Ukidanje rata kao preduslov za smanjenje nasilja nad ženama
Globalna kampanja za obrazovanje PEACE, Oktobar 11, 2018
Globalna kampanja za mirovno obrazovanje čestita dobitnicima Nobelove nagrade za mir 2018. Denisu Mukwegeu i Nadiji Murad, koji su prepoznati po hrabrim naporima koji su seksualno nasilje rješavali kao oružje rata i oružanog sukoba. Oboje Murad, žrtva vojnog seksualnog nasilja, i Mukvege, zagovornik žrtava, posvetio je svoj život iskorjenjivanju vojnog seksualnog nasilja nad ženama kao namjerno i cjelovito oružje rata.
Ova Nobelova nagrada predstavlja poučan trenutak. Premalo je svjesno koliko je nasilje nad ženama integralno za rat i oružani sukob. Tvrdimo da je toliko ugrađen da je jedini jasan put ka smanjenju nasilja nad ženama ukidanje rata.
Ova Nobelova nagrada je prilika da se obrazuje o:
- razne oblike vojnog nasilja nad ženama i njihove funkcije u ratovanju;
- zakonske okvire, lokalne do globalne, uključujući rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a koje se odnose na nasilje nad ženama i doprinose njenom smanjenju;
- političke strategije koje zahtijevaju uključivanje žena u donošenje odluka o sigurnosti i planiranje mira;
- i mogućnosti za građansko djelovanje.
Betty Reardon, koja je zastupala Međunarodni institut za mirovno obrazovanje (IIPE), 2013. godine pripremila je izjavu kako bi podigla svijest o ovom pitanju i podržala akcije i mjere za zaustavljanje nasilja nad ženama. Izjava je zamišljena kao taksonomija oblika nasilja nad ženama, koji su daleko više od silovanja. Ova taksonomija još uvijek nije potpuna, ali predstavlja jednu od najsveobuhvatnijih do danas razvijenih.
Izjava je prvobitno distribuirana među civilnim društvom i predstavnicima nevladinih organizacija koje učestvuju u 57th sjednica Komisije Ujedinjenih nacija za status žena. IIPE je od tada objavljen kao osnovno sredstvo za još uvijek razvijajuću globalnu kampanju za edukaciju o svim oblicima vojnog nasilja nad ženama (MVAW) i mogućnostima za njihovo prevazilaženje.
Izjava, koja je data u nastavku, jasno pokazuje da će MVAW postojati sve dok postoji rat. Eliminacija MVAW nije u tome da rat učinimo nekako „sigurnijim“ ili „humanitarnijim“. Smanjenje i uklanjanje MVAW ovisi o ukidanju rata.
Nadalje, jedna od zaključaka ove izjave je obnovljeni poziv za opšte i kompletno razoružanje (GCD), osnovni cilj u potrazi za ukidanjem rata. Preporuka 6 tvrdi da su „GCD i rodna ravnopravnost osnovni i osnovni načini osiguranja pravičnog i održivog svjetskog mira“.
Najvažnije je da je ova izjava alat za obrazovanje i djelovanje. Konačna preporuka izjave je poziv na globalnu kampanju za edukaciju o svim oblicima MVAW. Pozivamo prosvjetne radnike, fakultet za mirovne studije i organizacije civilnog društva da nam se pridruže u provođenju ove kampanje. Potičemo one koji se uključuju u ovaj kolektivni napor da informišu Međunarodni institut za mirovno obrazovanje (IIPE) njihovih iskustava tako da možemo podijeliti vaša učenja s drugima.
Nasilje nad ženama je integralno u ratu i oružanom sukobu - hitna potreba univerzalne implementacije UNSCR 1325
Izjava o vojnom nasilju nad ženama upućena na 57 sjednicu Komisije Ujedinjenih nacija o statusu žena, mart 4-15, 2013
Kliknite ovde da potvrdite ovu izjavu (kao pojedinac ili organizacija)
Kliknite ovdje da biste vidjeli listu indosanata
Kliknite ovde da biste pročitali originalnu izjavu u celini (uključujući kontekstualni uvod)
Izjava
Nasilje nad ženama (NNŽ) pod sadašnjim sistemom militarizovane državne bezbednosti nije odstupanje koje može proizaći iz specifičnih osuda i zabrana. NNŽ je uvijek bio sastavni dio rata i svih oružanih sukoba. Ona prožima sve oblike militarizma. Verovatno će trajati dok god je institucija rata zakonski sankcionisani državni instrument; sve dok su oružja sredstva za političke, ekonomske ili ideološke ciljeve. Smanjiti nasilje nad ženama; da eliminiše njegovo prihvatanje kao „žalosnu posljedicu“ oružanog sukoba; da ga istjeramo kao konstantu “stvarnog svijeta” zahtijeva ukidanje rata, odricanje od oružanog sukoba i potpuno i jednako političko osnaživanje žena, kao što je predviđeno Poveljom UN-a.
Vijeća sigurnosti UN Rezolucija 1325 zamišljen je kao odgovor na isključenost žena iz kreiranja sigurnosne politike, u uvjerenju da je takvo isključivanje spolova značajan faktor u održavanju rata i nasilja nad ženama. Izvornici su pretpostavili da je nasilje nad ženama u svim njegovim višestrukim oblicima, u svakodnevnom životu, kao iu vremenima krize i sukoba, konstantno zbog ograničene političke moći žena. Neprestano, svakodnevno nasilje nad ženama teško da će biti značajno smanjeno sve dok žene ne budu potpuno ravnopravne u svim javnim politikama, uključujući i posebno mirnu i bezbjednosnu politiku. Univerzalna implementacija Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 1325 o ženama, miru i sigurnosti je najvažnije sredstvo za smanjenje i eliminaciju nasilja nad ženama koje se događa u oružanom sukobu, u pripremi za borbu i nakon nje. Stabilni mir zahtijeva rodnu ravnopravnost. Potpuno funkcionalna rodna ravnopravnost zahteva raspuštanje sadašnjeg sistema militarizovane državne bezbednosti. Dva cilja su neraskidivo povezana jedan s drugim.
Da bismo razumjeli integralni odnos između rata i nasilja nad ženama, moramo razumjeti neke od funkcija koje različiti oblici vojnog nasilja nad ženama služe u vođenju rata. Fokusiranje na taj odnos otkriva da objektivizacija žena, poricanje njihove humanosti i fundamentalne ličnosti ohrabruje nasilje nad ženama u oružanom sukobu, baš kao što dehumanizacija neprijatelja nagovara oružane snage da ubijaju i rane neprijateljske borce. On takođe otkriva da je zabrana svih oružja za masovno uništenje, smanjenje zaliha i razorna moć svih vrsta oružja, okončanje trgovine oružjem i drugi sistematski koraci u pravcu opšteg i potpunog razoružanja (GCD) ključni za eliminaciju vojnog nasilja nad ženama ( MVAW). Ova izjava nastoji ohrabriti podršku za razoružanje, jačanje i provedbu međunarodnog prava i univerzalnu primjenu Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a kao instrumenata za eliminaciju MVAW-a.
Rat je zakonski sankcionisani državni alat. Povelja UN-a poziva članove da se uzdrže od prijetnji i upotrebe sile (čl. 2.4), ali i priznaju pravo na obranu (čl. 51). Ipak, većina slučajeva nasilja nad ženama su ratni zločini. Rimski statut MKS-a potkrepljuje silovanje kao ratni zločin. Međutim, fundamentalni patrijarhalizam međunarodnog državnog sistema održava nekažnjavanje većine počinilaca, što je konačno priznato od strane UN-a u usvajanju UNSCR 2106. Dakle, puni opseg zločina, njihov odnos prema stvarnom vođenju rata i mogućnosti za izvršenje krivične odgovornosti onih koji su ih počinili treba da se uvedu u sve rasprave o sprečavanju i eliminaciji MVAW. Veće razumevanje pojedinih manifestacija ovih zločina i integralna uloga koju oni igraju u ratu može dovesti do nekih fundamentalnih promjena u sistemu međunarodne bezbjednosti, promjena koje dovode do okončanja samog rata. Da bi se promovisalo takvo razumevanje, u nastavku su navedeni neki oblici i funkcije MVAW-a.
Identifikacija oblika vojnog nasilja i njihovih funkcija u ratu
U nastavku se navode nekoliko oblika vojnog nasilja nad ženama (MVAW) koje su počinili vojni pripadnici, pobunjenici ili pobunjenici, čuvari mira i vojni izvođači, što sugeriše da svaka funkcija služi u vođenju rata. Osnovni koncept nasilja od kojeg se izvode ovi tipovi i funkcije vojnog nasilja je tvrdnja da je nasilje namjerna povreda, posvećena postizanju neke svrhe počinitelja. Vojno nasilje obuhvata one štete koje su počinile vojne osobe, a koje nisu nužnost borbe, ali su, ipak, sastavni dio toga. Svako seksualno i rodno zasnovano nasilje je izvan stvarne vojne potrebe. Upravo je ta realnost prepoznata u Pekinška platforma za akciju rješavanje oružanog sukoba i rezolucije Vijeća sigurnosti 1820, 1888 i 1889 i 2106 koji žele da obuzdaju MVAW.
Među tipovima MVAW-a koji su dolje navedeni su: vojna prostitucija, trgovina ljudima i seksualno ropstvo; nasumično silovanje u oružanim sukobima i unutar i oko vojnih baza; strateško silovanje; upotreba vojnog oružja za nanošenje nasilja nad ženama u postkonfliktnim i konfliktnim situacijama; impregnacija kao etničko čišćenje; seksualno mučenje; seksualno nasilje u okviru organizovanog vojnog i porodičnog nasilja u vojnim porodicama; nasilje u porodici i ubistva supružnika od strane borbenih veterana; javno poniženje i oštećenje zdravlja. Nema sumnje da postoje oblici MVAW koji se ovdje ne uzimaju u obzir.
Vojna prostitucija i seksualna eksploatacija žena su bile karakteristike ratovanja kroz istoriju. Trenutno se bordeli mogu naći oko vojnih baza i na mjestima mirovnih operacija. Prostitucija - obično posao očaja za žene - otvoreno se toleriše, čak i organizirana od strane vojske, kao bitna za “moral” oružanih snaga. Seksualne usluge smatraju se osnovnim odredbama za vođenje rata - jačanje "borbene volje" trupe. Vojne seksualne radnice su često žrtve silovanja, različitih oblika fizičkog zlostavljanja i ubistva.
Trgovina ljudima i seksualno ropstvo je oblik nasilja nad ženama to proizilazi iz ideje da su seksualne usluge neophodne za borbu protiv trupa. Slučaj "žena koje pružaju udobnost", zarobljene od strane japanske vojske tokom Drugog svjetskog rata, je najpoznatiji, možda najnevjerojatniji primjer ove vrste vojnog nasilja nad ženama. Trgovina ljudima u vojne baze nastavlja se do danas podstrekavanjem nekažnjivosti koju uživaju trgovci ljudima i njihovi vojni facilitatori. U novije vrijeme, žene koje su bile žrtve trgovine ljudima su doslovno porobljene u sukobima i postkonfliktnim mirovnim operacijama. ženske Tela koriste se kao vojne zalihe.Gledanje i tretiranje žena kao robe je apsolutna objektivizacija. Objektivizacija drugih ljudskih bića je standardna praksa da rat bude prihvatljiv borcima i civilnom stanovništvu naroda u ratu.
Slučajno silovanje u oružanim sukobima i oko vojnih baza je očekivana i prihvaćena posljedica militariziranog sigurnosnog sistema. To ilustruje da militarizam u bilo kojoj formi povećava mogućnosti seksualnog nasilja nad ženama u militarizovanim područjima u “mirnom vremenu”, kao iu ratnom vremenu. Ovaj oblik MVAW-a je dobro dokumentiran Okinavskim zakonom o ženama protiv vojnog nasilja. OWAAMV je zabilježio silovanja lokalnih žena od strane američkog vojnog osoblja od invazije u 1945 do danas. Posljedica mizoginije koja zahvaća vojnu obuku, kada se dogodi u ratu silovanje funkcioniše kao čin zastrašivanja i ponižavanja neprijatelja.
Strateška i masovna silovanja - kao i svi seksualni napadi - ovaj namjerno planirani i poduzeti oblik MVAW-a namjerava nanijeti seksualno nasilje kao sredstvo ponižavanja, ne samo stvarnih žrtava, već, posebno, njihovih društava, etničkih grupa i / ili nacija. Namjera mu je također smanjiti volju protivnika da se bori. Kao planirani napad na neprijatelja, silovanje u velikom opsegu predstavlja poseban oblik vojnog nasilja nad ženama, koje se obično masovno nanosi u napadima koji pokazuju objektivizaciju žena kao imovine neprijatelja, vojnih ciljeva, a ne ljudskih bića. Ona služi razbijanju društvene i porodične kohezije protivnika u tome što su žene osnova društvenih odnosa i domaćeg poretka.
Vojno oružje kao instrumenti nasilja nad ženama koriste se za silovanje, sakaćenje i ubistva neborbenih žena. Oružje su često simboli muškosti, shvaćeni unutar patrijarhata, kao oruđa za primjenu muške moći i dominacije. Broj i razorna moć oružja izvor su nacionalnog ponosa u militarizovanom sistemu državne bezbednosti, tvrdeći da pružaju odbrambeno odvraćanje. Militarizovana muškost patrijarhalnih kultura čini agresivna muškost i apristupanje oružju za mnoge mladiće da se upišu u vojsku.
Impregnacija kao etničko čišćenje neki zagovornici ljudskih prava su ga odredili kao oblik genocida. Značajni primjeri ove vrste MVAW-a dogodili su se pred očima svijeta. Vojni cilj ovih svrhovitih silovanja je da se potkopa protivnik na nekoliko načina, od kojih je glavni smanjenje broja budućih ljudi i zamjenjujući ih potomcima počinitelja, lišavajući ih budućnosti i razloga da nastave da se opiru.
Seksualna tortura, psihološka i fizička, namijenjen je terorizaciji civilnog stanovništva neprijateljske nacije, etničke grupe ili suprotstavljene političke grupe, zastrašivanju kako bi se stekla usklađenost sa okupacijom ili obeshrabrila civilna podrška vojnim i strateškim akcijama suprotstavljene skupine. Često se nanosi suprugama i ženskim članovima porodica suprotstavljenih političkih snaga, kao što se dogodilo u vojnim diktaturama. On manifestuje opštu mizoginiju patrijarhata koja je pojačana tokom rata kako bi ojačala objektivizaciju žena i "drugost" neprijatelja.
Seksualno nasilje u vojnim redovima i nasilje u porodici u vojnim porodicama nedavno je postao širi publicitet kroz hrabrost žrtava, žena koje su rizikovale svoju vojnu karijeru i dalje uznemiravanje govoreći. Ništa ne čini jasnijim integralni odnos MVAW-a prema ratu, pripremama za njega i post-konfliktu nego njegovoj prevalenciji u redovima vojske. Iako nije službeno odobren ili ohrabren (nedavno je pod istragom Kongresa i od strane američkog Ministarstva odbrane), i dalje se nastavlja tamo gdje postoje žene u oružanim snagama, služeći održavanju sekundarnog i podređenog položaja žena, i intenziviranju agresivne muškosti, idealizirane kao vojne vrline.
Nasilje u porodici i ubistvo supružnika od strane borbenih veterana pojavljuje se kod kućnog povratka boraca. Ovaj oblik MVAW je posebno opasan zbog prisutnosti oružja u kući. Smatra se da je to posljedica i borbene obuke i PTSP-a, DV i zlostavljanja supružnika u vojnim porodicama it dijelom proizlazi iz sistemske i integralne uloge NNŽ u psihologiji nekih ratnika i simbolizira ekstremnu i agresivnu muškost.
Javno poniženje koristi se za zastrašivanje žena i sramota za njihova društva, sredstvo za negiranje ljudskog dostojanstva i sopstvene vrijednosti. To je tvrdnja o snazi prinude koja ima za cilj uspostavljanje superiornosti i kontrolu nad onima koji su je nanijeli, često pobjednik u sukobu na ženama poraženih ili otpornih. Pretraživanje trakama i nametnuta golotinja koja pokazuje ranjivost žrtava korišćeni su u tu svrhu nedavno u afričkim sukobima.
Šteta za zdravlje, fizičko i psihičko zdravlje žene su pogođene ne samo sukobljenim područjima, nego iu postkonfliktnim područjima gdje opskrba i usluge ne osiguravaju temeljne ljudske potrebe. To se takođe dešava u oblastima vojne obuke i testiranja oružja. U takvim područjima životna sredina postaje toksična, šteti općem zdravlju lokalnog stanovništva, posebno štetno za reproduktivno zdravlje žena, stvarajući sterilnost, pobačaje i defekte pri rođenju. Osim fizičke štete, koja je u području konstantne vojne aktivnosti - čak i ako se radi samo o obuci i testiranju - sa visokim nivoom buke i svakodnevnim strahom od nezgoda imaju veliki danak na psihičko zdravlje. To su među bezbrojnim troškovima militarizovanog sistema sigurnosti koji žene plaćaju u ime “nužnosti nacionalne sigurnosti”, stalne pripreme i spremnosti za oružani sukob.
Zaključci i preporuke
Postojeći sistem militarizovane državne bezbednosti predstavlja sveprisutnu pretnju po ljudsku bezbednost žena. Ova veoma realna sigurnosna prijetnja će se nastaviti sve dok države tvrde da imaju pravo da se uključe u oružani sukob kao sredstvo do ciljeva države; i dokle god žene nemaju odgovarajuću političku moć da osiguraju svoja ljudska prava, uključujući i njihova prava na ljudsku sigurnost žrtvovana za sigurnost države. Krajnje sredstvo za prevazilaženje ove tekuće i sveprisutne sigurnosne prijetnje je ukidanje rata i postizanje rodne ravnopravnosti. Neki od zadataka koji se trebaju poduzeti u tom cilju su: implementacija rezolucija Vijeća sigurnosti 1820, 1888 i 1889 s ciljem smanjenja i ublažavanja MVAW; aktualizacijom svih mogućnosti UNSCR 1325 sa naglasak na političkom učešću žena u svim pitanjima mira i sigurnosti, ponovljeno u Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a; provođenje mjera koje obećavaju postizanje i okončanje rata, kao što su sljedeće preporuke. Prvobitno iznesen za ishodni dokument CSR 57, mirovnim aktivistima i edukatorima se preporučuje da nastave da ih prate.
Neki specifični preporučeni zadaci uključuju mjere za okončanje nasilja nad ženama i mjere koje su koraci ka okončanju rata kao instrumenta države:
- Neposredna saglasnost svih država članica sa odredbama Rezolucije UN-a 1325 i 2106 pozivajući se na političko učešće žena u sprečavanju oružanih sukoba.
- Razvoj i implementacija nacionalnih akcionih planova za aktualizaciju odredbi i ciljeva UNSCR 1325 u svim relevantnim okolnostima i na svim nivoima upravljanja - lokalnim putem globalnih.
- Poseban naglasak treba staviti na trenutnu implementaciju anti-VAW odredbi rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1820, 1888 i 1889.
- Okončati nekažnjavanje ratnih zločina nad ženama privođenjem pravdi svih počinilaca MVAW-a, uključujući nacionalne oružane snage, pobunjenike, mirovne snage ili vojne izvođače. Građani bi trebali poduzeti mjere kako bi osigurali da se njihove vlade pridržavaju odredbi o zabrani nekažnjavanja iz Rezolucije 2106. Ako je to potrebno, države članice bi trebale donijeti i implementirati zakone kojima se kriminaliziraju i procesuiraju svi oblici MVAW.
- Poduzeti hitne korake za potpisivanje, ratifikaciju, implementaciju i sprovođenje Ugovor o trgovini oružjem(otvoren za potpisivanje u junu 3, 2013) kako bi se okončao protok oružja koje povećava učestalost i destruktivnost nasilnog sukoba, a koriste se kao instrumenti MVAW-a.
- Opšti i potpuni razoružanje pod međunarodnom kontrolom treba biti proglašen primarnim ciljem svih sporazuma i sporazuma o oružju koji bi trebali biti formulisani s ciljem: smanjenja i eliminacije MVAW, općeg odricanja od nuklearnog oružja i odbacivanja oružanih snaga kao znači voditi sukob. Pregovaranje o svim takvim sporazumima trebalo bi uključivati puno učešće žena, kao što su to tražili UNSCR 1325 i 2106. GCD i rodna ravnopravnost su osnovni i osnovni načini osiguranja pravičnog i održivog svjetskog mira.
- Sprovesti globalnu kampanju za edukaciju o svim oblicima MVAW i mogućnostima koje Rezolucija Vijeća sigurnosti nude za njihovo prevazilaženje. Ova kampanja će biti usmjerena na širu javnost, škole, sve javne institucije i organizacije civilnog društva. Treba uložiti posebne napore kako bi se osiguralo da svi pripadnici svih policijskih, vojnih, mirovnih snaga i vojnih izvođača budu educirani o MVAW-u i pravnim posljedicama koje su počinitelji počinili.
- Izjava koju je izradila Betty A. Reardon, mart 2013, revidirani mart 2014.
Kliknite ovde da potvrdite ovu izjavu (kao pojedinac ili organizacija)
Kliknite ovde da biste videli listu trenutnih žiranta
