Kathrin Winkler, World BEYOND WarNovembar 18, 2021
Glas žena za mir Nove Scotia održao je godišnju ceremoniju Bijelog mira pod nazivom “Halifax pamti mir: Kjipuktuk 2021”. Joan je počela sa priznanjem za zemlju i govorila o povezanosti obilježavanja sjećanja na sve žrtve rata s razgovorima s članom Veterans for Peace iz Škotske na nedavnom webinaru. Rana je govorila o Afganistanskim ženama i položila vijenac u njihovo ime. Druga dva vijenca – jedan za sve žrtve PTSP-a, izbjeglice i razaranja životne sredine, a drugi za Djecu budućnosti. Annie Verrall je snimila ceremoniju i kombinirat će ovaj film s našim nedavnim i jedinim osobnim šivanjem u Domu žena lokalnog vijeća.
Okupili smo se u Parku mira i prijateljstva i okačili transparent na suncu između drveta i lampiona, nedaleko od platforme na kojoj se nalazila nekadašnja statua, prekrivena malim, ofarbanim narandžastim kamenčićima. Ovo mjesto je bilo moćno mjesto za NSVOW da donese baner i stane zajedno za prvo javno dijeljenje ovog rada – rada toliko žena iz Nove Škotske i šire. To je moćno mjesto jer se ovdje dogodila promjena, jer je dekolonizacija malo vidljivija i zbog svih onih malih narandžastih kamenčića koji nas stalno zovu.
Donijeli smo priče o drugoj djeci, o njihovom duhu. Imena 38 jemenske djece izvezena su na arapskom i engleskom jeziku. U avgustu 2018. godine u Jemenu je na školskom izletu ubijeno 38 djece i nastavnika, a mnogo više ih je ranjeno. Bomba koja je pala u njihov školski autobus imala je i ime – laserski vođena verzija bombe Mk-82 bila je bomba Lockheed Martina.
Imena djece uzdižu se iznad borbenih aviona, na krilima majke golubice mira i njene kćeri, obje kriju iznad razaranja koje bombe, ratovanje i militarizam nastavljaju da padaju na ljudsku porodicu. Oko golubova su ručno rađeni kvadrati u stilu poznatom kao 'vidljivo popravljanje' koji drže transparent zajedno, uokvirujući gubitak i nadu.
Transparent je nosio naziv „Čvorove bombe – spajanje mira” i počeo je, kao što to obično radi, uz čaj i razgovor, osim što se dešavalo u „virtuelnom prostoru”. Fatima, Sandy, Brenda, Joan i ja razmišljale smo o porodicama i posljedicama rata – traumi i PTSP-u porodica koje su izgubile najmilije – često na obje strane oružja, ali ne i jednako pamtene i brojne. Razgovarali smo o komemoraciji, o tome kako dalje nije moguće i kako zaborav postaje sloj gubitka i tuge koji se ne može podijeliti. Naša briga za beskonačno ubrzanje potrošnje vojnog oružja, uključujući ugovore o naoružanju sa Saudijskom Arabijom i uredima Lockheed Martina u Dartmouthu, uvijek se svodi na našu odgovornost da djelujemo i uključimo ljudsku stranu kako izgleda trgovina oružjem. Koja je stvarna cijena vojne potrošnje?
Dozvolite mi da podijelim riječi dvoje djece koja su tog dana u avgustu bila na pijaci.
16-godišnji dječak koji radi u berbernici prekoputa autobusa rekao je Human Rights Watch-u telefonom iz svog bolničkog kreveta da je eksplozija bila “kao treperenje lampe, praćena prašinom i mrakom”. U napadu je ranjen metalnim krhotinama u donji dio leđa i rekao je da se ne može kretati bez pomoći niti hodati do kupatila.
13-godišnji dječak koji je bio u autobusu, koji je također hospitaliziran, rekao je da ima bolnu ranu na nozi i da se nada da mu noga neće biti amputirana. Mnogi njegovi prijatelji su ubijeni.
Započeli smo transparent kontaktirajući Aishu Jumaan iz Jemenske fondacije za pomoć i rekonstrukciju i izvanrednu mirovnu aktivisticu Kathy Kelly i bili smo ohrabreni da nastavimo s projektom. Aisha je bila u kontaktu sa porodicama u Jemenu.
Više od 48 graničnih kvadrata, 39 velikih pera i preko 30 malih pera sašili su članovi zajednice iz mnogih grupa, uključujući Glas žena za mir Nove Scotia, Halifax Raging Grannies, Muslimansku žensku studijsku grupu, Udruženje žena imigranata i migrantica Halifaxa, Grupa za čitanje MMIWG izvještaja, Thousand Harbors Zen Sangha, budističke časne sestre i druge vjerske grupe, članice Nacionalnog odbora Glasa žena za mir i prijatelji od mora do mora do mora. Svaka od ovih žena podjednako je umjetnička učesnica, a Brenda Holoboff je bila čuvar banera i posvećenog ključa za završetak!
Žene koje su učestvovale okupile su se na zoomu i naše diskusije su uključivale tugovanje i kako da ovaj baner unesemo u razgovore kako bismo naglasili našu potrebu za promjenom u načinu na koji pristupamo sukobu. Margaret je predložila da pošaljemo baner u Jemen nakon što ga podijelimo lokalno. Maria Jose i Joan spomenule su izlaganje banera na univerzitetu ili biblioteci. Nadam se da ćemo se moći sresti sa ženama u džamiji ovdje da razgovaramo o ovom poslu. Možda će putovanje biti širom zemlje do biblioteka i zajedničkih javnih prostora u kojima će razgovori osporiti pojam o 'zaštiti'. Ako je neko voljan da mi pomogne u vezi s tim neka mi se javi.
Moramo stvoriti bolje sisteme brige jedni za druge. Potrebni smo jedni drugima i ovaj baner se okupio uprkos preprekama vremena i prostora.
Svo perje i kvadrati su zašiveni i podijeljeni poštom ili bačeni i pokupljeni u poštanske sandučiće za vrijeme vrhunca pandemije. Svi smo doživljavali izolaciju i vlastite brige i nestale porodice i prijatelja. Joan i Brenda bile su stubovi iza rada – kreirali su podlogu, šili kako su komadi dolazili i nudili svoju kreativnu stručnost. Zahvaljujemo se svim učesnicima – ženama iz BC, Alberte, Manitobe, Ontario Yukona, SAD-a, Newfoundlanda, Maritimesa i Gvatemale. Majke su šile sa ćerkama, stari prijatelji su rekli da za projekat, a prijatelji koji možda nisu zašili direktno na baner su se okupili za završetak.
Ali želim posebno napomenuti da kada smo Fatima i ja razgovarali o arapskoj kaligrafiji za perje, ona je odmah odgovorila da to neće biti nikakav problem i da su u roku od 3 dana imena 38 života bila u mom sandučetu spremna za prijenos u tkanina. Grupa za proučavanje muslimanskih žena podijelila je svoje priče na zoom-u na našim zakazanim sastancima i te veze srca i dalje su skriveno blago ovog rada. Kao i sami kvadrati – mnoge žene su koristile tkaninu koja je imala posebno značenje – komadiće tkanine sa ćebadi za bebe, haljine za trudnice, odeću majke i sestre – čak i uniformu vodiča za devojčice. Sve ovo okružuje imena – imena koja su davana bebama koje su majke držale u naručju – Ahmed, Mohammad, Ali Husein, Youseef, Hussein…
Sjetiti se svih koji su patili i podsjetiti one koji žive od mača treba obratiti pažnju na riječi Tonija Morrisona da je „Nasilje protiv nasilja – bez obzira na dobro i zlo, ispravno i pogrešno – samo po sebi toliko gadno da se mač osvete ruši od iscrpljenosti ili sramota.” Smrt ove djece je sramotna, žalosna, sjenka na sve nas.
Ovaj projekat je počeo u januaru 2021. U junu su spuštene zastave, a poziv da se pronađu sve neobeležene domorodačke grobnice i da se deca propisno zatvore usledio je nakon otkrića prvih 215 tela dece u Kamlupsu. Članovi sedmične čitalačke grupe izvještaja MMIWG-a zašili su mnoga srca otiscima stopala koji su ušiveni na omotu koji će držati baner kada nije izložen.
Dozvolite mi da vas ostavim sa ovom mišlju.
Vjerujem da znamo nešto o popravci. Ova komemoracija je poziv da se popravi šteta koja je učinjena, pa čak i ako nismo sigurni kako da popravimo štetu, radimo šta možemo gdje možemo. Reparacije i pomirenje su popravci.
Nedavno je održano online predavanje koje je preambula velike konferencije za konferenciju Universities Studing Slavery 2023., a u svom briljantnom predavanju, Sir Hilary Beckles ističe da su diskurs o klimatskim promjenama i diskurs o reparacijama dvije strane istog novčić. I jedni i drugi moraju gurnuti čovječanstvo do 'najvišeg nivoa sofisticiranog učinka' kao osnovnog goriva za promjenu i mogućnost ove sistemske promjene – promjena koja ima integritet ne može se postići bez reparacija.
Ako ne možemo popraviti prošlost, ne možemo se pripremiti za budućnost.
