Arnold R. Isaacs, salon, Decembar 15, 2022
U američkom narativu, posljednji bombaški napad na Sjeverni Vijetnam donio je mir. To je fikcija koja služi sebi
Dok Amerikanci ulaze u sezonu praznika, približavamo se i značajnoj istorijskoj prekretnici iz američkog rata u Vijetnamu: 50. godišnjici završne američke zračne ofanzive na Sjeverni Vijetnam, 11-dnevnoj kampanji koja je počela u noći 18. decembra, 1972. i ušao je u istoriju kao „božićno bombardovanje“.
Ono što je također ušlo u povijest, međutim, barem u mnogim prepričavanjima, je dokazivo neistinit prikaz prirode i značenja tog događaja i njegovih posljedica. Taj rašireni narativ tvrdi da je bombardovanje natjeralo Sjeverni Vijetnamce da pregovaraju o mirovnom sporazumu koji su potpisali u Parizu sljedećeg mjeseca, te da je američka zračna snaga bila odlučujući faktor u okončanju američkog rata.
Ta lažna tvrdnja, stalno i naširoko proklamirana u posljednjih 50 godina, nije samo u suprotnosti s nepobitnim historijskim činjenicama. Relevantan je i za sadašnjost, jer nastavlja doprinositi pretjeranoj vjeri u zračnu moć koja je iskrivila američko strateško razmišljanje u Vijetnamu i od tada.
Bez sumnje, ova mitska verzija će se ponovo pojaviti u sjećanjima koja će doći s približavanjem godišnjice. Ali možda će i taj orijentir pružiti priliku da se ispravi rekord o tome šta se zaista dogodilo u vazduhu iznad Vijetnama i za pregovaračkim stolom u Parizu u decembru 1972. i januaru 1973.
Priča počinje u Parizu u oktobru, kada su, nakon godina zastoja, mirovni pregovori dobili nagli zaokret kada su američki i sjevernovijetnamski pregovarači ponudili ključne ustupke. Američka strana je nedvosmisleno odustala od zahtjeva da Sjeverni Vijetnam povuče svoje trupe s juga, što je stav koji se podrazumijevao, ali ne i potpuno eksplicitan u prethodnim američkim prijedlozima. U međuvremenu su predstavnici Hanoja po prvi put odustali od insistiranja da se vlada Južnog Vijetnama na čelu s Nguyenom Van Thieuom mora ukloniti prije sklapanja bilo kakvog mirovnog sporazuma.
Kada su ta dva kamena spoticanja uklonjena, pregovori su brzo krenuli naprijed, a do 18. oktobra obje strane su odobrile konačni nacrt. Nakon nekoliko izmjena formulacija u posljednjem trenutku, predsjednik Richard Nixon poslao je depešu premijeru Sjevernog Vijetnama Phamu Van Dongu u izjavi da je napisao je u svojim memoarima, da bi se sporazum "sada mogao smatrati završenim" i da bi se Sjedinjene Države, nakon što su prihvatile i potom odložile dva ranija datuma, "moglo računati na" da će ga potpisati na svečanoj ceremoniji 31. oktobra. Ali to potpisivanje se nikada nije dogodilo, jer su SAD povukle svoju obavezu nakon što je njihov saveznik, predsjednik Thieu, čija je vlada bila potpuno isključena iz pregovora, odbio da prihvati sporazum. Zato je američki rat još uvijek trajao u decembru, nedvosmisleno kao rezultat američkih, a ne sjevernovijetnamskih odluka.
Usred tih događaja, Hanoi's zvanična novinska agencija je objavila saopštenje 26. oktobra potvrđujući sporazum i dajući detaljan pregled njegovih uslova (što je izazvalo čuvenu izjavu Henrija Kisindžera nekoliko sati kasnije da je „mir blizu”). Dakle, raniji nacrt nije bio tajna kada su dvije strane u januaru najavile novo rješenje.
Poređenje ova dva dokumenta jasno crno-belo pokazuje da decembarsko bombardovanje nije promenilo poziciju Hanoja. Sjeverni Vijetnamci nisu priznali ništa u konačnom sporazumu što već nisu priznali u prethodnoj rundi, prije bombardovanja. Osim nekoliko manjih proceduralnih izmjena i pregršt kozmetičkih izmjena u tekstu, oktobarski i decembarski tekstovi su u praktične svrhe identični, što čini očiglednim da je bombardovanje ne promijeniti odluke Hanoija na bilo koji smislen način.
Uzimajući u obzir taj kristalno jasan zapis, mit o božićnom bombardovanju kao velikom vojnom uspjehu pokazao je izuzetnu postojanost iu establišmentu nacionalne sigurnosti SAD-a iu javnom sjećanju.
Zgodan primjer je službena web stranica Obilježavanje 50. godišnjice Pentagona u Vijetnamu. Među mnogim primjerima na toj stranici je i zračne snage “format” to ništa ne govori o oktobarskom nacrtu mirovnog sporazuma ili o istupanju SAD iz tog sporazuma (ni oni se ne pominju nigdje drugdje na komemoraciji). Umjesto toga, stoji samo da je “kako su se razgovori odugovlačili” Nixon naredio decembarsku zračnu kampanju, nakon čega su se “Sjeverni Vijetnamci, sada bespomoćni, vratili pregovorima i brzo zaključili nagodbu”. U informativnom listu se zatim navodi ovaj zaključak: “Američka zračna sila je stoga igrala odlučujuću ulogu u okončanju dugog sukoba.”
Različite druge objave na komemoraciji tvrde da su delegati Hanoja "jednostrano" ili "po kratkom postupku" prekinuli postoktobarske pregovore - koji su, treba zapamtiti, bili u potpunosti vezani za promjenu odredbi koje su SAD već prihvatile - i da je Nixonova naredba o bombardovanju imao za cilj da ih prisili da se vrate za pregovarački sto.
U stvari, ako je itko izašao iz pregovora, onda su to bili Amerikanci, barem njihovi glavni pregovarači. Pentagonov račun daje konkretan datum za povlačenje Sjevernog Vijetnama: 18. decembar, isti dan kada je bombardovanje počelo. Ali razgovori su zapravo okončani nekoliko dana prije toga. Kissinger je napustio Pariz 13.; njegovi stariji pomoćnici odleteli su dan ili nešto kasnije. Posljednji pro forma sastanak između dvije strane održan je 16. decembra, a kada se završio, Sjeverni Vijetnamci su rekli da žele nastaviti "što je brže moguće".
Istražujući ovu istoriju ne tako davno, bio sam iznenađen mjerom do koje se čini da je lažna priča u velikoj mjeri nadjačala istinitu priču. Činjenice su poznate od kada su se ti događaji dogodili, ali ih je izuzetno teško pronaći u današnjim javnim zapisima. Tražeći na internetu „mir je na dohvat ruke“ ili „Linebacker II“ (šifrno ime za decembarsko bombardovanje), pronašao sam mnogo unosa koji navode iste pogrešne zaključke koji se pojavljuju na komemoraciji Pentagona. Morao sam mnogo teže potražiti izvore koji spominju bilo koju od dokumentiranih činjenica koje su u suprotnosti s tom mitskom verzijom.
Možda je previše pitati, ali ovo pišem u nadi da će nadolazeća godišnjica pružiti priliku i za pažljiviji osvrt na značajnu prekretnicu u neuspješnom i nepopularnom ratu. Ako istoričari koji cijene istinu i Amerikanci koji su zabrinuti za trenutna pitanja nacionalne sigurnosti odvoje vrijeme da osvježe svoja sjećanja i razumijevanje, možda bi mogli početi da se suprotstavljaju mitu preciznijim prikazom tih događaja prije pola stoljeća. Ako se to dogodi, to će biti značajna usluga ne samo istorijskoj istini, već i realnijem i trezvenijem pogledu na današnju odbrambenu strategiju - i, preciznije, na to šta bombe mogu učiniti za postizanje nacionalnih ciljeva, a šta ne mogu .
