David Swanson
Obloga 2015-a od januara do februara Atlantik pita "Zašto najbolji vojnici na svijetu i dalje gube?" što dovodi do ovaj članak, koji ne uspeva da odgovori na pitanje.
Glavni fokus članka je do sada beskrajno poznato otkriće da većina Amerikanaca nije u vojsci. U članku se nalazi i drugi koji zagovara nacrt. Tvrdnja u glavnom članku je da je većina ljudi isključena iz vojske i voljnija je da je pošalje u ratove koji se ne mogu pobijediti.
Autor, James Fallows, nigdje ne pokušava toliko nagovijestiti šta ratove čini nepobjedivim. Tvrdi da je posljednji rat koji je na bilo koji način pobjedio Sjedinjene Države bio Zaljevski rat. Ali ne može značiti da je to riješilo krizu. Bio je to rat praćen bombardiranjima i sankcijama i, u stvari, ponovljenim oživljavanjem rata, koji je trajao i eskalirao i sada.
Ono što Fallow mora značiti je da je, nakon što je američka vojska u Zalivskom ratu učinila ono što može - naime, digla u zrak - stvari, više-manje prestala. Rani dani u Afganistanu 2001. i Iraku 2003. zabilježili su vrlo slične "pobjede", kao i Libija 2011. i brojni drugi američki ratovi. Zašto Fallow ignorira Libiju, ne znam, ali Irak i Afganistan u njegovoj knjizi padaju kao gubici, ne zato što nema nacrta ili zato što su vojska i Kongres korumpirani i grade pogrešno oružje, već zato što su nakon miniranja svega , vojska je godinama zaglavila pokušavajući da učini ljude poput toga ubijajući svoje prijatelje i članove porodice. Takva se zanimanja gotovo ne mogu dobiti, kao u Vijetnamu i brojnim drugim mjestima, jer ih ljudi neće prihvatiti i zato što su vojni pokušaji stvaranja prihvaćanja kontraproduktivni. Bolja vojska s više samokritičnosti, nacrta i revidiranog budžeta ne bi tu činjenicu ni najmanje promijenila.
Tvrdnja Fallowa da niko ne obraća pažnju na ratove i militarizam promašuje poantu, ali je također precijenjena. „Nisam upoznat“, piše on, „sa bilo kakvom srednjoročnom trkom za dom ili senat u kojoj su pitanja rata i mira. . . bila prvorazredna pitanja kampanje. " Zaboravio je 2006. godinu kada su izlazne ankete pokazale završetak rata protiv Iraka kao motivatora broj jedan birača nakon što su se brojni kandidati usprotivili ratu koji će eskalirati čim dođu na funkciju.
Fallows takođe preuveličava uticaj odvajanja javnosti od vojske. On smatra da je bilo moguće ismijavati vojsku u popularnoj kulturi kada i zbog toga što je više javnosti bilo bliže vojsci preko porodice i prijatelja. Međutim, time se izbjegava opći pad američkih medija i militarizacija američke kulture, za koju se nije pokazao da se može u potpunosti pripisati isključenju.
Fallow misli da Obama ne bi mogao natjerati sve da se "raduju" i izbjegavati razmišljanje o vojnim katastrofama da su se "Amerikanci osjećali pogođenim ishodom ratova". Nema sumnje, ali je li odgovor na taj problem nacrt ili malo obrazovanja? Američkim studentima nije potrebno puno ukazivati da je studentski dug nečuven u nekim zemljama koje vode manje ratova. SAD su ubile ogroman broj muškaraca, žena i djece, učinile da se mrze, učinile svijet opasnijim, uništile životnu sredinu, odbacile građanske slobode i potrošile milijarde dolara što bi inače moglo učiniti svijet dobrog potrošenog. Nacrt ne bi ništa učinio da ljudi postanu svjesni te situacije. A fokus Fallowa samo na financijskim troškovima rata - a ne na deset puta većim troškovima vojske opravdanim ratovima - potiče prihvaćanje onoga što je Eisenhower upozorio da će stvoriti više ratovanja.
Čini se da naporima Fallowsa da se osvrne unazad nedostaje robotizacija američkih ratova. Nijedan nacrt neće nas pretvoriti u bespilotne letjelice, čiji su piloti strojevi smrti i sami isključeni iz ratova.
Ipak, Fallows ima poentu. Potpuno je bizarno da je najneuspješniji, najrazumljiviji, najskuplji, najrazorniji javni program u velikoj mjeri neupitan i generalno povjeren i poštovan od strane većine javnosti. To je operacija koja je skovala termin SNAFU za božju naklonost, i ljudi su spremni da veruju u svaku njegovu divlju priču. Gareth Porter objašnjava svjesno osuđena odluka o ponovnom pokretanju rata u Iraku 2014. godine kao politička kalkulacija, a ne kao sredstvo zadovoljenja profitera i, naravno, ne kao sredstvo postizanja bilo čega. Naravno, ratni profiteri naporno rade na stvaranju one vrste javnosti koja inzistira na mnogim ratovima ili ih tolerira, a politička kalkulacija može biti povezana s ugodnijim elitama više nego šira javnost. Još uvijek vrijedi postaviti kao najveću kulturnu krizu pred nama - zajedno s poricanjem klime - da je previše ljudi spremno navijati za ratove, a još više prihvatiti trajnu ratnu ekonomiju. Sve što uzdrma tu situaciju treba pozdraviti. http://warisacrime.org
