Mogu li korporatizovani univerziteti dozvoliti kritiku Izraela?

Univerzitet Kalifornije traži zabraniti kritika Izraela. Ovo je široko rasprostranjena pojava u Sjedinjenim Državama, o čemu svjedoči dva novi izvještaja i slučajevi poput Stivena Salaite, autora Negrađanska prava: Palestina i granice akademske slobode.

Salaita je otpustio Univerzitet Ilinois jer je kritikovao Izrael na Tviteru. Univerzitet DePaul uskratio je Normanu Finkelsteinu mandat zbog kritike Izraela. William Robinson je skoro bio otjeran na UC Santa Barbara jer je odbio da se "pokaje" nakon što je kritikovao Izrael. Joseph Massad u Kolumbiji imao je slično iskustvo.

Zašto bi u zemlji koja proteže “slobodu govora” do te mjere da pokriva podmićivanje političara, bilo prihvatljivo kritizirati Sjedinjene Države, ali ne i malu, daleku zemlju tek stvorenu 1948.? I zašto bi takva cenzura zahvatila čak i institucije koje obično gomilaju „akademsku slobodu“ povrh „slobode govora“ kao argument protiv cenzure?

Prvo i najvažnije, mislim, je priroda Izraela. To je nacija koja prakticira aparthejd i genocid u dvadeset prvom vijeku koristeći američko finansiranje i oružje. To ne može uvjeriti ljude u prihvatljivost ovih politika u otvorenoj debati. Ona može samo nastaviti svoje zločine insistirajući da – upravo kao vlada koja služi samo jednoj etničkoj grupi – svaka kritika predstavlja prijetnju aparthejdom i genocidom poznatim kao “antisemitizam”.

Drugo, mislim, je potčinjavanje savremene degenerisane obrazovne institucije, koja služi bogatom donatoru, a ne istraživanje ljudskog intelekta. Kada bogati donatori traže da se “antisemitizam” iskorijeni, tako je. (I kako neko može prigovoriti, a da nije „antisemit” ili da se čini da osporava da u svijetu zapravo postoji pravi antisemitizam i da je nemoralan kao i mržnja prema bilo kojoj drugoj grupi.)

Treće, suzbijanje kritiziranja Izraela je odgovor na uspjeh takve kritike i na napore BDS-a (bojkoti, povlačenje i sankcije) pokret. Izraelski pisac Manfred Gerstenfeld otvoreno je objavio u Jerusalem post strategija za činjenje primjera nekoliko američkih profesora kako bi se “umanjila prijetnja bojkota”.

Salaita je nazvao svoju knjigu Uncivil Rights jer optužbe za neprihvatljiv govor obično imaju oblik proglašavanja potrebe za zaštitom uljudnosti. Salaita nije tvitovao niti na neki drugi način komunicirao ništa što je zapravo antisemitsko. On je tvitovao i na drugi način prenio mnoge izjave protiv antisemitizma. Ali on je istovremeno kritizirao Izrael i psovao. A da bi pojačao grijeh, koristio je humor i sarkazam. Takve prakse su dovoljne da vas osude pred američkim Sudom za ogorčenje bez ikakvog pažljivog ispitivanja da li je sarkastična psovka zapravo izražavala mržnju ili, naprotiv, izražavala opravdano bijes. Čitanje Salaitinih uvredljivih tvitova u kontekstu svih drugih njegovih tvitova oslobađa ga od antisemitizma dok ga ostavlja jasno krivim za “antisemitizam”, to jest: kritikovanje izraelske vlade.

Ova kritika može imati oblik kritike izraelskih doseljenika. Salaita u svojoj knjizi piše:

„Na Zapadnoj obali ima skoro pola miliona jevrejskih doseljenika. Njihova populacija trenutno raste dvostruko brže od ostalih Izraelaca. Oni koriste 90 posto vode na Zapadnoj obali; 3.5 miliona Palestinaca na teritoriji dospijeva sa preostalih 10 posto. Putuju samo jevrejskim autoputevima dok Palestinci čekaju satima na kontrolnim punktovima (bez garancije da će proći, čak i kada su povrijeđeni ili se porađaju). Redovno napadaju žene i djecu; neki žive zakopaju domoroce. Vandaliziraju kuće i trgovine. Pregazili su pješake svojim automobilima. Oni ograničavaju farmere na njihovu zemlju. Čuče na vrhovima brda koji im ne pripadaju. Zapaljuju kuće i ubijaju bebe. Sa sobom dovode visokotehnološke sigurnosne snage koje se uglavnom sastoje od regruta za održavanje ovog groznog aparata.”

Mogla bi se pročitati čak i ovakva kritika duža od twittera i zamisliti joj određene dodatke. Ali, čitanje cijele knjige iz koje sam je citirao, eliminiralo bi mogućnost maštanja da Salaita u ovom odlomku zagovara osvetu ili nasilje ili osuđuje naseljenike zbog njihove vjere ili etničke pripadnosti ili izjednačava sve naseljenike među sobom osim u sve dok su dio operacije etničkog čišćenja. Salaita ne opravdava nijednu stranu sukoba, ali kritizira ideju da u Palestini postoji sukob s dvije jednake strane:

“Od 2000. godine Izraelci su ubili 2,060 palestinske djece, dok su Palestinci ubili 130 izraelske djece. Ukupan broj smrtnih slučajeva tokom ovog perioda je preko 9,000 Palestinaca i 1,190 Izraelaca. Izrael je prekršio najmanje sedamdeset sedam rezolucija UN-a i brojne odredbe Četvrte ženevske konvencije. Izrael je nametnuo stotine naselja na Zapadnoj obali, dok su Palestinci unutar Izraela sve više pritisnuti i i dalje su interno raseljeni. Izrael je srušio skoro trideset hiljada palestinskih domova kao pitanje politike. Palestinci su srušili nula izraelskih kuća. Trenutno više od šest hiljada Palestinaca čami u izraelskim zatvorima, uključujući djecu; nijedan Izraelac ne zauzima palestinski zatvor.”

Salaita želi da se palestinska zemlja vrati Palestincima, kao što želi da se barem dio zemlje Indijanaca vrati Indijancima. Takvi zahtjevi, čak i kada ne predstavljaju ništa drugo osim poštivanja postojećih zakona i ugovora, određenim čitateljima izgledaju nerazumni ili osvetoljubivi. Ali ono od čega ljudi zamišljaju obrazovanje se sastoji ako ne i od razmatranja ideja koje se na prvi pogled čine nerazumnim, to je izvan mene. A pojam da vraćanje ukradene zemlje mora uključivati ​​nasilje je pojam koji je čitatelj dodao prijedlogu.

Međutim, postoji barem jedno područje u kojem Salaita jasno i otvoreno prihvaća nasilje, a to je vojska Sjedinjenih Država. Salaita je napisao kolumnu u kojoj je kritikovao propagandu „podrži trupe“, u kojoj je rekao: „Moja žena i ja često razgovaramo o tome šta bi naš sin mogao da odraste da postigne. Konzistentno područje neslaganja je njegov mogući izbor karijere. Ona može misliti na nekoliko stvari gore nego da se on jednog dana pridruži vojsci (u bilo kom svojstvu), a ja se ne bih protivio takvoj odluci.”

Razmisli o tome. Ovdje je neko iznio moralni argument za suprotstavljanje nasilju u Palestini, i opširnu odbranu važnosti ovog stava nadjačavajući brige o udobnosti ili pristojnosti. I ne bi se protivio tome da se njegov sin pridruži vojsci Sjedinjenih Država. Na drugom mjestu u knjizi on napominje da američki akademici “mogu putovati na, recimo, Univerzitet u Tel Avivu i družiti se s rasistima i ratnim zločincima”. Razmisli o tome. Ovo je američki akademik koji ovo piše dok David Petraeus, John Yoo, Condoleezza Rice, Harold Koh i desetine njihovih kolega ratnih zločinaca predaju u američkoj akademiji, i to ne bez velikih kontroverzi o kojima Salaita nije mogao izbjeći da čuje. Kao odgovor na bijes na njegovu kritiku da "podržava trupe", njegov tadašnji poslodavac, Virginia Tech, glasno je proglasio svoju podršku američkoj vojsci.

Američka vojska djeluje na osnovu uvjerenja, kao što se vidi u nazivima njenih operacija i oružja, kao iu njenim opširnim diskusijama, da je svijet “indijska teritorija” i da životi domorodaca nisu bitni. Profesor sa West Pointa nedavno predložen ciljajući kritičare američkog militarizma smrću, a ne samo uskraćivanjem posjeda. I zašto je takva kritika opasna? Jer ništa što američka vojska čini narodu Afganistana, Iraka, Pakistana, Jemena, Somalije, Sirije ili bilo gdje drugdje nije odbranjivije od onoga što izraelska vojska radi uz njenu pomoć — i mislim da to ne bi trebalo puno razmatrati of činjenice da neko kao što je Steven Salaita to shvati.