WHIF: Bijeli licemjerni carski feminizam

David Swanson, World BEYOND WarSeptembar 12, 2021

Godine 2002. američke ženske grupe poslale su zajedničko pismo tadašnjem predsjedniku Georgeu W. Bushu u znak podrške ratu u Afganistanu u korist žena. Potpisale su Gloria Steinem (bivša CIA), Eve Ensler, Meryl Streep, Susan Sarandon i mnoge druge. Nacionalna organizacija za žene, Hillary Clinton i Madeline Olbright podržale su rat.

Mnogo godina nakon katastrofalnog rata koji očigledno nije imao koristi za žene, a zapravo je ubio, povrijedio, traumatizirao i ostavio beskućnike u ogromnom broju žena, čak je i Amnesty International još uvijek ohrabrivao rat za žene.

Čak i ovih 20 godina kasnije, sa razumnim, činjeničnim analizama koje su bile dostupne o desetinama ratova „protiv terora“, Nacionalna organizacija za žene i srodne grupe i pojedinci pomažu unaprijediti obaveznu registraciju žena putem američkog Kongresa na temelju toga što je to feminističko pravo biti podjednako prisiljeno protiv svoje volje da ubije i umre za žensku direktoricu Lockheed Martina.

Nova knjiga Rafije Zakarije, Protiv bijelog feminizma, kritizira prošli i sadašnji mainstream zapadni feminizam ne samo zbog rasizma, već i zbog klasicizma, militarizma, izuzetnosti i ksenofobije. Bilo koji diskurs, politički ili drugi, ima tendenciju da bude obojen rasizmom u društvu pogođenom rasizmom. Ali Zakaria nam pokazuje kako su navodno feministički dobici ponekad bili direktno na račun ljudi koji nisu “bijeli”. Kad je Britanija imala carstvo, neke su Britanke mogle pronaći nove slobode putujući izvan domovine i pomažući potčiniti domoroce. Kada su SAD dobile carstvo, postalo je moguće da žene steknu novu moć, poštovanje i ugled promovišući ga.

Kako Zakaria priča, u holivudskom filmu koji podržava CIA Zero Dark Thirty, glavna junakinja (zasnovana na stvarnoj osobi) zadobija poštovanje drugih likova, aplauz publike u pozorištu u kojem ju je gledala Zakaria, a kasnije i nagradu Oskara za najbolju glumicu nad-sadizmom muškaraca, pokazujući veći želja za mučenjem. "Ako su se bijele američke feministice šezdesetih i vijetnamske ere zalagale za okončanje rata", piše Zakaria, "nove američke feministice novorođenog dvadeset i prvog stoljeća bile su sve o tome da se bore u ratu zajedno s dječacima."

Zakarijina knjiga počinje autobiografskim prikazom scene u vinskom baru s bijelim feministkinjama (ili barem bijelim ženama za koje jako sumnja da su bijele feministice - znači, ne samo feministkinje koje su bijelke, već i feministice koje privilegiraju poglede bijelih žena a možda i zapadnih vlada ili barem vojske). Ove žene pitaju Zakariju o njenom porijeklu i odbija da odgovori informacijama da je iskustvo naučilo da neće biti dobro prihvaćene.

Zakaria je očito uznemirena odgovorom koji zamišlja da bi te žene mogle dati da im je rekla stvari koje nije. Zakaria piše da zna da je u svom životu prevladala više od bilo koje druge žene u vinskom baru, iako očito o njima zna jednako malo kao i one o njoj. Mnogo kasnije u knjizi, na stranici 175, Zakaria sugerira da je pitati nekoga kako pravilno izgovoriti svoje ime površna pretenzija, ali na stranici 176 ona nam govori da je neuspjeh u korištenju nečijeg ispravnog imena u velikoj mjeri uvredljiv. Veći dio knjige osuđuje netrpeljivost unutar feminizma koristeći primjere iz prošlih stoljeća. Zamišljam da većina toga djeluje pomalo nepravedno prema odbrambenom čitatelju - možda čitatelju koji sumnja da je te večeri bila u tom vinskom baru.

Ali knjiga ne razmatra bigotinizam prošlih epoha feminizma zbog nje same. Time osvjetljava svoju analizu problema koji se danas nalaze u feminizmu. Niti se zalaže za slušanje drugih glasova samo zbog nekog praznog pojma različitosti, već zato što ti drugi glasovi imaju druge perspektive, znanje i mudrost. Žene koje su se morale boriti kroz planirane brakove i siromaštvo i rasizam mogu imati razumijevanje za feminizam i određene vrste upornosti koje se mogu cijeniti koliko i pobuna u karijeri ili seksualno oslobođenje.

Zakarijina knjiga prepričava njena vlastita iskustva, koja uključuju pozivanje na događaje kao pakistansko-američka žena više za prikazivanje nego slušanje, i zamjeravanje što ne nosi svoju "domaću odjeću". No, njen fokus je na razmišljanju feministica koje smatraju da su Simone de Beauvoir, Betty Friedan i bijeli feminizam više srednje klase vodeći. Praktične ishode neopravdanih pojmova superiornosti nije teško pronaći. Zakaria nudi razne primjere programa pomoći koji ne samo da uglavnom financiraju korporacije u bogatim zemljama, već pružaju zalihe i usluge koje ne pomažu ženama za koje se pretpostavlja da imaju koristi, a koje nikada nisu pitale žele li peć, piletinu ili nešto drugo shema brzog razumijevanja koja izbjegava političku moć, sve što žene sada rade smatra neradom i djeluje iz potpunog neznanja o tome šta bi moglo imati ekonomsku ili društvenu korist za ženu u društvu u kojem živi.

Od poražavajućeg rata u Afganistanu od samog početka bio je uključen program USAID -a pod nazivom PROMOTE za pomoć 75,000 afganistanskih žena (dok su ih bombardirale). Program je na kraju manipulirao svojom statistikom tvrdeći da je svaka žena s kojom su razgovarali "imala koristi" bez obzira na to je li imala, znate, koristi, i da bi 20 od 3,000 žena koje su pomogle u pronalaženju posla bio "uspjeh" - ipak čak ni taj cilj od 20 zapravo nije postignut.

Korporativno medijsko izvještavanje nastavilo je dugogodišnju tradiciju dopuštanja bijelcima da govore u ime drugih, prikazivanja i kršenja interesa privatnosti ne-bijelih žena na načine koji se ne toleriraju kod bijelih žena, imenovanja bijelaca i ostavljanja drugih bez imena, te izbjegavanja bilo kakva predodžba o tome šta bi oni koji su još uvijek mislili da su domoroci možda htjeli ili bi mogli učiniti da to dobiju za sebe.

Toplo preporučujem ovu knjigu, ali nisam siguran da bih trebao pisati recenziju ove knjige. Muškarci su praktično odsutni iz knjige i bilo kakvog opisa u njoj ko su feministice. Feminizam u ovoj knjizi je za, po i za žene - što je očigledno milion milja poželjnije od muškaraca koji govore za žene. Ali pitam se ne uključuje li to i praksu zalaganja za svoja sebična prava, što neke bijele feministice izgleda tumače kao zalaganje za uske interese bijelih žena. Čini mi se da su muškarci u velikoj mjeri krivi za nepravedno i okrutno postupanje prema ženama i u barem isto toliko velikoj potrebi za feminizmom kao i žene. Ali, pretpostavljam da sam muškarac, pa bih i ja to pomislio, zar ne?

 

Ostavite odgovor

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *

Vezani članci

Naša teorija promjene

Kako okončati rat

WBW filmski festival 2024
Antiwar Events
Pomozite nam da rastemo

Mali donatori nas vode dalje

Ako odaberete da dajete stalni doprinos od najmanje 15 USD mjesečno, možete odabrati poklon zahvale. Zahvaljujemo se našim stalnim donatorima na našoj web stranici.

Ovo je vaša prilika da ponovo zamislite a world beyond war
WBW Shop
Prevedi na bilo koji jezik