Peter van den Dungen, World BEYOND WarJanuar 23, 2022
Prikaz knjige: Zašto rat? Christopher Coker, London, Hurst, 2021, 256 str., £20 (tvrdi povez), ISBN 9781787383890
Kratak, oštar odgovor na Zašto rat? koje bi čitateljke mogle iznijeti je 'zbog muškaraca!' Drugi odgovor bi mogao biti 'zbog stavova iznesenih u ovakvim knjigama!' Christopher Coker se poziva na 'misteriju rata' (4) i tvrdi da su 'Ljudi neizbježno nasilni' (7); 'Rat je ono što nas čini ljudima' (20); 'Nikada nećemo izbjeći rat jer postoje granice koliko daleko možemo ostaviti svoje porijeklo iza sebe' (43). Iako Zašto Rat? odmah podsjećajući na prepisku sličnog naslova između Alberta Ajnštajna i Sigmunda Frojda,1 koju je 1933. objavio Međunarodni institut za intelektualnu saradnju Lige naroda, Coker se na nju ne poziva. Ne pominje se ni CEM Joadova knjiga Zašto rat? (1939). Joadov stav (različit od Kokerovog) hrabro je izrečen na naslovnici ovog specijala za Penguin iz 1939.: 'Moj slučaj je da rat nije nešto što je neizbježno, već je rezultat određenih okolnosti koje je stvorio čovjek; da ih čovjek može ukinuti, kao što je ukinuo okolnosti u kojima je kuga cvjetala'. Jednako zbunjujuće je i nepostojanje reference na klasik na tu temu, Čovjek, država i rat Kennetha N. Waltz-a ([1959] 2018). Ovaj istaknuti teoretičar međunarodnih odnosa pristupio je pitanju identifikujući tri konkurentske 'slike' rata, locirajući problem u suštinske karakteristike pojedinca, države, odnosno međunarodnog sistema. Waltz je zaključio, kao i Rousseau prije njega, da se ratovi između država dešavaju zato što ih ništa ne može spriječiti (za razliku od relativnog mira unutar nacionalnih država zahvaljujući centralnoj vlasti, s anarhijom koja vlada među njima zbog odsustva sistema globalno upravljanje). Od 19. stoljeća, rast međuzavisnosti država kao i sve veća destruktivnost rata rezultirali su pokušajima da se smanji učestalost rata uspostavljanjem struktura globalne uprave, posebno Lige naroda nakon Prvog svjetskog rata i Ujedinjenih naroda. Nacije nakon Drugog svjetskog rata. U Evropi su vekovne šeme za prevazilaženje rata konačno realizovane (barem delimično) u procesu koji je rezultirao Evropskom unijom i koji je inspirisao nastanak drugih regionalnih organizacija. Prilično zbunjujuće za nedavno penzionisanog profesora međunarodnih odnosa na LSE, Cokerovo objašnjenje rata zanemaruje ulogu države i nedostatke međunarodnog upravljanja i uzima u obzir samo pojedinca.
On smatra da rad holandskog etologa Nika Tinbergena ('za kojeg je malo vjerovatno da ste čuli') - 'čovjeka koji je promatrao galebove' (Tinbergen [1953] 1989), koji je bio zaintrigiran njihovim agresivnim ponašanjem - nudi najbolji način da date odgovor na Zašto rat? (7). Reference na ponašanje velikog broja životinja pojavljuju se u cijeloj knjizi. Ipak, Coker piše da je rat nepoznat u životinjskom svijetu i da je, citirajući Tukidida, rat 'ljudska stvar'. Autor prati 'Tinbergenovu metodu' (Tinbergen 1963) koja se sastoji od postavljanja četiri pitanja o ponašanju: šta je njegovo porijeklo? koji su mehanizmi koji mu omogućavaju da procvjeta? kakva je njegova ontogenija (istorijska evolucija)? i koja je njegova funkcija? (11). Svakom od ovih pravaca istraživanja posvećeno je poglavlje sa završnim poglavljem (najzanimljivijim) koje se bavi budućim razvojima. Bilo bi prikladnije i plodonosnije da je Coker zapazio rad Nikovog brata Jana (koji je podijelio prvu Nobelovu nagradu za ekonomiju 1969; Niko je podijelio nagradu za fiziologiju ili medicinu 1973). Ako je Coker čuo za jednog od najistaknutijih svjetskih ekonomista koji je bio savjetnik Lige naroda 1930-ih i snažan zagovornik svjetske vlade, nema ni pomena o tome. Janova duga i slavna karijera bila je posvećena pomaganju u promjeni društva, uključujući prevenciju i ukidanje rata. U svojoj koautorskoj knjizi Ratovanje i blagostanje (1987), Jan Tinbergen je argumentovao neodvojivost blagostanja i sigurnosti. Mreža evropskih naučnika za mir nazvala je svoju godišnju konferenciju po njemu (20. izdanje 2021.). Takođe je važno istaći da je kolega Nika Tinbergena, ugledni etolog i zoolog Robert Hinde, koji je služio u RAF-u tokom Drugog svetskog rata, bio predsednik i Britanske Pugvoš grupe i Pokreta za ukidanje rata.
Coker piše: 'Postoji poseban razlog zašto sam napisao ovu knjigu. U zapadnom svijetu mi ne pripremamo svoju djecu za rat' (24). Ova tvrdnja je upitna, i dok bi se jedni složili i ocijenili da je ovo neuspjeh, drugi bi uzvratili, 'također – treba se obrazovati za mir, a ne za rat'. Skreće pažnju na kulturne mehanizme koji doprinose opstanku rata i pita: 'Zar nismo pokušavali prikriti ružnoću rata? . . i nije li to jedan od faktora koji ga pokreće? Zar se i dalje ne anesteziramo do smrti upotrebom eufemizama kao što su „Pali“?' (104). Baš tako, ali on izgleda nerado priznaje da takvi faktori nisu nepromjenjivi. Sam Coker možda nije u potpunosti besprijekoran kada tvrdi: 'nema tabua protiv rata. Ne postoji zabrana koja se protiv toga može naći u Deset zapovijedi' (73) – što implicira da se 'ne ubij' ne odnosi na ubijanje u ratu. Za Harryja Patcha (1898–2009), posljednjeg britanskog preživjelog vojnika iz Prvog svjetskog rata, 'Rat je organizirano ubistvo, i ništa drugo'2; za Lava Tolstoja, 'vojnici su ubice u uniformi'. Postoji nekoliko referenci na Rat i mir (Tolstoj 1869), ali nijedno na njegove kasnije, veoma različite spise na tu temu (Tolstoj 1894, 1968).
O slikarstvu, još jednom kulturnom mehanizmu koji Coker razmatra, on komentira: 'Većina umjetnika . . . nikada nisam vidio bojno polje, pa samim tim nikad ni slikao iz iskustva iz prve ruke. . . njihov rad je ostao bez bijesa ili bijesa, pa čak ni osnovne simpatije prema žrtvama rata. Rijetko su birali da govore u ime onih koji su godinama ostali bez glasa' (107). Ovo je zaista još jedan faktor koji doprinosi nagonu za ratom koji je, međutim, također podložan promjenama i čije implikacije, opet, ignorira. Štaviše, on previđa radove nekih od najvećih slikara modernog doba, poput Rusa Vasilija Vereščagina. William T. Sherman, američki komandant trupa Unije tokom američkog građanskog rata, proglasio ga je "najvećim slikarom užasa rata koji je ikada živio". Vereščagin je postao vojnik da bi upoznao rat iz ličnog iskustva i koji je poginuo na bojnom brodu tokom rusko-japanskog rata. U nekoliko zemalja, vojnicima je zabranjeno da posjećuju izložbe njegovih (anti)ratnih slika. Njegova knjiga o Napoleonovom katastrofalnom ruskom pohodu (Verestchagin 1899) bila je zabranjena u Francuskoj. Mora se spomenuti i Iri i Toshi Maruki, japanski slikari panela iz Hirošime. Postoji li dirljiviji izraz ljutnje ili bijesa od Picassove Guernike? Coker se na to poziva, ali ne pominje da je verzija tapiserije koja je donedavno bila izložena u zgradi UN-a u New Yorku (ne)slavno zataškana u februaru 2003. godine, kada je američki državni sekretar Colin Powell argumentirao argumente za rat protiv Iraka. 3
Iako Coker piše da su tek u Prvom svjetskom ratu umjetnici slikali prizore 'koji su trebali obeshrabriti svakoga ko je pomislio da se pridruži bojama' (108), on šuti o raznim mehanizmima koje državne vlasti koriste da spreče takvo obeshrabrivanje. Oni uključuju cenzuru, zabranu i spaljivanje takvih djela – ne samo, na primjer, u nacističkoj Njemačkoj, već iu SAD-u i Velikoj Britaniji do današnjeg vremena. Laž, potiskivanje i manipulacija istinom, prije, za vrijeme i poslije rata, dobro je dokumentirano u klasičnim izlaganjima, npr. Arthura Ponsonbyja (1928) i Philipa Knightlyja ([1975] 2004) i, nedavno, u The Pentagon Papers ( Vijetnamski rat),4 Izvještaj o istrazi u Iraku (Chilcot),5 i The Afghanistan Papers Craiga Whitlocka (Whitlock 2021). Isto tako, nuklearno oružje je od početka bilo okruženo tajnom, cenzurom i lažima, uključujući i posljedice bombardiranja Hirošime i Nagasakija u kolovozu 1945. Dokazi o tome nisu mogli biti prikazani na njegovu 50. godišnjicu 1995. na velikoj izložbi koja je bio je planiran u Smithsonianu u Washingtonu DC; otkazan je, a direktor muzeja je otpušten. Rane filmove o uništenju dva grada SAD su zaplijenile i potisnule (vidi, npr. Mitchell 2012; također vidjeti recenziju Loretza [2020]), dok je BBC zabranio prikazivanje na televiziji The War Game, filma koji je imao naručio o efektu bacanja nuklearne bombe na London. Odlučila je da ne emituje film iz straha da će vjerovatno ojačati pokret protiv nuklearnog oružja. Hrabri uzbunjivači kao što su Daniel Ellsberg, Edward Snowden i Julian Assange procesuirani su i kažnjeni zbog razotkrivanja službene prevare, zločina agresije i ratnih zločina.
Kao dijete, Coker se volio igrati s vojnicima, a kao adolescent bio je strastveni učesnik u ratnim igrama. Dobrovoljno se prijavio u školske kadetske jedinice i uživao u čitanju o Trojanskom ratu i njegovim herojima i zagrijan za biografije velikih generala poput Aleksandra i Julija Cezara. Potonji je bio 'jedan od najvećih pljačkaša robova svih vremena. Nakon sedam godina kampanje, vratio se u Rim sa milion zarobljenika koji su prodati u ropstvo, na taj način. . . što ga je preko noći učinilo milijarderom' (134). Rat i ratnici su kroz istoriju bili povezani sa avanturom i uzbuđenjem, kao i sa slavom i herojstvom. Potonje stavove i vrijednosti tradicionalno su prenosile država, škola i crkva. Coker ne pominje da su potrebu za drugačijom vrstom obrazovanja, heroja i istorije već prije 500 godina (kada su rat i oružje bili primitivni u odnosu na današnje) argumentirali vodeći humanisti (i kritičari države, škole i crkve) kao što su Erazmo i Vives koji su takođe bili osnivači moderne pedagogije. Vives je pridavao veliku važnost pisanju i podučavanju istorije i kritikovao je njenu iskvarenost, tvrdeći 'Bilo bi istinitije nazvati Herodota (kojeg Koker više puta naziva dobrim pripovedačem ratnih priča) ocem laži nego istorije'. Vives se također usprotivio hvaljenju Julija Cezara jer je poslao toliko hiljada ljudi u nasilnu smrt u ratu. Erazmo je bio strogi kritičar pape Julija II (još jedan obožavatelj Cezara koji je kao papa prihvatio njegovo ime) koji je navodno više vremena provodio na bojnom polju nego u Vatikanu.
Ne pominju se mnogi interesi povezani sa ratom i koji ga stimulišu, prije svega vojna profesija, proizvođači oružja i trgovci oružjem (tzv. 'trgovci smrti'). Poznati i mnogo odlikovani američki vojnik, general-major Smedley D. Butler, tvrdio je da je rat reket (1935.) u kojem nekolicina profitira, a mnogi plaćaju troškove. U svom oproštajnom obraćanju američkom narodu (1961.), predsjednik Dwight Eisenhower, još jedan visoko odlikovani general američke vojske, proročki je upozorio na opasnosti rastućeg vojno-industrijskog kompleksa. Način na koji je uključen u donošenje odluka koje vode do rata, te u njegovo vođenje i izvještavanje, dobro je dokumentiran (uključujući i gore navedene publikacije). Postoje mnoge uvjerljive studije slučaja koje rasvjetljavaju porijeklo i prirodu nekoliko savremenih ratova i koje daju jasne i uznemirujuće odgovore na pitanje Zašto rat? Čini se da je ponašanje galebova nebitno. Takve studije slučaja zasnovane na dokazima nisu dio Cokerove istrage. Upadljivo odsutan u brojčano impresivnoj bibliografiji ca. 350 naslova je naučna literatura o miru, rješavanju sukoba i prevenciji rata. Zaista, riječ 'mir' je praktično odsutna u bibliografiji; retka referenca se pojavljuje u naslovu Tolstojevog čuvenog romana. Čitalac tako ostaje u neznanju o nalazima o uzrocima rata kao rezultatu mirovnih istraživanja i mirovnih studija koje su se pojavile 1950-ih iz zabrinutosti da rat u nuklearnom dobu prijeti opstanku čovječanstva. U Cokerovoj idiosinkratičnoj i zbunjujućoj knjizi, reference na široku lepezu literature i filmova guraju stranicu; različiti elementi koji se ubacuju u miks stvaraju haotičan utisak. Na primjer, čim se Clausewitz uvede tada se pojavljuje Tolkien (99–100); Homer, Nietzsche, Shakespeare i Virginia Woolf (između ostalih) se pozivaju na sljedećih nekoliko stranica.
Coker ne smatra da možemo imati ratove jer je 'svijet prenaoružan, a mir nedovoljno finansiran' (generalni sekretar UN-a Ban Ki-moon). Ili zato što se još uvijek vodimo drevnom (i diskreditovanom) izrekom Si vis pacem, para bellum (Ako želite mir, pripremite se za rat). Može li biti zato što jezik koji koristimo krije ratnu stvarnost i prekriven je eufemizmima: ministarstva rata su postala ministarstva odbrane, a sada i sigurnosti. Coker se ne bavi (ili samo usputno) ovim pitanjima, za koja se sve može smatrati da doprinose opstanku rata. Rat i ratnici dominiraju istorijskim knjigama, spomenicima, muzejima, nazivima ulica i trgova. Nedavni razvoji i pokreti za dekolonizaciju nastavnog plana i programa i javne arene, kao i za rasnu i rodnu pravdu i ravnopravnost, također se moraju proširiti na demilitarizaciju društva. Na taj način, kultura mira i nenasilja može postepeno zamijeniti duboko ukorijenjenu kulturu rata i nasilja.
Kada raspravlja o HG Wellsu i drugim 'fiktivnim iteracijama budućnosti', Coker piše: 'Zamišljati budućnost, naravno, ne znači je kreirati' (195–7). Međutim, IF Clarke (1966) je tvrdio da ponekad priče o budućem ratu podižu očekivanja koja osiguravaju da, kada dođe do rata, on bude nasilniji nego što bi inače bio slučaj. Također, zamišljanje svijeta bez rata je suštinski (iako nedovoljan) preduslov za njegovo ostvarivanje. Važnost ove slike u oblikovanju budućnosti uvjerljivo su argumentirali, na primjer, E. Boulding i K. Boulding (1994), dva pionira istraživanja mira, čiji su radovi inspirirani Slikom budućnosti Freda L. Polaka. (1961). Slika koja ledi krv na naslovnoj strani časopisa Zašto rat? govori sve. Coker piše: „Čitanje nas zaista čini različitim ljudima; skloni smo da gledamo na život pozitivnije. . . čitanje inspirativnog ratnog romana čini vjerovatnijim da se možemo držati ideje ljudske dobrote' (186). Ovo se čini čudnim načinom da se inspiriše ljudska dobrota.
bilješke
- Zašto rat? Einstein Freudu, 1932, https://en.unesco.org/courier/may-1985/ why-war-letter-albert-einstein-sigmund-freud Freud Einsteinu, 1932, https://en.unesco.org /courier/marzo-1993/why-war-letter-freud-einstein
- Patch i Van Emden (2008); Audio knjiga, ISBN-13: 9781405504683.
- Za reprodukcije radova pomenutih slikara, pogledajte Rat i umjetnost koju je uredila Joanna Bourke i recenzirana u ovom časopisu, Vol 37, br. 2.
- Dokumenti Pentagona: https://www.archives.gov/research/pentagon-papers
- Istraga o Iraku (Chilcot): https://webarchive.nationalarchives.gov.uk/ukgwa/20171123122743/http://www.iraqinquiry.org.uk/the-report/
reference
Boulding, E., i K Boulding. 1994. Budućnost: slike i procesi. 1000 Oaks, Kalifornija: Sage Publishing. ISBN: 9780803957909.
Butler, S. 1935. Rat je reket. 2003. reprint, SAD: Feral House. ISBN: 9780922915866.
Clarke, IF 1966. Glasovi koji prorokuju rat 1763-1984. Oxford: Oxford University Press.
Joad, CEM 1939. Zašto rat? Harmondsworth: Penguin.
Knightly, P. [1975] 2004. Prva žrtva. 3rd ed. Baltimore: Johns Hopkins University Press. ISBN: 9780801880308.
Loretz, John. 2020. Pregled Fallouta, zataškavanja Hirošime i reportera koji je to otkrio svijetu, Lesley MM Blume. Medicina, sukobi i preživljavanje 36 (4): 385–387. doi:10.1080/13623699.2020.1805844
Mitchell, G. 2012. Atomic Cover-up. Njujork, Sinclair Books.
Patch, H. i R Van Emden. 2008. The Last Fighting Tommy. London: Bloomsbury.
Polak, FL 1961. Slika budućnosti. Amsterdam: Elsevier.
Ponsonby, A. 1928. Falsehood in War-time. London: Allen & Unwin.
Tinbergen, Jan i D Fischer. 1987. Ratovanje i blagostanje: Integracija sigurnosne politike u socio-ekonomsku politiku. Brighton: Wheatsheaf Books.
Tinbergen, N. [1953] 1989. Svijet galeba haringe: Studija društvenog ponašanja ptica, Nova prirodnjačka monografija M09. novo izd. Lanham, Md: Lyons Press. ISBN: 9781558210493. Tinbergen, N. 1963. “O ciljevima i metodama etologije.” Zeitschrift für Tierpsychologie 20: 410–433. doi:10.1111/j.1439-0310.1963.tb01161.x.
Tolstoj, L. 1869. Rat i mir. ISBN: 97801404479349 London: Penguin.
Tolstoj, L. 1894. Carstvo Božije je u vama. San Francisco: Internet Archive Open Library Edition No. OL25358735M.
Tolstoj, L. 1968. Tolstojevi spisi o građanskoj neposlušnosti i nenasilju. London: Peter Owen. Verestchagin, V. 1899. “1812” Napoleon I u Rusiji; sa uvodom R. Whiteinga. 2016. dostupna kao e-knjiga projekta Gutenberg. London: William Heinemann.
Waltz, Kenneth N. [1959] 2018. Čovjek, država i rat, Teorijska analiza. revidirano izd. New York: Columbia University Press. ISBN: 9780231188050.
Whitlock, C. 2021. The Afghanistan Papers. New York: Simon & Schuster. ISBN 9781982159009.
Peter van den Dungen
Bertha Von Suttner Peace Institute, Hag
petervandendungen1@gmail.com
Ovaj članak je ponovo objavljen uz manje izmjene. Ove promjene ne utiču na akademski sadržaj članka.
© 2021 Peter van den Dungen
https://doi.org/10.1080/13623699.2021.1982037
