nastavlja se smanjivati ​​kako se američki vojni budžet nastavlja povećavati. Američki vojni budžet je četrnaest puta veći od ruskog vojnog budžeta.

Grafikon Zerohedge.com

–Sankcije od aneksije Krima imaju i pozitivne i negativne efekte u Rusiji. Nove industrije koje se bave ranije uvezenom robom više nisu dostupne čine Rusiju neovisnijom u hrani, ali zajmovi za širenje malih i srednjih preduzeća su teški zbog nedostatka međunarodnih investicija. Analitičari su nas podsjetili da su obrazloženje SAD-a i Europske unije za sankcije, aneksiju Krima, provodili referendumom građani Krima nakon što su Sjedinjene Države sponzorirale neonacistički puč vlade Ukrajine.

–Ruska ekonomija usporila je nagli rast u protekloj deceniji. Da bi stimulirala ekonomiju, ruska vlada ima novi petogodišnji plan nacionalnih projekata koji će uložiti 400 milijardi dolara ili 23% BDP-a u ekonomiju kroz velike infrastrukturne projekte. Putinova administracija polaže nade u ekonomski rast na ovim projektima kako bi se spriječili socijalni nemiri zbog stagniranja plaća, smanjenja socijalnih davanja i drugih potencijalno ometajućih problema koji bi mogli utjecati na političko okruženje. Nedavne demonstracije u Moskvi u vezi s izborima ne zabrinjavaju vladu, jer smatraju da politički aktivne grupe ne predstavljaju veliku prijetnju, ali nezadovoljstvo socijalnim naknadama koje bi se mogle proširiti na apolitičnu većinu zemlje tiče ih se.

S političarima i vladinim dužnosnicima koji čine ova opasna vremena za građane SAD-a, Rusije i svijeta, diplomacija našeg građanina prema građanima vrlo je važna da bi se prenijela u naše zajednice i naše izabrane čelnike, nade i snove sugrađana naš svijet, bez obzira gdje oni žive, da žele živjeti u miru s mogućnostima za svoju djecu, umjesto smrti i uništenja u “demokratske, kapitalističke ideološke” svrhe, što je bila ruska analitičarka tema koja je bila i dalje.

O autoru:

Ann Wright bio je 29 godina u američkoj vojsci / Armijskim rezervama i penzionisao se kao pukovnik. Bila je i američki diplomata i služila je u ambasadama SAD-a u Nikaragvi, Grenadi, Somaliji Sijera Leoneu, Kirgizistanu, Mikroneziji, Afganistanu i Mongoliji. U martu 2003, podnela je ostavku iz američke vlade, usprotivši se američkom ratu protiv Iraka. Bila je na floti Gaze kako bi osporila ilegalnu izraelsku blokadu Gaze i otputovala je u Afganistan, Pakistan i Jemen kako bi razgovarala s porodicama čije su članove porodice ubili američki bespilotni zrakoplovi. Bila je u Sjevernoj Koreji kao delegatkinja na 2015 Women Cross. Bila je na gostovanjima u Japanu, u obrani antiratnog članka 9 japanskog ustava. Razgovarala je na Kubi, u Okinavi i na ostrvu Jeju, Južna Koreja, o pitanjima stranih vojnih baza. Bila je na Kubi, Nikaragvi, El Salvadoru i Čileu o američkom militarizmu u Latinskoj Americi i njegovoj ulozi u migraciji izbjeglica iz Srednje Amerike u SAD.