Pozadina sadašnje krize Rusije i Ukrajine

Phil Wilayto, decembar 6, 2018

Napetosti između Rusije i Ukrajine naglo su porasle nakon zaplene dva ukrajinska topovnjača i tegljača i zatvaranja ukrajinskih mornara 25 brodovima ruske granične straže. Incident se dogodio kada su brodovi pokušavali da pređu iz Crnog mora kroz uski Kerčenski tjesnac u Azovsko more, plitko vodeno tijelo koje je Ukrajina povezivala sa sjeverozapadom i Rusijom na jugoistok. Nakon incidenta, Rusija je blokirala dodatni pomorski saobraćaj kroz tjesnac.

Ukrajina ruske akcije naziva kršenjem međunarodnog prava, dok Rusija kaže da su ukrajinski brodovi pokušali neovlašteno proći kroz ruske teritorijalne vode.

Ukrajinski predsednik Petro Porošenko pozvao je NATO da pošalje ratne brodove u Azovsko more. On je takođe proglasio vanredno stanje u oblastima Ukrajine koje graniče sa Rusijom, tvrdeći da je moguće ruska invazija.

Sa svoje strane, Rusija tvrdi da je Porošenko izazvao incident kako bi izgradio nacionalističku podršku uoči predsedničkih izbora zakazanih za mart 31. Većina anketa pokazuje da je njegovo odobrenje jedva dostiglo dvoznamenkaste cifre. Takođe je moguće da je Porošenko pokušavao da se umeša sa svojim anti-ruskim zapadnim patronama.

Od decembra 5, nema naznaka da će NATO intervenisati, ali gotovo svi posmatrači ustanova opisuju situaciju kao veoma opasnu.

POZADINA PRISUTNE KRIZE

Nemoguće je bilo što razumjeti o sadašnjim rusko-ukrajinskim odnosima, a da se ne vratimo barem do kasnog 2013-a, kada su masovne demonstracije izbile protiv tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča.

Ukrajina je pokušavala odlučiti želi li bliže ekonomske odnose s Rusijom, svojim tradicionalnim glavnim trgovinskim partnerom ili s bogatijom Europskom unijom. Parlament te zemlje, ili Rada, bio je proevropski nastrojen, dok je Janukovič favorizirao Rusiju. U to su vrijeme - kao i sada - mnogi političari u zemlji bili korumpirani, uključujući Janukoviča, pa je prema njemu već bilo narodnog negodovanja. Kada je odlučio da se suprotstavi Radi zbog trgovinskih sporazuma, održali su se masovni protesti na Majdanu Nezaležnosti (Trg nezavisnosti) u glavnom gradu Kijevu.

Ali ono što je počelo kao mirno, čak i slavljenički skupovi brzo su preuzeli desničarske paravojne organizacije po uzoru na ukrajinske milicije iz vremena Drugog svetskog rata u savezu sa nacističkim okupatorima. Nasilje je uslijedilo i Janukovič je pobjegao iz zemlje. Zamijenio ga je vd predsjednik Oleksandr Turchynov, a zatim pro-američki, pro-EU, pro-NATO Poroshenko.

Pokret koji je postao poznat kao Majdan bio je ilegalni, neustavni, nasilni puč - a na njega su potpomognute američka vlada i mnoge zemlje u Evropskoj uniji.

Tadašnji pomoćnik državnog sekretara za evropske i evroazijske poslove Viktorija Nuland, koji je lično pozdravio demonstrante sa Maidana, kasnije se hvalio o ulozi koju su SAD odigrale u postavljanju temelja za 2014. Tako je ona opisala taj napor u govoru 2013-a u decembru Zakladi SAD-Ukrajina, nevladinoj agenciji:

“Od nezavisnosti Ukrajine u 1991-u, Sjedinjene Države podržavaju Ukrajince u izgradnji demokratskih vještina i institucija, jer promovišu građansko učešće i dobru upravu, a sve to su preduslovi da Ukrajina ostvari svoje evropske težnje. Uložili smo preko $ 5 milijardi da pomognemo Ukrajini u ovim i drugim ciljevima koji će osigurati sigurnu i prosperitetnu i demokratsku Ukrajinu.

Drugim riječima, SAD su potrošile $ 5 milijarde koje su intervenirale u unutrašnje poslove Ukrajine kako bi im pomogli da se odmaknu od Rusije i krenu u savez sa Zapadom.

Neoliberalna Fondacija za otvoreno društvo Georga Sorosa takođe je odigrala važnu ulogu, kako objašnjava na svojoj internet stranici:

„Međunarodna fondacija za renesansu, dio porodice fondacija Otvoreno društvo, od 1990-a podržava civilno društvo u Ukrajini. Za 25 godine, Međunarodna renesansna fondacija je sarađivala sa organizacijama civilnog društva… pomažući da se olakša evropska integracija Ukrajine. Međunarodna fondacija za renesansu odigrala je važnu ulogu u podršci civilnom društvu tokom protesta evromidana. “

POSLE KUPA

Udar je razdvojio zemlju po etničkoj i političkoj liniji i imao razorne posljedice za Ukrajinu, krhku naciju koja je od 1991-a bila nezavisna zemlja. Prije toga bio je dio Sovjetskog Saveza, a prije toga dugo je bio sporna regija u kojoj je vladao niz drugih snaga: Vikinzi, Mongoli, Litvanci, Rusi, Poljaci, Austrijanci i još mnogo toga.

Danas 17.3 posto stanovništva Ukrajine čine etnički Rusi, koji žive uglavnom u istočnom dijelu zemlje, koja graniči sa Rusijom. Mnogi više govore ruski kao primarni jezik. I imaju tendenciju da se identifikuju sa sovjetskom pobedom nad nacističkom okupacijom Ukrajine.

Tokom sovjetskih vremena, i ruski i ukrajinski bili su zvanični državni jezici. Jedan od prvih činova nove vlade bio je da se proglasi da je jedini zvanični jezik ukrajinski. Takođe je brzo otišao u zabranu simbola sovjetske ere, zamjenjujući ih spomenicima nacističkim suradnicima. U međuvremenu, neonacističke organizacije aktivne na protestima na Maidanu rasle su u članstvu i agresivnosti.

Ubrzo nakon državnog udara, strah od dominacije anti-ruske, pro-fašističke centralne vlade naveo je građane Krima da održe referendum na kojem je većina glasala za ponovno ujedinjenje s Rusijom. (Krim je bio dio sovjetske Rusije do 1954-a, kada je administrativno prebačen u sovjetsku Ukrajinu.) Rusija se složila i pripojila regiju. To je bila "invazija" koju su osudili Kijev i Zapad.

U međuvremenu, izbili su sukobi u jako industrijaliziranoj i uglavnom etničkoj ruskoj regiji Donbass, gdje su lokalni ljevičari proglasili nezavisnost od Ukrajine. To je izazvalo žestoku ukrajinsku opoziciju i borbu koja je do sada koštala neke živote 10,000-a.

U istorijski ruskom gradu Odesi, nastao je pokret koji je zahtijevao federalni sistem u kojem bi lokalni guverneri bili lokalno izabrani, a ne bi ih imenovala centralna vlada kao što su sada. U maju 2, 2014, desetine aktivista koji promovišu ovo mišljenje masakrirano je u Domu sindikata od strane fašističke mafije. (Vidi www.odessasolidaritycampaign.org)

Sve ovo bi učinilo nacionalnu situaciju dovoljno teškom, ali su se te krize dogodile u međunarodnom kontekstu rastućih tenzija između Zapada i Rusije.

KO JE REALNI AGRESOR?

Od raspada Sovjetskog Saveza, Sjevernoatlantski savez pod vodstvom SAD-a, ili NATO, regrutuje bivše sovjetske republike u svoj anti-ruski savez. Ukrajina još nije članica NATO-a, ali djeluje kao takva u svemu osim imena. SAD i druge zapadne zemlje obučavaju i snabdevaju svoje vojnike, pomažu u izgradnji svojih baza i održavaju redovne masovne kopnene, pomorske i vazdušne vojne vježbe sa Ukrajinom, koja ima kopnenu granicu 1,200 milje s Rusijom i sa kojom dijeli Crno more i Azovsko more.

Politički, Rusija je okrivljena za svako zlo pod suncem, dok je projektovana kao moćna vojna sila čije agresivne namere moraju biti blokirane. Istina je da, dok Rusija ima grub paritet sa Zapadom u smislu nuklearnog oružja, njegova ukupna vojna potrošnja je samo 11 procenat od SAD i 7 procenta od kombinovanih 29 NATO zemalja. I vojske SAD i NATO-a rade upravo do ruskih granica, a ne obrnuto.

Da li je rat s Rusijom stvarna mogućnost? Da. Do toga bi moglo doći, najvjerovatnije kao rezultat pogrešnih izračuna jedne ili druge strane koje djeluju u visokonapetoj i visoko rizičnoj vojnoj situaciji. Ali stvarni cilj Washingtona nije uništiti Rusiju, već dominirati nad njom - pretvoriti je u još jednu neokoloniju čija bi uloga bila opskrba Carstva sirovinama, jeftinom radnom snagom i zarobljenim potrošačkim tržištem, baš kao što je to učinio Istoku Evropske zemlje poput Poljske i Mađarske, a mnogo duže u Aziji, Africi i Latinskoj Americi. Ukrajina sve više postaje središnje ratište u ovoj globalnoj kampanji za američku hegemoniju.

Kako god da je sadašnja kriza riješena, moramo se sjetiti da radni i potlačeni ljudi na Zapadu nemaju ništa od ove opasne situacije, a sve što bi izgubili ako bi zapravo izbio rat protiv Rusije. Antiratni pokret i njegovi saveznici moraju snažno zagovarati agresiju SAD-a i NATO-a. Moramo zahtijevati da se ogromni iznosi poreznih dolara koji se troše na rat i ratne pripreme umjesto toga koriste za dobrobit ljudi ovdje kod kuće i odštetu za zločine koje su Washington i NATO počinili u inostranstvu.

~~~~~~~~~

Phil Wilayto je autor i urednik časopisa The Virginia Defender, kvartalnog lista u Richmondu, Va. U 2006-u je predvodio tročlanu delegaciju mirovnih aktivista iz SAD-a da stanu s Odesanima na njihovom drugom godišnjem spomen-obilježju žrtve masakra u Gradskom domu sindikata. Može se naći na adresi DefendersFJE@hotmail.com.